Tri odlična sastava - PARS PETROSA, NO CHANCE (oba iz Zagreba) i KOH (iz Karlovca)...

Bila je to večer u kojoj sam prvo sat i pol u sebi psovao sve živo jer ja tukac nisam pogledao večerašnji raspored. Dođem u Sax, a kad tamo na pozornici gomila opreme, nekakvi nosači sa strane koji nemam pojma čemu služe, luksuzna rasvjeta, neka elektronska oprema kao rođena za DJ-a i vrlo malo ljudi... Sjednem za uobičajeni stol, ne vidim nikakvu poznatu facu i pomislih da nisam usljed svih tih koncerata koji se u mom životu promatraju gotovo svaku večer nekim slučajem pobrkao datum. Dignem se, odem pogledati plakat ispred garderobe i vidim da je sve u redu. Novi zvuk je večeras, te na spisak imena samo odahnuh s mišljenjem, ah, da sam znao ne bi dolazio. Sva tri izvođača sam već gledao i nisu mi ostala u nekom specijalno posebnom sjećanju. Ipak, nekako sam se snagom volje vratio za stol i očekivao prvi nastup. Sve je to prije izgledalo puno bolje kada je Hadžo s portala groupie dolazio ovamo prije nego što se pred nekoliko sedmica vratio u Osijek. U tom čekanju smo se uvijek zezali, pričali o glazbi i razmijenjivali mišljenja, a sada sam čamio, sjedio i čekao, čekao, čekao... cijelu vječnost. Tja, prije su sa Novim zvukom znali startati i prije 21 h, pa smo znali zakasniti na prvog izvođača, no večeras... Čak nisam imao volje niti za pivom jer je s razglasa dopirao dosadni J.J.Cale i Clapton i već sam oko 21.30 h pomislio da bi bilo najbolje vratiti se kući jer nije bilo nikakve naznake da će krenuti svirka. I onda pripalim prvu cigaretu nakon sat vremena čekanja, te odlučih da ako za 10 minuta ne krene svirka odlazim doma. Cigaretu popuših i onda si mislim, ma ajde, ako si čekao sat i 10 minuta, možeš pričekati još 10. No, ni tada se ništa nije desilo, već onda kada je moje strpljenje došlo do kulminacije da oborim stol za kome sam sjedio, iznenada, kao da si ih lopatom iskrcao iz 5-6 prikolica, evo ti odjednom kontingent ljudi koji su zakrčili cijeli prostor Saxa. E, fuck, program je ovaj puta kasnio dobrih sat vremena... I onda konačno neki vrag od svirke. Uh, što mrzim ta čekanja na trijezno! Prvi na pozornicu izlaze KOH iz Karlovca koje ste imali prilike upoznati na prvoj večeri HGF-a, 19.V 2007. kada su pokupili vrlo dobre ocijene žirija, no publika je svoje glasove dala za metalce Soundbringer iz Zagreba i Sake iz Pule. Prepoznatljiv lik je gitarist Petko sa dugom valovitom pepeljastom kosom i naočalama, no pjevača nikako nisam uspio prepoznati jer je pustio kosu koja sada izgleda poput duže i valovite mikrofonke. Oni su kvintet u kojem je i klavijaturist Dario Lonjak zadužen za elektroniku i samplove koji je otvorio nastup s vrlo dobrim laganim elektronskim instrumentalom u koji su se kasnije uključili gitarist sa posebno namještenim zvukom i basist. Ostatak repertoara su bile skladbe u kojima podjednako miješaju plesni rock za žešćim, pomalo grunge-metal riffovima, osebujne psihodelične pasaže, elektroniku i tekstove na engleskom jeziku koje je pjevao izuzetno raspoloženi frontman koji svojim vokalom daje metalizirani pečat njihovoj zgodnoj glazbenoj smjesi. Gledajući ga, sjetio sam se svih onih post-adolescentnih zgoda kada mladići i djevojke uživaju u plesu i glazbi, a nešto stariji i žanrovski drukčiji tipovi ljudi ih promatraju s prijezirom smatrajući da je to obično preseravanje. Ne bih rekao, jer ja sam sve to proživio i bacao se ko' lud po podijima različitih klubova kada me neka stvar opalila do daske. Pjevač Peđa Mihajlović je bio u pravom štimungu, srcem i dušom se spojio s karakterom sastava i bez sumnje ovi momci znaju da je to ono što uistinu vole raditi. A najkraće rečeno, ono što sam još za njihov nastup na HGF-u rekao - spajaju RATM i The Young Gods u zanimljivu plesnu smjesu koja je nekako najbliža Nine Inch Nails čiju su jednu obradu čak i odsvirali. I puno bolje su zvučali nego li na HGF-u. Nije tome kriv niti odličan razglas koji je bio prisutan i ovdje u Saxu i na HGF-u, več činjenica da su za samo 7-8 mjeseci rapidno napredovali, ali su još uvijek primjetno ograničeni u nešto šturijim melodijama i aranžmanima. Posljednja stvar "Censor" je skoro bila i najbolja, onako muški grungerski otpjevana sa odličnim ritmovima, gitarom i samplovima, a publika koja ih je nagradila sa odličnim aplauzom nagovješćuje da njihovo vrijeme tek dolazi i da bi se otprilike mogli približiti onom krugu ljudi koji prati MTV senzacije poput Anavrin (prošlogodišnji akteri na Radar festivalu) budući da su za The Young Gods još uvijek nespremni. Ali dobar nastup koji me zadržao da ne odem kući. PARS PETROSA iz Samobora kojih sam se najviše plašio jer sam ih u dvije zadnje godine gledao tko zna koliko puta, ovaj put su izašli sa svojom najjednostavnijom postavom - Saša Kmezić (bas), Nicolas Sinković (bubnjevi) i Zoran Vujanović (gitara i vokal), te su odsvirali fantastičan koncert. Tu nije bilo udaraljkaša, duhača i ne znam kakvih vragolija koje znaju umetati u svoju glazbu da bude egzotičnija i neobičnija s čime su si priskrbili epitet kompliciranog i aranžmanski neshvatljivog banda. Priznajem da mi se njihova ovakva egzotika nikada nije sviđala i činila mi se pretjeranom i pretencioznom, ali bez dodataka ovaj trio je napravio sjajnu i čistu, pročišćenu r'n'r stvar. Prije svega, oni su iznimno kvalitetan art-rock sastav koji se provokativno izražava na medije i kritičare koji ih stalno negiraju. Atributa za to imaju koliko god treba - pjevač, lider, gitarist, alfa i omega Zoran s razbarušenom i nehajno zavezanom kosom u rep na visokom potiljku vokalom neodoljivo asocira na vokal legendarnog Ian Andersona (Jethro Tull), a glazba koju su izveli je sjajna kombinacija sympho-rocka, bluesa, r'n'r-a, , progressive-rocka, sa elementima folka i odličnim gitarskim solo ekspresijama od kojih čovjek mora ostati zapanjen. Zoran od prve do zadnje sekunde uživa u svojem nastupu kao da mu je posljednji u životu i vjerojatno su zato i snimali svoj koncert kamerom, te se pokazalo da su sve one svjetleće mašine i cijeli sistem na pozornici postavljeni samo zbog njih. Njihova glazba nije za emitiranje na komercijalnim lokalnim radio stanicama koje se bore da proguraju neki hit na radijski festival, već za danas pomalo razrijeđenu publiku koja voli r'n'r u sofisticiranom i aranžmanski dorađenom obliku. Nekada je postojao sympho-rock koji je sa Genesis u vrijeme Peter Gabriela dosegnula svoj vrhunac, glazba koja je u vrijeme '70-tih bila najzahtjevnija i skoro se pretvorila u, rockerima omraženi stil klasične i simfonijske glazbe (zajedno sa Yes), daleko prihvatljiviji uzorci poput The Cream ili Van Der Graf Generation, Jethro Tull, u osamdesetima sjajni Marilion, a u '90-tim Tool koji su sve to spojili na metalizirani, ali medijski također komercijalno neprihvatljiv način za stupidne radio stanice koje su uvijek gledale da emitiraju hit. Pars Petrosa nemaju hit, a po svemu sudeći niti ga neće imati u skoro vrijeme jer su kombinacija svega navedenog u sjanoj r'n'r izvedbi koja njih čini sretne. Na kraju nastupa Zoran je rekao 'da njih uvijek netko od kritičara i medija kritizira'. Kako god, Pars Petrosa je u ovom izdanju sa raspoloženim Zoranom na gitari i vokalu na engleskom jeziku odličan sastav. Nakon ovoliko odgledanih koncerata, ovaj je bio prvi odličan. Yeah, bravo Pars Petrosa! Zadnji band nikako nisam mogao pohvatati. Svi su mi se činili već viđenim, a opet nepoznatim ljudima. Kao da sam nešto zaboravio, a nisam popio niti jedno pivo tokom večeri. Velim sam sebi, ništ, idem doma, ove bandove ionako nikada nisam pretjerano volio, al' me bez obzira na J.J.Calea i Claptona koji su se vrtjeli u pauzi (jel' imate nekakvu drugu glazbu a da nisu Dire Straits i slična dosadna kompanija), opet neki vrag držao da pogledam i NO CHANCE. Samo jednom sam ih gledao, na HGF, 22.VI 2007. kada su svoj vrlo dobar nastup doslovce usrali s jednom nepotrebnom skladbom "Mama" na hrvatskom jeziku koja je šugavo zvučala. Sjećam se da su tada bili odličan band koji u konkurenciji metalaca Stimulans iz Splita, pobjednika Minimum Sistem Requiriments koji su se u međuvremenu raspali, sada već renomiranih Hitchcock i legendarne utakmice na svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj između Hrvatske i Australije, tako da su nakon utakmice utrnula sva nadanja oko nekakve naoko vedre i vesele budućnosti. Pjevač Nenad je imao skroz kratku punk frizuru sa dugim repićem na leđima, a gitarist Hrvoje kratku, skoro skinhead glavu oukvirenu jednotjednom bradom. Danas su oni band koji zvuči kao da iza sebe ima nekoliko albuma i dvije-tri turneje po Americi, a najbliži su rock staležu koji se može okarakterizirati između post-grungea, plesnog rocka i čvrstog Pearl Jam s kojim ih veže glavna osobina vokala Nanad Gajića. Kad vidim ovakve bandove uvijek se pitam jel' moguće da se toliko rock pjevača ugledalo na Eddie Weddera. Izgleda da jest. A ovaj momak iz No Chance je sjajna preslika Wedderovog vokala, mada izgleda kao da je došao iz nekog novo-romantičnog/ industrial sastava gdje su bili Sal Solo, Claus Nomi, Blixa Bargled i Trent Reznor zajedno. Glazba im je odlična, plesna, pomalo metalizirana u nekim sitnim dionicama su čak podsjetili na Incubus. Zanimljiva je bila jedna skladba u kojoj je bubnjar podebljao bas dionice pedalom koje su zvučale na (hm?) death-metal/hc. Gitarist Hrvoje Šubin je odličan, a glazba No Chance se pokazala vrlo zrelim kandidatom za publiku koje ovdje, koliko mi je poznato ima u tisućama. Oni zajedno sa bratski im sastavom Das Incest tvore frakcijsku strukturu rock glazbe koju nazivaju post-Andy Warhol. Hm? To su odavno rekli Lou Reed, Bowie, Wire, The Fall... Ali No Chance nemaju baš prevelikih aduta za ulazak u tu kompaniju. Bliskiji su nadređenim imitatorima.

Sva sreća što se nisam prepustio svojim individualnim razmišljanjima oko ova tri sastava, sjeo na bicikl i otišao kući. Odlični su i od njih će nešto biti. Ne znam što, ali imaju neki veoma dobar feeling uživo. Ništa nisu, kako je moj prijatelj Def rekao 'revolucijonarno', ali su kvalitetni rock sastavi kojima i ova mala podrška naše web stranice znači mnogo. Prosim ove sastave i njihove obožavatelje da mi ne šalju e-mailove s porukama koje se ne odnose na 'mater', već ako imaju kritiku, neka je pošalju Svetom Petru. On živi, zna se gdje...

horvi // 29/02/2008