Već po tradiciji, svaki odlazak u Nizozemsku, bilo poslovni bilo osobni, pretvara se u posjet nekom klubu ili dvorani i koncertu nekog izvođača. Počelo je davno 1998 koncertom Van Morrisona i Boba Dyalana u rotterdamskom Ahoyu, a onda kroz desetak posjeta i barem toliko koncerata sve do prošlog ponedjeljka, kada sam se odlučio za četiri nepoznata benda u amsterdamskom Melkwegu. Ovaj puta mi je društvo radila i Ena, koja je u proteklih godinu i pol koliko studira u Nizozemskoj odradila isto zavidnu količinu koncerata, od Glass Animalsa pa sve do Dubioza Kolektiva. Neću početi kukati o tome kako su tamo najbolji klubovi i kako kod nas nema takvih, i kako koncerti počinju u 19:30 ili najkasnije 20, kako bi ljudi stigli još i na zadnje šihte javnoga prijevoza ili pak u normalno vrijeme odbiciklirali do doma. Samo ću reći da sam ja bio smješten u Rotterdamu, skupio poslijepodne Enu u Den Haagu, otišli smo do Amsterdama, te se istom rutom vratili i to sve korištenjem javnoga prijevoza, pa zamislite na koji bi način tih 90ak kilometara mogli proći u RH i za koliko vremena (osim autom).

U Melkwegu je te večeri u velikoj dvorani bio rasprodan i neki hiphoper, a mi smo lagano na drugi ulaz prošli prema manjoj dvorani na katu, koja ima svoju tribinu i manji prostor ispred stejđa i stvarno pristojan stejđ. Okupilo se tu rodbine, prijatelja i poneki putnik namjernik, no ne previše takvih, a dvorana je točno u 19:30 bila puna. S obzirom da su bendovi bili nizozemski, pričali su na svom nerazumljivom jeziku, a mi smo prema slikama sa web najave probali odgonetnuti koji je koji.

Krenuli su Plainwoven, najavljeni kao duo, pojavili se kao kvartet sa pjevačicom koja je upravljala elektronikom, gitarom, basom i pedal steelom. Njihovu indietronicu omela je tehnička greška koju su dugo otklanjali, pa na žalost, nismo čuli sve što su pripremili, no i ovo je bilo zgodno i simpatično. Simpatično je bilo i to što su nas atmosferičnim zvukovima bas i pedal steel zabavljali do otklanjanja problema. Šest-sedam minuta trebalo je da se počisti stejđ i da se pojave ALOYSE. Oni su amsterdamski trio sa ženskim vokalom, a najviše su mi u misli dolazili 4 Non Blondes, slušajući ih. Sipmatično, također. A oni su imali samo 4 pjesme, prije nego su se pobrali sa stejđa, no pjevačica je imala dugi spisak na papiru ljudi koje je htjela pozdraviti. S početkom trećeg benda, FEMI, čekalo se malo duže, a ispostavilo se da pjevačica iz prvog benda pjeva i u trećem, dok bubnjar iz drugog lupa u tom trećem. Pridružili su im se novi basista i gitarista. E, ovaj bend je već bio nešto ozbiljnije. Oni su čak imali i majice na merch štandu, ostali nitko ništa. Oni sviraju neki indie folk s Big Thief ili Boygenius referencama. Zvuče moćno i ozbiljno, čak i u ovoj fazi djelovanja, bez objavljenih izdanja. Oni su odradili nešto preko pola sata i može se reći da je to bio hajlajt večeri. Posljednji su najavljeni girlhead kvartet iz Den Haaga, a u najavi je pisalo za fanove Slowdive i Cocteau Twins. E, tome sam se baš veselio. No, kad sam vidio da je pjevačica iz ALOYSE, ujedno i njihova pjevačica, malo sam se zabrinuo jer mi se činilo da ne može otpjevati prema standardima navadenih. Prevario sam se, srećom. Cura je promijenila glas i povukla na Sundayse, a prateći bend je gejzao baš pravo. Super su bili i oni, a s obzirom da im je to bio drugi koncert ikad, bili su odmah iza FEMI, prema izvedbi. Koncert je završio oko 22:15, pa smo mogli izvesti ono što sam opisao na početku. I to je bio još jedan nizozemski izvještaj u nizu u očekivanju novog posjata i novih koncerata.

pedja // 17/05/2025

> vidi sve fotke // see all photos