Nakon koncerta Micka Harveyja u Tvornici počele su kružiti priče da bi Gallon Drunk mogli konačno doći u Zagreb. Kada su se priče potvrdile, sreća do neba. I prije nego su nam kolege Terapeuti javili da je koncert u Murskoj Soboti bio genijalan, znala sam da me u KSET-u u ponedjeljak čeka koncert koji će ići u ovogodišnji Top 5. O Gallon Drunk sam prvo prije puno godina čitala hvalospjeve. U Heroini naravno. A onda sam čula i da James Johnston nešto petlja s Nickom Caveom. Bilo mi je savršeno jasno da su Gallon Drunk bend koji ću obožavati. I eto. Budući da slove za bend koji ima totalno luđačke koncerte užasno me zanimalo kako će to izgledati i zvučati. Još uvijek nisam došla k sebi od oduševljenja, eto kako. U KSET-u me prilično iznenadila gužva, ali i broj prijatelja koji su u zadnji čas mahnito kupovali karte, iako prije toga nisu baš pokazivali interes za bend, tj. uopće ga nisu poslušali niti jednom. Sva sreća nije bilo predgrupe. Kažem sva sreća jer stvarno nisam imala strpljenja za 'zagrijavanje'. To se obavilo u onih par mjeseci čekanja. Kad su Gallon Drunk konačno došli na pozornicu, svi u crnom, odijelima i košuljicama, meni se na licu razvukao blaženi osmijeh od uha do uha koji još uvijek imam. Krenuli su bez puno filozofiranja, ravno u glavu, s naslovnom pjesmom zadnjeg albuma ''The Rotten Mile''. Poradi izvještaja od subote znala sam da će to biti prva pjesma, što me bacilo u totalnu ekstazu jer mi je to najbolja pjesma na albumu, koju bez problema slušam u loopu po pola sata. Šteta što se tonac još nariktavao onda, jer zvuk je bio očajan, ali samo na toj pjesmi. Eh… James je od prvog takta do kraja koncerta bio nevjerojatan. Potpuna suprotnost onom mirnom i samozatajnom čovjeku kojeg smo vidjeli u Tvornici. Znam da je bilo nekih pritužbi na dužinu koncerta, i meni je bilo kratko, ali ne znam tko može izdržati onakav nastup duže od sat i nešto u onakvoj vrućini kakva je bila u KSET-u. James je čak i tražio da malo ugase reflektore jer je ''bloody hot'', a kad se nakon koncerta srušio u 'sidestage' izgledao je totalno krepano. Kako i ne bi? Pobogu, čak su i Napalm Death nakon sat vremena Močvare rekli ''Thank you, good night!'' jer im je pozlilo od vrućine. A vjerujte mi Mark Greenway je bio bubica naspram Jamesa Johnstona, koji je u tih 70-ak minuta koncerta ukupno stajao mirno oko 2 minute. Ostatak vremena je svirao gitaru, orgulje, usnu harmoniku, pjevao, klečao, skakao, preskakakivao monitore i razmještao mikrofone po pozornici. Ja sam u trećem redu skoro dobila gitarom u glavu, pa možete misliti kako je to izgledalo. U prvom redu je, ne bi vjerovali, ipak bilo sigurnije, iako me par puta bilo strah da će mi James pasti na glavu dok se u transu klimao s gitarom na onim nestabilnim sanducima pred pozornicom. Većina materijala koji su svirali je bila sa zadnjeg albuma, s tu i tamo kojim starim hitom. Meni su falile ''Bear Me Away'', ''The Rustler'' i još pokoja stara, ali kako mi je novi album genijalan, nisam baš previše kukala. Gallon Drunk asociraju na razne fenomenalne bendove dok ih slušate, i gledate pogotovo, ali niti u jednom trenutku ne zvuče neorginalno i već viđeno. Njihov mračan i prljav rock'n'roll vas ne može ostaviti ravnodušnim, a svi oni koji u zvuku saksofona čuju samo ispuhivanje zaglavljenih miševa neka slobodno poslušaju kako to radi Terry Edwards, koji u slobodno vrijeme svira s Tomom Waitsom i Tindersticksima. Njegov dolazak u Gallon Drunk im je definitivno bio jedan od najboljih poteza karijere. Uz to je i toliko kulerska pojava da nisam mogla vjerovat. Mislim ono, čovjek je oličenje kula dok svira zvečke. Jel to uopće moguće?! Općenito se cijeli bend doimao vrlo kul. Ritam sekcija je bila odlična, Simon Wring na basu i Ian White na bubnjevima. Njih troje su svojom pojavom bili taman ravnoteža Jamesu Johnstonu koji mi je izgledao kao mješavina Jona Spencera i ranog Nicka Cavea (s malo manje mraka, i bez droga i nadrkanosti). Karizmu se moglo grabiti lopatom, a toliko energije se stvarno rijetko viđa na koncertima. Pri tome ne mislim na neartikulirano skakanje, deranje i mlataranje (čitaj: preseravanje) za kojim mnogi bendovi često posežu u nastupima. Glazbu skoro da niste samo čuli nego ste je i vidjeli i osjetili na Jamesu, svaki ton, svaku riječ, svaki prijelaz. Prekrasno nešto. Uz to je nekako uspio u isto vrijeme svirati po više instrumenata, a bome je i većinu vremena svirao gitaru i u isto vrijeme pjevao držeći mikrofon u ruci! Nevjerojatno. U svom tom kaosu James i Terry su bili savršeno usklađeni u izmjenjivanju mikrofona i instrumenata, a bend nije niti jednom profulao raspaliti u istom trenu. Majstori. Nemam riječi. Gallon Drunk su izašli na jedan bis od dvije pjesme. Sa svih u KSET-u se cijedio znoj na litre, ali i nakon što su i to odsvirali svi su htjeli još. Ali eto, nije bilo više. Kako kaže stara narodna ''Sve što je lijepo kratko traje''. Mrzim stare narodne. Pokušavali smo ih dozvati još neko vrijeme ali su nam ljudi za mix pultovima dali do znanja da odustanemo tako da su nafljili do daske muziku iz DJ kabine. Nakon kratke ankete među 'Gallon Drunk djevicama' razveselilo me da su gotovo svi oduševljeni koncertom, a izgleda da su se i Gallon Drunk dobro proveli jer su obećali svratiti opet na jesen. Jedva čekam!

ana // 20/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos