home > koncert > ROKAJ FEST, 4.,5.i 6. VII, 2008., Otok Hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

kontakt | search |

ROKAJ FEST, 4.,5.i 6. VII, 2008., Otok Hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

Tri dana ispunjena raznolikim glazbenim programom su iza nas. Trebalo ih je doživjeti i preživjeti. Kasnimo s raportom jer se valjalo dobro odmoriti.

U konačnici, na ovogodišnjem 3. po redu Rokaj festu nije bilo loših izvođača. Svi su se vrlo dobro pripremili, te je opći dojam da je bilo odličnih, iznenađujućih, standardnih, očekivanih i prosječnih nastupa. Ispod prosjeka nije bio niti jedan izvođač mada je u masi od desetak (a i više) tisuća posjetitelja uvijek bilo onih nezadovoljnih i razočaranih koji su došli s krivim stavovima o pojedinim izvođačima. Organizacija je bila na visokom nivou od zvuka preko press službe i cijele infrastrukture do prodaje pića i hrane koja se plaćala gotovinom a ne bonovima. Nigdje nije bilo gužve i sve se moglo pogledati na vrijeme jer je paralelno s glavnim Coca-Cola stageom bio postavljen manji Tele 2 ispod ogromnog šatora, te jedan neobavezni Chill-Out gdje je mogao doći tko je želio i odsvirati 10-15 minuta programa.
[ početak rokaj festa 2008 ]

početak rokaj festa 2008   © horvi

Prvi dan, 4.VII, petak

Kao i po običaju, oni koji otvaraju ovakvu veliku festivalsku shemu ostaju osuđeni da nastupaju pred šačicom prvih posjetitelja. To se dogodilo sastavima CHWEGER iz Pule i STAMPEDU iz Zagreba koji su nastupali po opakoj vrućini, ali su ipak profesionalno odradili svojih pola sata programa. Chweger su se pokazali kao s pravom izabran sastav iz plejade debitanata koji tekstove izvode na engleskom jeziku, te premda ih je gledalo samo 25 ljudi, oni su imali odličan i zdrav zvuk u kojem se osjetilo da su skloni ka starom post-punk izrazu na pragovima Joy Division i The Stranglers iz '80-tih godina. Stampedo je izašao kao kvartet predvođen Ivankom Mazurkijević, te su izveli odličnu 'best of' pjesmaricu pleplićući sve važne hitove iz karijere.
[ bogart & the addictives ]

bogart & the addictives   © horvi

O francuskim BOGART & THE ADDICTIVES koji pjevaju na engleskom naša publika očito nije imala nikakvih informacija, pa je njihov nastup promatralo svega 200-300 zainteresiranih ljudi premda se naokolo muvalo daleko veći broj posjetitelja. Sastav je odličan u svojem podosta izraženom frustriranom new wave/ punk-rocku poput bijesnih The Stranglers, a na kraju su izveli i obradu Joy Division "Radio live transmission". Fina gesta njihovog frontmena i gitariste bila je kada se pojavio u dresu hrvatske nogometne reprezentacije aludirajući na nesretni poraz od Turaka na nedavnom Euru 2008.

S prvim sumrakom na stage izlazi THE DATSUNS od kojih se mnogo očekivalo jer su najavljeni kao novi Led Zeppelin, ali njihov nastup se sveo na tek puko šablonsko prizivanje starih riff aduta u plesnom rock izdanju pred tek nešto više 500 posjetitelja. Za vrijeme njihovog nastupa sve je izgledalo da će se karma proloma oblaka, pljuska i potopa VipInMusic Festa ponoviti. Počeo je puhati veliki vjetar i spremati se nevrijeme, tako da premda su izveli sijaset odličnih kompozicija poput "Sittin' pretty", "Harmonic generator" ili "Think for the man" u gotovo 10 minuta dugačkoj gitarističkoj solo seansi, većina posjetitelja je pobjegla pod obližnje šatore da izbjegne nadolazeću oluju.
[ trnokop ]

trnokop   © horvi

Na svu sreću kiše i pljuska nije bilo, nakratko se pogledao prvi nastup ispod šatora Tele 2 uvijek konstantnog MIROSLAV EVAČIĆA & ČARDAŠ BLUES BANDA, a onda se u 21.30 h pohrlilo na veliki stage na premjeru supergrupe TRNOKOP. Koliko god da se ispočetka činilo kako je riječ o pretjerano i prerano isforsiranom sastavu koji je imao svega 5-6 zajedničkih proba, Edo Maajka na vokalu s pratnjom Damir Avdića na gitari i još dva glazbenika (basist i bubnjar), oni su nedvojbeno nova balkanska inačica Rage Against The Machine, te od njih valja očekivati prave rezultate u skoro vrijeme. Dva dana kasnije Graha mi je rekao da su poprilično nezadovoljni nastupom jer su imali veoma loš razglas na pozornici, da uopće nisu čuli jedan drugoga, te da su samo zahvaljujući uigranosti i konciznim tehničkim sposobnostima 'svirke napamet' uspjeli izvesti svojih sat vremena programa.

Potom se ponovno dio publike nakratko preselio na ispod Tele 2 šatora da se pogleda polusatni nastup VATRE, sada već redovitih gostiju Rokaj festivala koji su gotovo uvijek u standardnoj formi. Nije bilo nikakve zamjerke, te su sami rekli da im je ovo jedan od boljih nastupa u karijeri.
[ wire ]

wire   © horvi

A onda WIRE na velikoj Coca-Cola pozornici. Ovdje su se ozbiljno sukobila mišljenja publike alternativnog rocka na one koji misle da je to bio bezvezan nastup i onih koji smatraju da je to bilo nešto fenomenalno. Kako god, ovaj kvartet s gošćom Margaret Fiedler McGinnis na drugoj gitari se pretežito bazirao na najnovijem, još neobjavljenom albumu "Object 47" i materijalima sa povratničkog albuma "Send" iz 2002., tako da su time unjeli pomutnju kod publike. Koliko sam uspio primjetiti, nije bilo niti jedne stare skladbe s prvih legendarnih albuma, no ono što je njih oduvijek krasilo to je i ostalo dan danas nakon punih 30 godina. Minimalizam i konciznost u izvođenju dva-tri jedna te ista akorda i tanani glasić Colin Newmana. Jedino što se promijenilo jesu godine, vidno su ostarjeli, udebljali se, ali vučja ćud je ostala ista.

Nakon toga, nastavak programa je usljedio pod Tele 2 šatrom gdje su nastupili raspoloženi PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS koji su kroz sat vremena nafilali brdo hitova ("Mala fufica", "Plači", "Sex u školi", "Nogomet"), a laganicu "Poštar lakog sna" posvetili su tragično poginulom maturantu Luki Ritzu koji je nastradao u tučnjavi.
Već na kraju snaga kada se publika počela osjetno razilaziti, izašla je ZADRUGA koja je otprašila izuzetan koncert nabijen hard-rock/punk energijom. Frontmen Krešo Končevski je bio veoma raspoložen, te je u publiku bacao samo biserje od hitova koje je iz grla izvikivala raspamećena i već dobro nakresana audijencija. "Tan du gej", "Dva put po dva", "Zagorski tarzan", "Krava mi je vušla"... Očekivala se "Mala čiči", ali nje nije bilo. Opravdano ili ne, nakon ovakvog prekrcanog dana malo sam prozujio i po Chill-Out šatoru gdje sam naletio na možda posljednji nastup DEATH DISCO. Basist Naranča mi je poslije rekao da su otišli na pozornicu iz čiste znatiželje, ali niti sam ne vjeruje da je to bilo nešto naročito za njih. Nastup Đane Šegon nisam mogao dočekati jer je bio negdje oko 3 sata ujutro.
Rezime prvog dana - solidna posjeta od 7-8 tisuća ljudi i vrlo dobra atmosfera.

Drugi dan, 5.VII, subota

Neke stvari mi zbilja nisu jasne... Kada sam stigao oko 17h, u kampu i pod šatrama muvalo se nekoliko stotina ljudi, a nastup prvih izvođača posmatralo je tek nešto više od 20-30 ljudi. Šta su ti ljudi mislili dolazivši na Rokaj fest, pojma nemam. A iskreno govoreći, ne znaju šta su propustili...
[ izolier band ]

izolier band   © horvi

Mladi sekstet IZOLIER BAND iz Zagreba sam gledao već nekoliko puta u promjenjivim izdanjima, no ovaj puta su bili veliko iznenađenje. Koncizna svirka, odličan nastup i očigledno je da su se za njega pripremali veoma dugo. Nije tu bilo nikakvih rođendanskih čestitki niti zbunjenosti, već su djelovali kao pravi veliki pop-rock band koji je na kraju završio nastup s očekivanom obradom "Anđeli nas zovu da im skinemo krila". Iznenađenje od nastupa u svakom slučaju.

VIVA GLORIO koji uvijek odlično funkcioniraju uživo imali su isti peh kao i jučer Stampedo, pa ih je gledalo tek nekoliko ljudi više. I sve se činilo da će relativno slabija posjeta obilježiti i početak drugog dana festivala. No, Viva je bila na visini svojeg beskompromisnog live izdanja i šteta je što nisu dobili neki bolji termin recimo pod Tele 2 šatrom oko 21h kada se već skupilo 3-4 tisuće ljudi. Ah, šteta...

SOPRANO su bili jedan od izvođača o kome se vrlo malo znalo, ali je zato ekipa njihovih team-leadera šetala naokolo i dijelila njihove flyere. To je vrlo mladi engleski kvartet koji svira tipičan brit-pop s naglaskom na rock u rasponu utjecaja koji veže Kaiser Chiefs, Coldplay, Blur..., a i usporedba s našim The Orange Strips nije bezazlena. Štoviše, pjevač ima vrlo sličan vokal Valdetu, a ekipa je vrlo zabavna. Osim toga, frontmen se zna uhvatiti i akustične gitare, te smo u publici razgovarali kako uopće ne bi bilo loše napraviti zajedničku turneju Soprana i The Orange Strips.
[ dwarves ]

dwarves   © horvi

DWARVES. Band koji ima kultnu reputaciju kao opaki punk/hc-rock USA band prikazao se u punom svjetlu, a vjerovali ili ne, uspjeli su napraviti set listu od 5 brojeva u kojoj su medleyem spojili čak 26 kompozicija! Snažno, brzo i žestoko, pa nešto sporije s izletima u blues-punk i na kraju "Back seat", "Detention girl", "Astroboy", "We must have blood" i "Unrepentant". Njihov gitarist za kojeg nemam pojma kako mu je ime bio je po običaju u pravom sado-mazo izdanju s maskom na glavi i u tangama, a bubnjar s Valderama kuštravom plavom kosom najupečatljiviji dio imagea Dwarvesa. Jerk, fuck, jerk, fuck!

Točno nakon završetka njihovog nastupa krenuo je program ispod Tele 2 šatre, a prvi su izašli hvaljeni hip-hoperi DJEČACI. Meni osobno su bili skroz bezveze i nisu mi sjeli isto kao niti Connect ili Frankie u nekim prošlim prigodama. Muvanje po pozornici uz češanje međunožja i samplirane DJ podloge svakako nije neka osobita fora. Neki im već pridaju nagradu za najboljeg novog izvođača. Molim? Tko voli, nek' izvoli...
[ urban & 4 ]

urban & 4   © horvi

URBAN & 4 su svakako bili jedne od najupečatljivijih zvijezda Rokaj festivala, te se niti uz najbolju volju nisam uspio progurati do gelendera da ih poslikam u prve tri dozvoljene kompozicije. Profesionalno i koncizno obavljen nastup za kojeg se mogu samo izreći sve pohvale, no ne i za glavne headlinere večeri THE LEMONHEADS koji su ne znam zašto dobili ovako važnu ulogu. Njihov country colege rock više ne zvuči svježe i zanosno kao prije 17-18 godina i očito je da vrijeme ovakve glazbe potpuno gubi svoj 'indie' status (hm, ako je uopće ikad i bio indie) pretvarajući se u sladunjavi komercijalni zvuk. Nije razočarenje, ali oduševljenje svakako ne dolazi u obzir. Dok su za vrijeme Urbanovih izvedbi "Black tattoo", "Odlučio sam da te volim", "Budi moja voda" itd. frcale ovacije i skandiranja, za vrijeme Lemonheads je u publici manje-više vladao tajac. A publike oko desetak tisuća, što je bio vrhunac festivala ispred glavne pozornice...

Treba još spomenuti standardno dobar nastup PARTIBREJKERSA pod šatrom Tele 2, taman nakon Lemonheadsa s malom Canetovom čarkom 'pljesak za žuće što su dobili kod kuće' aludirajući na redare koji su se nešto sitno zakačili s nekim posjetiteljem. Euforiju i švicarski Navel nisam gledao.
[ rokaj fest 2008 ]

rokaj fest 2008   © horvi

Treći dan, 6.VII nedjelja

Već poprilično umorna publika nakon dva dana svirke, lokanja i tulumarenja propustila je po običaju (skupa samnom) nastupe riječkih ONE PIECE PUZZLE i slovenskih PSYCHO-PATH. Žao mi je što ih nisam pogledao, ali zato sam stigao taman uoči nastupa THESE NEW PURITANS koji su kao i Wire razlomili koplja na za i protiv. Ova mlađahna četvorka s pravom nosi epitet velikog britanskog indie iznenađenja godine jer se ne povinuju zakonitostima uobičajene brit-pop struje. Skoro cijeli nastup su orijentirali na elektronske zvukove (synth i sampler) uz upotrebu gitare tek u dva broja "Numbers" i hitu "Elvis". A bubnjar je pravo čudo koje se ne primjeti na njihovom debi albumu "Beat Pyramid". Frontmen Jack Barnett je toliko sićušan momak da mu niti čudna majica poput oklopa srednjevjekovnog viteza nije ništa pridonjela korpulentnijem imageu, no zato je odličan scenski performer koji igra za sebe, svoj gušt i one koje to zanima. Samozatajan, kao da bi najradije otišao u neki klubić i nastupao pred stotinjak ljudi...
[ these new puritans ]

these new puritans   © kd sudec

A onda ha-ha-ha! Nešto za što se zaista vrijedilo mučiti sva ova tri dana, nosati ruksake na leđima i skakati od šatre do stagea, proljevati znoj na opakoj vrućini i strepiti od iznenadnog proloma oblaka. THE FALL su bili valjda jedini band na ovom festivalu gdje u prvim redovima nije bilo niti jedne šiparice, vrištećih groupie djevojčica i jednosmjerno orijentirane audijencije, a ekipa u sastavu od basiste, gitariste, bubnjara i Elene Poulou na klavijaturama (navodno djevojka njegovog veličanstva) je bila jedina momčad na cijelom festivalu koja je bila statična i betonirana na pozornici. A zna se i zašto. Jer kada je nakon uvodnih taktova "50 year old man" (usput, prašili su je dobrih 15 minuta) izašla njegova visost Mark E.Smith, vidjelo se da će tu biti pljuskanja mokrom krpom po glavi i publike i pratećeg banda, a i brižljivih roadija. Nadrkan, ljut, bijesan i razjeban već 30 godina, ovaj tip je neuništivi stroj za mljevenje mozga i živaca stalno se sukobljavajući sa svime što mu ne odgovara. Na dobrih +35 stupnjeva Celzijusa, izašao je u crnom kožnom sakou kojeg je kasnije skinuo, crnoj košulji zakopčanoj do grla (naravno i crnim hlačama), kao elegantni gospodin u zrelim godinama se motao po pozornici, mrmljao tekst i u sebi izgarao od svoje čudnovate i nepredvidljive narcisoidnosti. Češkajući se po uhu i kopajući nos, prvo je počeo obligacije s mikrofonima, koji ga očito nisu zadovoljavali. Bacao ih je po pozornici, a onda se okomio na činelu koju je prvo udarao palicom, pa mikrofonom kao da je bubnjaru želio naglasiti 'to se tako ne radi', a na kraju je stropoštao i činelu i stalak na pod stvarajući kaos nesretnome tehničaru koji se stalno borio s njime. A kada je u "White lightning" gitaristi u pola pjesme isključio gitarsko pojačalo i počeo motati sve mikrofonske kablove šetajući se vamo-tamo po pozornici, napravio je pravi tehnički kaos koji za divno čudo nije prouzrokovao nikakvu kakofoniju, već je time težio ka savršenstvu zvuka. Isto tako nije bio zadovoljan s bas pedalom, pa je bubnjaru izbacio mikrofon iz bas bubnja, a naposljetku je odšetao do svoje Elene na synth i sam svirao elektronske efekte. No, zvuk i svirka su bili odlični, plesni, eksperimentalni, psihodelični i onakvi kako se to očekuje od The Fall. Objašnjavati veličinu ovog iskonskog alternativnog ekscentričnog rock kreativca je nepotrebno, ali kao prispodobu navesti ću komentar jedne neupućene djevojke koja je rekla da bi ovo bio odličan band samo da imaju drugog pjevača. Ha-ha-ha! Što bi bili Stonesi bez Jaggera ili U2 bez Bona?
[ the fall ]

the fall   © kd sudec

Kako kome, ali potom je na Tele 2 bini izašao talijanski DEAD ELEPHANT koji mi nije sjeo niti pod razno. Nakon ovakvog nastupa M.E.Smitha i The Fall jednostavno me više ništa nije pretjerano uzbudilo osim jednog kasnijeg događaja u kojem je glavni sudionik bila jedna također velika legendarna faca domaćeg undergrounda. Talijani su svirali neki trash-noise sa psihodeličnim gitarskim prangijanjem i daleko bi bolje sjeli na nekom solo nastupu u manjem klubu, recimo KSET-u.

A o RAMBO AMADEUSU neću trošiti riječi. Premda je velika većina publike (oko 5-6 tisuća) došla samo zbog njega, njegov najnoviji izlet se zove jazz-pop/etno s brojnim gitarskim improvizacijama gdje se do mile volje naigrao s promocijom novog albuma "Hipšizik metafizik" i vokalnim samplovima koji su publiku ostavili prilično hladnom. Kasnije su se tu našli "Čobane vrati se" i još brojni hitovi, ali se publika dobro zajebavala na velikom video ekranu slanjem SMS-ova između kojih se pronašao i jedan 'a gdje je Jasmin Stavros', što dovoljno govori o suhoparnosti Rambovih gitarističkih vještina i njegovom tročlanom pratećem sastavu... Joj, a kad je pred sam kraj nastupa uključio i sample iz filma Doktor Živago, jedan posjetitelj je prokomentirao 'doktor živagovno'. Uh, mučenje, mučenje, mučenje...

To me nagnalo da prošvrljam po okolnim šatrama, te sam na Tele 2 bini pogledao dio vrlo dobrog nastupa danske ljepotice Kire s pratećim sastavom. Cura ima strašan glas, a band svira ozbiljno i sjajno svoj spoj soula, popa i punk-rocka s blagim grunge sintagmama. Ali najsmješnija ili najtužnija priča se zbila ispod Chill-Out šatre u vrijeme Rambo Amadeusa, baš kada je počela strašna oluja i spustio se pljusak. Uletim pod šator, na pozornici svira Pišta i Hard Time, a u gomili koja se sklonila od kiše ispred pozornice stoji lik za kojeg sam isprva mislio da je obožavatelj Septike i nosi gaće na glavi. Kad sam pogledao bolje, skužio sam da je to neuništivi otkačenjak Mario Kovač, ali gaće na glavi nisu gaće, već mrežica jer je ovaj vječiti zafrkant svirao s Kornelom (iz Šumskog), pao s pozornice i doslovce polupao glavu i lice. Eh, to je trebalo vidjeti... Ma kakav Rambo, Mario je bio Rambo, neuništivi ratnik koji je izranjavan nakon stotinu bitaka stojički odtrpio nastup Hard Time i odlutao kući pjevajući borbene himne... Da ga je barem vidio Bore Lee, znao bi se pripremiti za novu ulogu u filmu. Nema kaj, ovo je bila kulminacija Rokaj festa. Mario je pokazao svima kaj znači dobro rokati.
[ godfathers ]

godfathers   © horvi

Zadnji nastup pripao je GODFATHERS-ima koji su s razlogom premješteni u Tele 2 šator, te je zbog toga čitav nastup kasnio dobrih sat vremena u kojoj smo preslušali dobar dio opusa Iron Maiden s razglasa. Godfathersima kao prvo svaka čast jer su bili jedini headlineri koji su fotografima dozvolili snimanje cijelog koncerta i to s blicevima, a potom i jer su na pošten i uvjerljiv način izveli sve svoje dragulje od "I want everything", "Cause' I said so", "She gives me love", "I don't believe in you", "If I only had time", do završnog mega hita "Birth, school, work, dead". Peter Coyne se neprestano zahvaljivao publici, pobacao limenke piva u prve redove, bio je pravi frontmen kako se i očekuje od njega, a band premda je već u debelim zrelim godinama otprašio kvalitetan rock-punk/blues-hard koji niti trunku nije izgubio od svoje privlačnosti iz druge polovice '80-tih.

I fajrunt. Sve skupa, bilo je odlično, ogromna posjeta sva tri dana i publika ispred glavne pozornice nije adekvatan pokazatelj posjete jer se u isto vrijeme gotovo približan broj ljudi motao po okolnim šatrama. Neki mediji su izjavili da bi na godinu trebalo dovući neko zvučnije ime. Ja se s time ne bih složio. Rokaj je zamišljen kao alternativni festival i imenima poput RHCP ili nedaj Bože Bijelo dugme tu nije mjesto. A o tome da su The Fall bili katastrofa, The Wire dosadnjakovići ili These New Puritans mlitavi balavci nek' se priča koliko hoće. Tim bolje. Samo je jedna stvar manjkala. Alternativni heavy metal i sve bi bilo na svojem mjestu. A dogodine će ga zasigurno biti.

horvi // 11/07/2008

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

| 15/09/2020 | choppa boi |

>> opširnije


cover: LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

| 01/09/2020 | jelena vojinović |

>> opširnije


cover: 8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

| 30/07/2020 | terapija |

>> opširnije


cover: VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

| 13/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

| 03/07/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*