Za razliku od ostalih bolesnika s "Terapije" (ili terapeuta, kako se već tko osjeća) koji svi redom preferiraju Manicse i glavni povod za posjet Varaždinu su našli u nastupu ovog iznimnog banda, ja moje bolesti liječim dozama staromodnog rocka iz vremena davnih. Stoga ne iznenađuje da sam u Varaždin stigao ponajviše radi Dylana, čovjeka koji je (to sve već znate, ali baš ću biti dosadan) stvorio rock glazbu kakvu danas poznajemo i pretvorio je u umjetnost s porukom i bez čijeg bi sveprožimajućeg utjecaja "ulični svećenici" tu večer umjesto o klasnoj borbi, ponižavajućem konzumerizmu i nasljeđu španjolskog građanskog rata pjevali o djevojci iz susjedstva koja je otišla s drugim, dok se srce našeg junaka iz pjesme cijepa od boli. Umjesto Jamesa band bi kao pjevača angažirao nekog tipa sa školovanim glasom i vokalnim sposobnostima poput Franka Sinatre, jer bi to bio preduvjet da i glazbeni kritičari i diskografske kuće uopće uzmu u obzir tu skupinu glazbenika s vokalom.

Već je kliše navoditi sve ono što Dylana čini toliko posebnim i utjecajnim, ali i kad bi se oslobodili svih takvih "mudrih obrazloženja" i dalje bi ostala činjenica da je taj čovjek napisao i izveo više odličnih pjesama nego ijedan drugi glazbeni konkurent. A osim toga je upravo na nastupima uživo te svoje već u studijskim snimkama izvanredne pjesme znao varirati na mali milion načina, mijenjajući im i tekst i način na koji je taj tekst otpjevan (ili odrecitiran, ako to što on radi ne želimo nazvati pjevanjem u klasičnom smislu riječi), često davajući pjesmama novi smisao svakim novim izvođenjem (ajde dobro, ne baš svakim, ali barem načinom izvođenja na svakoj novoj turneji).

U poznoj fazi karijere je taj aspekt, zbog ograničenja koja njegov glas danas ima, sve više izostajao, ali su pjesme u koncertnim izvođenjima i dalje bivale varirane na različite glazbene načine, ubrzanjem ili usporenjem tempa u odnosu na originalnu verziju, "presvlačenjem" pjesme u drugo glazbeno ruho (iz countrya u blues i nazad) što je zadržalo Dylana u kategoriji izvođača čija su piratska live izdanja neprocjenjiva za fanove, koliko i prilika da ga se vidi uživo.

Međutim, veliko je pitanje koliko sve to može značiti nekom tko nije dobro upoznat s Dylanovom "pjesmaricom" i ne zna te pjesme "u dušu" (ne želim se ovdje hvaliti da sam ja taj, jer ni meni jedan dio njegovog opusa nije sasvim blizak). Da li se u tom slučaju odlazak na njegov koncert pretvara u hodočašće kojem glavni cilj nije uživanje u glazbi nego isključivo želja da se "vidi papu"?

Ima izvođača čije bih koncerte preporučio baš svakoj osobi koja je zainteresirana za rock glazbu, u uvjerenju da se na nastupu može probuditi ljubav prema muziciranju dotičnog glazbenika. To važi za Neil Younga, čiji sam fenomenalni koncertni nastup gledao u Beču početkom ove godine. Vjerujem da Youngov nastup uživo sa Crazy Horseom (ili barem pratećim sastavom koji sadrži neke članove tog banda i jednaku "vibru", kao što je bio slučaj ovaj put u bivšoj nam metropoli) ne bi ostavio ravnodušnim ni jednog ljubitelja žestoke glazbe temeljene na električnoj gitari. Međutim, bojim se da je s Dylanom obrnuta situacija, da je većina ljudi nakon njegovog nastupa prije u stanju zamrziti i njega i njegovu glazbu nego obrnuto od toga. O tome svjedoče i neki komentari ovih dana u hrvatskom tisku gdje se tvrdi da je koncert bio loš.

Problem je velikim dijelom u očekivanju da će Bob na koncertu izvesti vjernu kopiju studijske snimke svojih pjesama. Što se onih starijih pjesama tiče, to ne bi mogao ni kad bi htio. Glas mu je izgubio mnogo od onih mogućnosti koje su tu nekad bile, ali kao što sam već naveo, upravo on je uvijek bio taj koji svoje nedostatke zna pretvoriti u prednosti. Na ovom koncertu mu je glas bio moćniji u bržim pjesmama, dok je u sporijim imao problema da stvar obavi kako treba. Ipak je većina izvedbi s njegove strane bila jako dobra, kao i sa strane pouzdanog banda koji ga prati već godinama.

Razglas je za moj ukus bio odličan, upravo takav da se može dobro čuti što čovjek na pozornici pjeva, ali nažalost i ono što govore neki dosadnjakovići u publici. Ne volim kad je zvuk toliko pojačan da bubnjići počinju pucati, pa mi je ova varijanta, unatoč nedostacima ipak mnogo draža.

Premda sam vrlo daleko od mišljenja da je bio loš, ovaj koncert je zapravo bio frustrirajuć za mene na sličan način kao i ostalim posjetiteljima, kojih većina ipak ne spada u fanove američkog kantautora. Naime, izbor materijala nije bio po mom guštu i ovaj put (još sam ga triput gledao uživo) je svirao najmanji broj mojih omiljenih pjesama. Cijelu je večer "peglao" po pjesmama s albuma "Highway 61 revisited" i "Blonde on blonde", kao i po očekivanom repertoaru iz pozne faze karijere, a to baš i nije "my cup of tea", koliko god taj materijal bio vrhunski i mnogima najdraži. Gotovo u potpunosti su izostale pjesme iz rane folk faze, kao i sve ono što je napisao između 1966. i 1997. Jedini izuzeci su bile "Don't think twice it's all right" iz ranog perioda i "Tangled up in blue" iz "srednjeg" perioda (izvanredna verzija, različita od drugih koje sam čuo i tekstualno i aranžmanski). Nisam imao sreće, jer inače zna imati dosta različit repertoar od ovog varaždinskog, još nekoliko večeri ranije na nastupima po Austriji je situacija bila znatno drukčija.

Sve su pjesme bile izvedene na sličan način, s bandom koji je snažno "prašio" u stilu blues-rocka, a Bob se nalazio iza klavijature u vrlo nekomunikativnoj maniri izostanka "eye to eye" kontakta s publikom. Ta je šema u igri već nekoliko godina i ne mislim da je baš najbolja koja postoji. Smatram da je prednost koncertnog nastupa kakvog je još imao u Ljubljani 1999., gdje je prvi dio koncerta bio "poluakustični", a drugi čisto "električni", što ubija monotonost kakva postoji u ovoj varijanti. A i tamo je svirao gitaru i kao "frontman" bio u vizualnom kontaktu s publikom, što je, za interakciju redovito neraspoloženog Dylana ipak činilo malo manje "dalekim".

Ali što je tu je, i ovo što sam nekidan vidio je bilo jako dobro. Bob je bio u raspoloženju za svoj "nadrealistički" dio opusa i mračne, misteriozne i pesimistične glazbene odiseje poput "Desolation row" i "It's all right ma (I'm only bleeding)", kao i za njihove nešto lakše "čitljive" srodnice iz "modernih vremena" poput "Things have changed" i "Ain't talkin'". Bilo je tu i par veselijih stvari kao što su "Summer days" i "Thunder on the mountain", a za kraj (na prvom i jedinom bisu) je bila odsvirana "Like a rolling stone" kojom je konačno napalio publiku, međutim prekasno jer je to bio kraj koncerta.

Ne mislim da je ovo nužno zadnji Bobov nastup u "Kroejši", jer čovjek već dvadesetak godina opsesivno nastupa po cijelom svijetu na turneji pod nazivom "Never ending tour" i očito je odlučio napustiti ovaj svijet poput Tonija Kljakovića na pozornici. Ukoliko se organizatori ovakvih događaja potrude, mogli bi ga kroz koju godinu opet vidjeti u nekom od naših gradova.

vjexi // 18/06/2008