Prvo posthumno izdanje jednog od najvećih grunge imena i po mnogim stručnjacima jednog od desetak najznačajnijih 'posebnih' hard/heavy izvođača svih vremena je ovaj živi zapis od čak 2 i pol sata svirke zabilježenih audio i video 17.II 2013. u losanđeleskom Wiltern Theatre kroz njihov sklop serijala 'Artists Den', a bio je dio promotivne turneje povratničkog albuma "King Animal" objavljenog samo 4 mjeseca ranije. Laprdati o samoubojstvu frontmena i gitariste Chris Cornella 18.V 2017. (pronađen obješen u sobi detroitskog MGM Grand hotela nakon koncerta u Fox Theatre-u) je neumjesno s obzirom da je bio ovisnik o Ativanu ili Lorazepamu (sredstvo za suzbijanje anksioznosti, nesanice, epilepsije, alkoholizma, fizičkih bolova, depresije...) koji mu je pomagao da se donekle osjeća superiorno i nesputano nezavisno od stvarnih poroka kojima je bio sklon i kojih se godinama pokušavao otarasiti. Uostalom Ativan je dostupan u ljekarnama, a samo u USA ima oko 15 milijuna registriranih redovitih korisnika i nema nekih posebno opasnih nuspojava, ali činjenica jest da mu niti ovakvo legalno odobreno sredstvo očito nije adekvatno i dostatno funkcioniralo u psihološkoj percepciji naoko sigurne i stabilne osobe, ali vjerojatno samo članovi benda i porodice znaju Chrisovu pravu individualnu karakteristiku. Nakon toga ostatak benda se trudio da ne ide u preduboke analize jer su se poznavali u tančine živeći vrlo ekstremnom privatnošću strogo čuvanom od javnosti i medija. Tek su dvije godine kasnije, u proljeće 2019. obznanili da se kao bend mogu okupljati samo za tribute i slične prigode, a bez njega im ne pada na pomisao skladanje novih materijala već samo dužnost prema vjernim fanovima da ispoštuju povremene koncertne aktivnosti. Službeno, više ne postoje mada nije isključena mogućnost reuniona, samo je pitanje tko može na pravi način zamjeniti Chrisov vokal... Elem, ovih 2 i pol sata je istinski vrhunac koncertne forme u kojoj sva četvorica unakrsno pružaju sjajne performanse. Odlično pripremljeni kao što se i očekuje od zvijezda ovakvog kova, priuštili su pravi presjek karijere s naglaskom na gotovo kompletan materijal povratničkog albuma: od 13 pjesama izvedeno ih je čak 10 (izostavljene su samo "Attrition", "Halfway there" i "Eyelid's mouth") što je velika rijetkost kod ovako velikih i značajnih izvođača da se na turneji fokusira glanc novi materijal. Običaj je, zna se, odsvirati glavni singl ili hit, te još poneku pjesmu, a onda zabrazditi u best-of veselicu, no ovdje je pristup iskren i pedantan: kroz set listu dinamičkim rasporedom uređenu da ima neprekidnu amplitudu 'up & down' podizajući atmosferu s uvodnom "Incessant mace", jednom od najstarijih s debija "Ultramega OK" (1988), dakako najstarija je "Hunted down" s prvog EP-ija "Screaming Life" (1987) odsvirana na samoj sredini koncerta, te "Flower" također s debi albuma (i još ranijeg singla), spektar raskoši stilova i zvuka je ravnomjerno utanačen da se prikaže ono zbog čega na kraju krajeva pravi fanovi i dolaze na koncerte. Da čuju novi album uživo.

Pa tako uz staru podizačicu "My wave" upriličuju brzi stoner "Been away too long" i mračni kompleksniji psihodelik "Worse dream", potom klasično-prosječnu stilizaciju "Taree" s kojom je "King Animal" često dobivao palac dole, onda ponajbolji i najčvršći "By crooked steps" koji ih vraća u koncipiranu stoner 'pletionicu', zatim "Rowing", "Non-state actor", "Black Saturday", "Bones of birds" posvećenu djeci (Chrisa i bubnjara Matt Camerona), te u drugom dijelu koncerta "A thousand days before" i "Blood on the valley floor" (koje su trebale biti prepoznate kao nastavci onih psycho-eksperimenata s "Badmotorfinger") što bi bilo i sasvim dovoljno za promociju i kvalitetno odrađen live album. Na stranu reakcije i odjeci "King Animal" o kome se mnogo zborilo oli jeste ili nije adekvatan povratak u samu prvu ligu (po nekima je čak i najslabiji album u cijeloj karijeri), no kako je vrijeme pokazalo, on je ujedno i posljednji nakon kojeg sasvim vjerojatno bend više ništa novog neće komponirati, a možda niti objavljivati izuzev ako ne procure neke naknadno urađene snimke s materijalom koji im nije odgovarao u konceptu albuma. Ove pjesme su homogeno izvedene u takoreći još friškoj sugestivnoj bazi pošto su usviravane, uvježbavane i studijski dotjerivane godinu i pol dana. Posebno je interesantno za čuti preobrazbu one prigušene elektronike "Rowing" u stoner trip-hop s dvije vodeće vokalne linije; uz Chrisa u prvi plan dolazi matrica s repetativnim glasom i lijena solo bas dionica Ben Shepherda. A također i glavni koncertni adut benda "Blood on the valley floor" koji se na albumu pokazuje sasvim drugačijom, senzualnijom doom stranom, no ovdje dobiva punoću i transparentnost kompaktnim sviračkim doprinosima.



Ne treba niti spominjati da je gitara Kim Thayila neprestano uznemirujuće atmosfere tijekom izvedbe ovog novog materijala, a da je Chrisova ritmika održava u zacrtanoj formaciji ne dozvoljavajući egzibicijske izlete kao što se to znalo dešavati, posebice u ranijim epohama 80-ih i 90-ih. Postoji cijeli niz živih bootleg izdanja gdje su i Thayil i Chris odletjeli u bjesomučne improvizacije... Što se tiče klasika, svi su oni ovdje prisutni ("Jesus Christ pose", "Spoonman", "Blow up the outside world", "Feel on black days", "Rusty cage", "Outshined", najbrža i najžešća "Ty Cobb"...), neki čak i iznenađujuće uvršteni (punky-core grunge "Drowing flies" i doom "New damage"), jedna je po prvi puta u karijeri benda doživjela izvedbu (laganica "Blind dogs" sa soundtracka "The Basketball Diaries", 1995), a one dvije najočekivanije su s punim pravom ostavljene za grande finale: "Black hole sun" je jedina u kojoj Chris na nekoliko trenutaka ne trza gitarske žice, a "Slaves & bulldozers" kao zasigurno njihova i po njima najreprezentativnija pjesma jedina je dobila taj slobodan zamah da se produlji na čak 10 i pol minuta doom-stoner psihodelije s obilatim feedbackom i novim tekstualnim dodatkom o smrtnosti i agoniji religijskog uvjerenja, eto, sudbinski nagovjestivši tragediju.

Može se učiniti da tijekom ponekih sekvenci Chrisu puca glas na visokim registrima, no to i nije tako bitno koliko činjenica da su u tom momentu s tim povratničkim albumom i konciznom instrumentalizacijom starih materijala bili posve uvjereni u ispravnost vlastite kreativnosti, a ne poput onih nes(p)retnih živih zapisa i koncerata s konca 1996. kada su bili pred razlazom odrađivajući samo zbog ugovora i dakako unosnog bankovnog računa čitavu turneju "Down On The Upside". Ovdje su se pokazali majstorima bez oscilacija i prepotentnih egocentričnih ispada funkcioniravši kao kompaktno usmjeren bend koji je mogao još ponešto friškog, a možda i inovantnog priuštiti u žanrovima kojima su kumovali: grungeu, stoneru i alternativnom metalu.

Naslovi: 1.Incessant mace, 2.My wave, 3.Been away too long, 4.Worse dream, 5.Jesus Christ pose, 6.Flower, 7.Taree, 8.Spoonman, 9.By crooked steps, 10.Blind dogs, 11.Rowing, 12.Non-state actor, 13.Drawing flies, 14.Hunted down, 15.Black Saturday, 16.Bones of birds, 17.Blow up the outside world, 18.Fell on black days, 19.Burden in my hand, 20.A thousand days before, 21.Blood on the valley floor, 22.Rusty cage, 23.New damage, 24.4th of July, 25.Outshined, 26.Black hole sun, 27.Ty cobb, 28.Slaves & bulldozers, 29.Feedbacchanal

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/08/2019