Nije važno što sam te večeri bio prilično umoran od iscrpljujućeg posla, konca radnog tjedna odspavavši sat-dva, a kad nešto pojedem, brus, više mi se nigdje ne ide. Zaspim ko' novorođenče. Ipak, bili su Kranks, taj jebeno prokleto dobar i originalan varaždinski bend kojeg već dvije godine od reuniona iz 2021. s novom postavom, novim imenom (ranije su bili Krankenhaus) i novim stilom ganjam da ih vidim, a nikako da ih uhvatim kad dolaze u Zagreb. Rekoh, ako ovo propustim, onda, moj kikz (kurac i kiselo zelje). Jer, Kranks su bili itekako raspoloženi premda im je ovo već jedno 6-7-8 svirka u metropoli od tada, kako mi reče ta legenda od čovjeka, Dudo Dubravko Dvorski - Lažni koju sam ovom prilikom po prvi puta sreo i upoznao da su ovdje došli svirati za mene i još šačicu ljudi, a brat-bratu, spikali smo i prije i nakon koncerta kao da se znamo cijeli život. To je veličanstven osjećaj, toga nema kod nafuranaca i arogantnih spodoba, intelektualnih i elokventnih, kompetentnih, educiranih, pretjerano bahatih alternativaca punih samih sebe u pseudo-nedodirljivosti ove inače jako male, ali Bogom dane naše hrvatske nezavisne scene. Kad s takvom osobom pričaš mnoge rakurse izmjenjujući čak i najintimnija iskustva u slobodnom diskursu, osjećaj je plemenit i svrishodan, nimalo bezazlen za prvo upoznavanje, ko' što mi nedavno reče lik iz Free Bird dućana da se slikao s Phil Oakeyjem iz Human League kada su imali onaj koncert u Tvornici 2011. godine kada ga je ova zvijezda čekala nakon koncerta da izvadi ploču "Dare" (1981) iz vlastitog auta na kojoj mu se potpisao, te kaže, prilično su dugo razgovarali bez obzira što je čitav bend otišao u hotel. Pokazao mi je sliku s mobitela, te Oakeyev autogram čovjeka koji je 1981. imao prvi synth-pop hit no.1 u Americi prodan u višemilijunskom tiražu. Znate valjda da je "Don't you want me baby". Kranks su s tim ponovnim okupljanjem podigli stilski kreativan nivo u drugačijem smjeru - od početnog noise/ alternativnog i eksperimentalnog rocka, kasnije i s brit-pop elementima u snažnu ritmičku koheziju post-punka, jungle i jazz frakcija s mnogo uzajamnih dijagonala, ljudi ih često po imenu miješaju s popularnim osječkim reperima Krankšvester koji su se pojavili desetak godina kasnije od samog razlaza Krankenhaus, odnosno izvornog varaždinskog benda odakle je i počela prava 'core' jezgra terapija.net. E i baš mi tog dana kolegica s posla rekla da joj je kćerka od 17 godina namjeravala ići na Krankse, pitam koje, kaže, pa one 'mama zovi dilera' i 'da ti prčim ćerku', to je bolje nego da mi se vucara s narodnjacima, ištanem viđas... Ha-ha-ha! Stara moja vršnjakino od pola stoljeća i kusur, to su dva skroz drugačija benda. Počnimo od predgrupe koja je ustvari bila glavna atrakcija večeri... Od čitave gomile bendova koji se potpisuju sa Som, skoro pa po čitavoj planeti, a ne zaboravimo i onaj čuveni zagrebački doom metal S.o.M. Tome Sombolca od prije petnaestak godina, ovdje je riječ o vrlo mladom i relativnom friškom zagrebačkom bendu koji je prvi nastup imao na 6. rođendanu Glazbene Kuće 13.11.2021. i od tada stvorio zavidan krug fanova. Ti majku, tog petka su napunili Spunk do te mjere da je bila gužva, a u publici više srednjoškolaca nego li na maturalnoj večeri. Usput, maznuli su mi teško dostupan stolac kojeg sam si zauzeo sat vremena ranije, te mi ga nisu htjeli vratiti, sve dok se Fićo, basist Kranks pored kojeg sam sjedio za stolom nije zderao 'daj vrati stolac čoveku'.



Isto mi Fićo pričao te večeri da ih je slušao na bandcampu kojeg ne mogu naći, kaže, dobri su, psihodelični, pa onda, daj da to i čujemo i vidimo. OK, kad su se pojavili na stejđu, moja prva asocijacija je bila da raspojasani gitarist i pjevač Antun Antolović u maminoj suknji sa sičušnim brčićima asocira na Ron Jeremyja iz mlađahnih dana, a klavijaturist Danijel Vukelja na nedavno preminulog Ryuichi Sakamota, te kao što se dalo zapaziti, curice i tinejdžerke uzdišu za njime jer je momak karizmatičan ljepotan s kosim okicama, talijankom zurkom i figurom iznad prosječno visokog Japanca. Ranije su u postavi imali i saksofonistu, a k tome, čitav image im je bizarno šašav i otkačen u šarenim bojama sa cirkusantskim kerefekama između klauna i pretencioznih zajebanata (bubnjar Timon Špalj se doima kao gay sekcija Village People sa šapkom specijalne američke policije, bijeloj potkošulji i tregerima) koji uz što žele osvojiti svijet, imaju i solidnu dozu duhovite zabave s kojom se možete, a i ne morate složiti. Jedini 100% skulirani lik je plavi dugokosi basist Matija Ćepurić Polgar što ostavlja dojam da je sasvim slučajno u ovoj ekipi što podsjećaju na šašave egzibicioniste koje možete svaki dan vidjeti na zagrebačkim križanjima kako izvode vratolomije kibicirajući šofere i prolaznike za poneki penez.



Glazbeno su skloni pozamašnom švrljanju sa skokovima iz žanra u žanr, najjednostavnije ih je opisati kao progressive rock pri čemu ne štede aranžmane uklopivši u 6-7 minuta jedne kompozicije po 2-3-4 stilske promjene u kojima se dade čuti i klasični rock i punk i new wave i funk i ska i reggae i disco, a bome i jazz-fusion, te su stoga na dobrom putu u sastavljanju vlastitog, kako se dalo uočiti, autorski legitimnog izraza poput mlađahnih Frank Zappe & The Mothers Of Invention, tamo još iz sredine davnih 60-ih prošlog, 20. stoljeća.



U što će im se ovaj rock-cirkus pretvoriti, ne bih želio preducirati, još je nezahvalno s obzirom na debeli retro u kome manjka originalnost bez obzira na vrckavu lucidnost s kojom očaravaju, te sjajnom feedbacku lokalne publike, mahom poznanika. Probajmo ih zamisliti pred auditorijem van Zagreba; ne bi ga mnogo zainteresirali negdje u Splitu, Karlovcu ili Osijeku, u Rijeci i Virovitici (zbog Let 3 i Skotnog Vraga) možda, ali u manim sredinama čisto sumnjam, no dečki rade uzbudljivo otkačen performans pun improvizacija u sasvim solidnoj svirci.

Meni su ostavili dojam onih jako popularnih zvrkanata 7 Mladih iz vremena bivše Jugoslavije, samo se još uvijek nisu potpuno našli na široj komičnoj varijanti, nešto poput ranih Novih Fosila bez Rajka Dujmića - "Kad Milivoj zasvira rokenrol" i demo radova Buldožera prije "Pljuni istini u oči". Imaju elemenata, a i budućnosti da postanu Laboratorija Zvuka ako će dalje ovako snažno eksperimentirati. Inovantni jesu i vrlo zabavni. Da sam tinejdžer, kao njihova publika, vjerojatno bi me upecali na račun te nevine i dosta prozirne zafrkancije.



A onda su došle prave zvijezde i glazbenici, Kranks koji ne miluju i ne draškaju, nego paprče i žežu, odvaljuju silinom i snagom, a majko moja, kako li ga taj Dudo istovremeno i saksofonom i vokalom barata s uzdisajima, to je fenomen jer ima 50 godina kad je kondicija manje-više otišla u kurac, a polet i elan samo postoji kod nas, nekoliko zagriženih starih mulaca što ne odustajemo od klasičnog sex'n'drugs'n rock and roll života s jasnim utjecajima punka i ostale naredne škole. Njegov stil je pomahnitali rock svijetlih nebesa iščašenih u nesrazmjernim balansima današnjice, a nije jazz, u principu je rock pun fantastičnih riffova, a baš ne znam da je itko ovako svirao rock na saksofonu koji je u javnu upotrebu došao tek nakon onog hita Gerry Rafertyja "Baker street" iz daleke 1980., čini mi se, a onda kao mlađan punker to nisam zamjetio, daleko draži su mi bili ska bendovi s duhačkom pratnjom: Bad Manners, Madness, The Specials, The Beat, prvi album UB 40... tamo su najbolji, mada potcijenjeni crnci puhali po zadnji put te instrumente u revidenciji kulturološkog pop značaja od jazza naovamo, bijelci su ih pojeli, a crna snaga otišla u hip-hop i rap, što je na vrijeme primjetio naš, srpski velikan Dušan Kojić - Koja raspadom Šarlo Akrobate pokrenuvši Disciplinu Kičme, relaciji po kojoj se i današnji Kranks fluidno rastežu.



Imajući na umu taj opseg i nepobitan utjecaj, koji, iskreno rečeno nije za svakoga, ovaj kvartet je održao sjajan koncert, nesumnjivo jedan od najjboljih što sam ih uopće gledao ikad u životu, da se ne služim načinom našeg terapeuta Ede Žuđelovića, protok cirkulacije 'struji mislima i osjećajima, nezavisno od bruma i šuma' distorzija kojih ovdje nije bilo. Kranks sviraju odvaljeno, snažno i moćno, uigrano perfekcionistički, svaki ton je na mjestu, duhačkih melodija imaju u izobilju s puno gradacija i nadogradnji, elem, onako kako im materijali zvuče iz studijskih sessiona i snimaka, apsolutno prenose na pozornici.

















Da ne duljim, ovdje je priložen gotovo kompletan koncert u video zapisu, manjkaju samo dvije stvari (samplirana obrada Marka Brecelja "Ljuba trovač" i "Oče/ ABBA" na sredini koncerta) jer sam čuvao bateriju na kameri da mi ne crkne prije reda ko' što mi se zna događati. I ne treba biti posebno educiran da se shvati njihova izvitoperena furioznost tog sjajnog i moćnog groove jungle-punka kako ga sami nazivaju, premda uvelike nalikuje na nekadašnju Disciplinu Kičme s elementima Miladojke Youneed, za koju mi reče Dudo da mu matera, tih davnih, kasnih 80-ih godina kad je izašao čuveni debi "Ghastly Beyond Belief" uletjela u sobu misleći da će se ubiti, ha-ha-ha! Da, bio je to strašan suicide attack za nepripremljene i neupućene, a Kranks s ovakvom snagom i konstruktivnom idejom staložene ekstravagancije pleh-mužike u punku znaju atraktivno, vraški uvježbano u tančine pokrenuti lavinu suicida, onog u glavi - oslobođenja unutarnjih kočnica opće depresije, pada morala, društvenih klopki bontona, socijalnog statusa, emotivnih i inih kompromisa u koje nas je uveo konzumeristički svijet 21. stoljeća. Svemu tome se obnašaju i pristupaju kao samoubojice, kažnjavajući linčem, otrovom, overdoseom, bacanjem pod vlak, sačmaricom u glavu baš upravo takav pristup životu i svjetonazoru.

E, pa , to je bend kojeg, ako niste do sada vidjeli uživo, obavezno morate pogledati. Sad dok Dudo, Fićo i ekipa imaju najvitalnije argumente. Mnoge stvari postanu jasne u tren oka da budućnost njihovog izraza/ stila ima itekakvog smisla i perspektive.

horvi // 17/04/2023