Kad je prije izvjesnog vremena krenula priča o povratku legendarnih vinkovačkih Majki, frontmen benda Goran Bare zdvajao je nad lošom rock scenom u Hrvata tvrdeći kako je cilj njihovog ponovnog okupljanja pomoći da se ta rock scena probudi. Nakon godinu i kusur dana medijski (pre)napumpanih nastupa u zemlji i vani, rezultat je ovakav: rock scena u Hrvata i dalje je u kurcu ali se probudio bankovni račun benda i onih oko njega. Nešto se dakle ipak probudilo...

Majke sam gledao tri puta u tom povratničkom izdanju i bili su dosadni. Isluženi legionari koji za sitnu lovu rasprodaju obiteljsku srebrninu, blijeda sjenka onih Majki koje sam gledao u prvoj polovici 90-ih kad je taj bend imao smisla. Rekao sam si da je to to što se novih-starih Majki tiče, no onda je došla vijest o snimanju unplugged albuma, pa izlasku istoga te na kraju o koncertnoj turneji povodom promocije istoga. 24. srpnja ove godine nastupili su u Zadru, pa kad sam već tu, što ne bih bacio oko i vidio kako će to zvučati u ištekanim aranžmanima...A i htio sam vidjeti taj klub Arsenal o kojem su mi neki ljudi puno lijepih stvari ispričali. Pa se potrefilo da sam spojio ugodno s korisnim, bio u Arsenalu i odgledao solidan koncert... Sam klub nalazi se u centru Zadra, preko puta trajektne luke, i ogroman je. Sastoji se od prostora za sjedenje u prizemlju s onim fensi šmensi naslonjačima koje inače jako mrzim, male bine u dnu dvorane preko puta ulaza te praznog prostora između za gledatelje, ali ima i ogroman balkon koji okružuje cijeli klub i pruža mnoge pogodnosti nama koji volimo fotkati izvođače. Koncert je bio rasprodan, ali u klubu nije bila gužva kakva zna biti u ZG klubovima. Gore na galeriji bilo je mjesta k'o u priči i pitao sam se dok sam čekao početak svirke zašto nije pripušteno još par stotina ljudi koji su komotno mogli stati.
Odgovor sam dobio nakon nekih pola sata svirke kad su se mirisi cigareta, znoja, piva i parfema počeli ispreplitati u zrakuKlub je zatvoren sa svih strana i svi smo drugi dio koncerta proveli dišući na škrge, tako da je ograničenje broja posjetitelja bio zapravo čin brige za naše zdravlje...

Bend je na pozornicu izišao oko 22 30 h u formaciji 4-2. U prvom redu sjedili su, s lijeva na desno, Kilmister (bas) i Kruno (gitara), u sredini na barskoj stolici Bare te s desne strane Zoki (gitara). U pozadini su čekali Tibljaš na bubnjevima i Bero na Hammond orguljama. Dakle, ekipa koja već dugo nastupa zajedno i skoro pa čitaju misli jedan drugome. Publika ih je sve pozdravila gromoglasnim ovacijama, a najviše samog Bareta koji se na binu popeo posljednji, držeći u jednoj ruci cigaretu a u drugoj čašu vina. Možda u pitanju nije bilo vino, nisam probao, ali sigurno nije bila coca cola ili sok od ribizle... Program je počeo "Grešnikom" s riffom koji smo svi odmah prepoznali. Zvuk je bio dosta mutan, barem u prvom redu odakle sam fotkao, a posebice je bio mutan Baretov glas. Nisam bio siguran je li to posljedica tehničkih problema ili je sam Bare bio "mutan", ali zvuk se kasnije popravio. A i ja sam kasnije odlepršao iz prvog reda. Iza se bolje čulo. A i nije bilo tako prezakrčeno. Ah, te nesretne godine...

"Krvarim od dosade" zvuči jako dobro, čak ova mračna, ogoljena blues verzija starog klasika bolje pristaje ovoj pjesmi, bliža je njezinom teškom i oporom tekstu. Sljedeća, još jedan klasik, "89", također ima pun zvuk i odličnu međuigru Zokija i Krune. Fascinacija benda starim južnjačkim rockom, countryjem i bluesom koja se provlačila ispod svih njihovih garažnih rock klasika, ovdje je došla do punog izražaja. Najbolje su zvučale stvari koje su doživjele i najveću preinaku, prije svega garažna himna "Iz sve snage" koja će mi zauvijek ostati najdraža stvar Majki, još iz vremena kad sam 1988. od Franjića naručio njihovu prvu kasetu, ili "Zbunjen i ošamućen". Najsličnije originalima bile su "Baretov blues" (jedina stvar na kojoj je Bero dobio priliku da se pokaže odsviravši odličan Hammond solo, ali u načelu je bio nedovoljno iskorišten), "Vrijeme je da se krene" ili "Daj mi", hit s njihovog posljednjeg albuma "Put do srca sunca" koji je jasno pokazao u kom smjeru je bend planirao krenuti prije nego što je došlo do raspada.
Neke pjesme u ovoj varijanti ipak ni približno ne mogu pomutiti vodu originalima, posebice kultna "Budi ponosan" iz koje nakon ištekavanja kao da je isisan i život te "Odvedi me", u nekom čudnom aranžmanu i otpjevana toliko loše da ni zborno pjevanje publike nije moglo prikriti činjenicu da Baretov glas opasno puca. A bio je to skoro pa kraj nastupa. Završili su ga s "Mršavim psom". Na set listi bila je i "Mala ima sliku", ali nju nisu izveli. Mislim da jednostavno Bare više nije mogao. Čovjek koji je nekoć znao derati svoj glas do ivice pucanja dulje od dva sata sada je izdržao 90 minuta i ručnik je bačen u ring. Ah, te nesretne godine... Solidna svirka, kao što rekoh, bend je još jednom pokazao da su sjajni glazbenici i da im prijelaz iz električne u akustičnu formu nije teško pao, ali imam i dvije zamjerke. Prva je tup i bezizražajan pogled trojice glazbenika u prvom redu koji su me podsjećali prije na robote nego na ljude koji nešto rade iz gušta: na njihovim kamenim, smrtno ozbiljnim licima nije bilo radosti uživanja u svirci, već izraz najcrnje dosade. Uostalom, imate fotke pa prosudite sami! Možda je vama ljudi ovo bila samo još jedna tezga, ali ne morate to baš tako blatantno pokazivati. Bare je sa svoje strane bio Bare: čist ili na drogama, antidepresivima, alkoholu, tabletama, nije važno na čemu, on je uvijek isti. Nekima iritantan, drugima štosan, meni su sve njegove fore ipak bile već davno viđene.

Druga i najvažnija zamjerka je sama set lista. Ziceraška, igranje na sigurno, dvadesetak hitova koje svi poznaju i svi pjevaju. O nekim novim stvarima naravno nije bilo ni govora. Nije bilo ni nekih obrada koje bi se mogle fino uklopiti u ovakav oblik svirke (Lynyrd Skynyrd, Little Feat na primjer?), nije bilo čak ni nekih manje poznatih stvari sa starih albuma koje su mogli izvući iz naftalina i prearanžirati ih. Ništa od toga. Dobili smo jako dobro odsviranu ali već milijun puta prožvakanu set listu na kojoj nije bilo nikakvih iznenađenja. Baš ničega novog.
Mišljenja posjetitelja koje sam znao bila su pozitivna, najviše su im smetali nedostatak kisika u klubu i previsoke cijene pića za šankom, ali nitko se nije žalio na samu svirku. Ljudi su dobili ono što su htjeli čuti i to sve štima. A što se mene tiče, ovo je bio prearanžirani nostalgični trip u neko prošlo svršeno vrijeme i ja se ovim putem odjavljujem od živih nastupa Majki sve dok ne snime nove stvari (u bilo kom obliku). Ova unplugged avantura samo je kratak predah do trenutka kada će bend morati pokazati koji su pravi razlozi njihovog ponovnog okupljanja i uvjere sve nas da i danas imaju što za reći.

A to se, bojim se, neće dogoditi, i rasprodaja obiteljskog nakita u bescjenje će se nastaviti... Hadžo, majka svih kritičara

hadžo // 03/08/2008