home > mjuzik > Live on I-5

kontakt | search |

SOUNDGARDEN: Live on I-5 (A&M, 2011)

Do povratničkog studijskog albuma Soundgarden su potpirili sumnjivu vatru ovim prvim zvaničnim živim albumom koji je zapis s nekoliko različitih lokacija uglavnom s konca 1996. kada je band bio pred raspadom.

Veoma je neobičan ovaj potez Soundgardena iz nekoliko razloga.

Objavljen je kao prvi oficijelni živi zapis kada se s nestrpljenjem očekuje njihov povratnički studijski album koji će se pojaviti tko zna kad. Sama prikazana forma i snaga benda na ovom zapisu je u vidnom opadanju i tu su sad neke fore, cake, trikovi i fazoni u igri zbog čega je ovaj posljednji dio karijere uzet za prvi live album. Okey, glavni je prioritet da su izvodili pjesme sa tada aktualnog i posljednjeg albuma "Down On The Upside". A zna se jako dobro da su Soundgarden zvučali daleko bolje, moćnije i opakije u ranijim periodima prema cijelom nizu bootlega i piratskih live snimaka (ja ih osobno imam 7 komada), osobito iz vremena kultnog "Badmotorfinger" albuma kada su 1992. bili predgrupom Guns'n'Roses na velikoj europskoj turneji. Zatim, tu je posve neubjedljiv Cornellov vokal koji je u nekoliko navrata sasvim neprepoznatljiv i djeluje kao da je neke dionice otpjevao ravnodušno linearno bez volje.

A niti bend nije igrao neku osobitu svirku. Doimaju se kao da su neke pjesme odsvirali reda radi samo da zadovolje publiku, u nekim trenucima gotovo bez strasti. Svoje visoke kriterije i standarde koje su postavili na ključnim studijskim albumima "Superunknown" (1994) i spomenutom "Badmotorfinger" (1991) u većini slučajeva nisu mogli revalorizirati. Nije da se očekuje ona ista kanalizirana snaga i kreativnost iz studija, ali je unatoč odlične tehničke pripreme i produkcije, prikazana svirka odrađena ponekad s pola snage kao da je sva četvorka već mislima bila u svojoj budućnosti šta će raditi kada samo nekoliko mjeseci kasnije raspuste bend. To se najbolje osjeti u izvedbi ultimativnog klasika "Slaves & bulldozers" kojeg su razvukli na 9 psihodeličnih minuta u kome je Cornell gotovo posve zaboravio da u stihovima 'everything I've held is what I've freed/ everything I've shown is what I feel' mora biti mračan, depresivan, olovno težak i mističan. Dionicu je otpjevao bez volje, čak je i smandrljao tekst dodavanjem nekih caka iz početnih stihova jer je očito prilikom izvedbe zaboravio riječi koje je u nekoliko navrata 'progutao' i promumljao kao da je bio, pa barem dobro nakresan alkoholom, ako ne nečim drugim.
[  ]

Ustvari, njegov vokal je ovdje najveće razočarenje, svirka benda se još može tolerirati premda su se u nekim skladbama 'hvatali' u aranžmanima hoće li razviti neki solo, pjesmu završiti ili će dodati još po koji krešendo. Jer Soundgarden bez Cornellovog upečatljivog Plantovskog vokala nije pravi Soundgarden, već neki tamo prosječan hard-rock/ grunge bend, a on kao takav u većini pjesama na ovome zapisu djeluje upravo polovično i prilično nezainteresirano za lučenje adrenalina. Cornell ostavlja dojam kao da mu je dozlogrdilo više non-stop ponavljati jedne te iste pjesme, kao da mu je žao što ih je onako savršeno fantastično otpjevao u studiju, a to u datom trenutku više ne može ponoviti. A ponekad djeluje kao da se samom sebi čudi i pita se 'pa kako sam nekad mogao onako pjevati?'. Osobito "Rusty cage", "Outshined" i "Jesus Christ pose". Ovdje to funkcionira pozerski i ziheraški. Prilično neuvjerljivo. U gotovo svakoj od priloženih pjesama (bonus cd donosi još 5 snimaka) može se pronaći barem nekoliko loše odrađenih stavaka s kojima bend kompletno pokazuje da je prevalio svoj zenit i opasno se približio zalazu karijere koju je na svu sreću okončao na vrijeme. Čak je najveći hit "Black hole sun" izveden samo kao melodičan duet za gitaru i vokal, vjerojatno uzet sa bisa gdje više skoro pa da i nije važno kako bend zvuči.

Međutim, postoje tri pjesme snimljene 2010. na Lollapaloozi nakon ponovnog okupljanja gdje se Soundgarden pokazuju u svojem obnovljenom izdanju. "Searching with my good eye closed", "Face pollution" i "Let me drown" donose djelomično solidnu sviračku formu "Badmotorfinger" i "Superunknown" remek djela, te ne pretjerano moćan Cornellov vokal, ali ipak malčice bolji u odnosu na ostatak priloženih zapisa. Vrijeme pokazuje starenje ovog nekad glamuroznog i osebujnog hard-rock/metal grla koje više nije u stanju dosegnuti one iznimno visoke, baršunaste, vriskave, hrapave i kreštave dionice, te je velika vjerojatnost da će novi studijski album nakon 15 godina pauze donijeti sasvim drugačije koncipirane pjesme što se tiče njegovih vokala.

Spomenimo da sa prva dva albuma "Ultramega OK" (1988) i "Louder Than Love" (1989) ovdje nema niti jedne pjesme, a jedina iz stare faze je "Nothing to say" sa prvog EP-ija "Screaming Life" iz 1987. koja sjetno prisjeća kako je ovaj bend nekad zvučao povezavši hard-rock i doom-metal reference otvorivši sasvim nesvjesno puteve za stoner/sludge rock/metal stilove koji su tada bili tek u povojima. Potrebno ili ne, zapis nosi i dvije obrade - The Beatles "Helter skelter" i The Stooges "Search and destroy" (bez kojih se i moglo), dok je ostatak prožet sa velebnim hitovima "Spoonman", "Rusty cage", "Outshined", "Feel on black days", "Jesus Christ pose"... s tri najkomercijalnija albuma zaključno sa "Down On The Upside" s kojega su uvrštene tri lagane i prilično mekane pjesme "Burden in my hand", "Boot camp", "Dusty", te solidno hardcoreaški razvaljena kratka punk-rokačina "Ty Cobb".

Štos ovog prvog živog albuma je višeslojan. Uz to što prikazuje relativno sav bitniji opus (ajde-de, moglo se tu uvrstiti štošta) koji je izveden u stvaralački najslabijoj, ali istovremeno i najkomercijalnojoj fazi benda pred zalaskom, pokazuje ono lošije živo izdanje kakvo ne bi htjeli da se ponovi. Ne vjerujem da je i sam bend zadovoljan sa ovim izvedbama (barem ne Cornell po pitanju vokala) gdje su im misli vrludale tko zna kuda, ali baš namjerno su izabrali polovično i loše odrađene pjesme s ciljem da ne pretjeraju sa savršenošću koja se očekuje od povratničkog studijskog albuma. Jer uzmimo, šta na primjer da su sastavili kompilacijski prikaz svojih najboljih koncerata iz razdoblja od recimo 1989. do 1994/5. kada su objavljivali svoja najepohalnija djela, a onda objave studijski album koji neće niti do koljena sezati legendarnim pločama? To bi bilo veliko razočarenje. Za njih je bolje ovako kako jeste: prikazati publici svoju polovičnu snagu koju mogu ponoviti na svakom koncertu, a ako je nadmaše, biti će to relativno dobar plus. Samo Cornell će morati ozbiljno zapeti sa vokalima...

Nadalje, ovaj album je objavljen samo dva mjeseca nakon živog, vrlo dobrog albuma "Live On Ten Legs" njihovih lokalnih i šank kolega Pearl Jam, a istovremeno sa njihovim daleko boljim bootlegom "Live at the Orpheum Theatre, Boston, April 12" snimljenim 1994. kada su se pripremali za treći studijski album. Bez obzira koliko Eddie Wedder bio pijan tom prilikom, savršeno je baratao vokalom, a snimka prikazuje cjelovit nastup od A do Ž. Zašto Soundgarden nisu objavili sličan živi album sa snimcima iz slavnih godina 1992-1994 i podsjetili kako im je koncert tekao od početka do kraja? Vjerojatno zato jer ne žele nikoga prisjećati da danas tako više ne mogu zvučati. (A one smandrljotke od pjesama sa "Down On The Upside" mogli su samo nadodati, mada oni danas malo kome znače). I još jedna stvar: zar nije sumnjivo što se tako velika etiketa A&M koja ima primjerice Stinga, Bryan Adamsa, Sheryl Crow, Duffy, Maroon 5, Snow Patrol itd., odlučila u ovakav samoubilački poduhvat da prikaže bend sa snimcima koji apsolutno nisu i ne mogu biti njihov najbolji koncertni performans? I k tome još prvi zvanični živi album?

Taktička je ovo igra velikog komercijalnog benda koji se zagubio u crnoj rupi nakon 'dana kada je pokušao živjeti'. Sve izgleda da se Soundgarden unaprijed ispričavaju za sve mane, a i mogući kreativni debakl studijskog albuma...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/03/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Same evrovizijske popevke (z zasedbo Stara mama bend)

MATEJ KRAJNC: Same evrovizijske popevke (z zasedbo Stara mama bend) (2019)

| 18/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: No Geography

THE CHEMICAL BROTHERS: No Geography (2019)

| 17/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Van kontrole

GATUZO: Van kontrole (2019)

| 16/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Broken Hearted City

ZANTi: Broken Hearted City (2018)

| 15/04/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Emfizemina piščal, glasba iz romana

MATEJ KRAJNC: Emfizemina piščal, glasba iz romana (2019)

| 14/04/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*