home > mjuzik > Ersatz G.B.

kontakt | search |

THE FALL: Ersatz G.B. (Cherry Red, 2011)

A jao, mama mia šta li je sve ovdje Mark E.Smith nabacao u stihovima? Zagonetke i enigme za razbijanje glave s kojima je napravio jedan od najnerazumljivijih The Fall albuma u karijeri.

Malo je teže za povjerovati, ali M.E.Smith nije promijenio postavu već dobre 4 godine otkako je revoltiran američkom turnejom raspustio bend 2006. i sa novom ekipom ponovno krenuo u tradicionalno nove i nepredvidljive obračune sa svima, počevši od sebe samoga. Ovaj puta je i svojoj izabranoj vrsti dozvolio da se razmašu u dvije skladbe - klavijaturistica Eleni je dobila vokalni dio u simpatičnoj Bjorkovskoj laganici "Happi song", a po gitaristu Peter Greenwayu je nazvana hard-rock/stoner/blues/noise rokačina "Greenway". Navodno je riječ o obradi "Gameboy" grčkog metal sastava Anorimoi, a M.E.S. je u nju ubacio neke svoje komične stihove o mački koja je hranila (valjda dojila, hm?) fuckin' psa. Sljedeća novina je etiketa Cherry Red na kojoj se The Fall po prvi puta pojavljuju mada je nekad davno bila zapažen bastion punka i new-wavea (The Monochrome Set, debi Dead Kennedys, Felt, Everything But The Girl, Durutti Column...). A sad detaljizirati šta je sve ovaj gazda ovdje utkao, kojeg uzgred rečeno, mnogi ne shvaćaju, ne mogu smisliti, preziru ga, ili pak nasuprot toga mu se beskrajno dive, jest jedan od većih i glomaznijih gordijevih čvorova u posljednjih 15-ak sezona za analitičare koji se s ovim fenomenom rocka bave već 35 godina.
[  ]

Nema davno kako sam pričao s jednim strastvenim 'manchesterofilom' koji u prijestolnicu britanskog post-punka i indie-rocka odlazi i po nekoliko puta godišnje na koncerte probranih bendova. Kaže, cijeli grad je osim u znaku slavnih nogometaša i klubova, poput turističkih destinacija ukrašen lokalnim glazbenim ikonama - Curtisom, Joy Division, New Order, Morrisseyom, The Smiths, The Stone Roses, Oasis, The Chemical Brothers... U svakom pubu se nalaze njihove slike, posteri, omoti ploča, sluša se njihova muzika, pjevaju se njihove pjesme, a glazbeni artkli se mogu kupiti gotovo na svakom prodajnom mjestu. No, kaže, nigdje nije vidio sliku M.E.S.-a ili čuo njegove The Fall jer ga nitko ne voli zbog arogancije i općenite homofobije kojom zrači. A evo, gospodin, ili bilo kako ga zvali, najčešće pijandurom, opstao je i radi punom parom kao da tek počinje karijeru, a ne dvadeset i deveti album...

Ne osvrće se Mark na ništa. Praši on svoje filmove bez obzira šta tko s razlogom ili bez pravovaljanog povoda smatrao o njemu. Kad se već pomislilo da će nakon tri odlična prethodna albuma i privremene indisponiranosti zbog saobraćajke 'omekšati' svoj karakter, stiže u potpuno raskalašenom, neurotičnom, manijakalnom i rastrganom izdanju. Sam naziv 'ersatz' označava surogat zamjenu iliti nadomjestak, a kroz 10 kompozicija koje su svaka po sebi zasebna priča, on mrmlja, izvikuje, lamentira, vrišti, kritizira, prepričava realno, egzibicijski ili se apstraktno poigrava vlastitim tijekom misli koje nije samo tako pohvatati. Sličan slučaj recimo imamo i mi u našem dvorištu sa Franci Blaškovićevim albumima, slem-poezijom Bojan Ilić Bokerinija ili donekle daleko razumljivijim Grahom, pa i novim otkrićem, Dječakom iz vode. Počne pričati o jednoj temi na koju nadovezuje nešto sasvim deseto i na kraju završi bez određene središnjice koja bi povezivala kako fabulu, tako i čitav koncept albuma. Izgleda da je M.E.S.-u dozlogrdilo održavati koegzistentan tematski balans s albuma na album; ovaj puta je razbio globalni koncept svojim vokalnim performansom sa vrlo teško razumljivim stihovima punim opsesija, asocijacija, insinuacija, navoda, citata... kao da je nabacao gomile i gomile vlastitih komentara iz različitih članaka, kritika, eseja, knjiga, enciklopedija, TV-a, interneta i novina, te ih po nekakvom proizvoljno nadrealističnom pop-art sistemu slijepio jedne uz druge. Tako je recimo u "Nate will not return" o tipu zvanom Nate koji se odlučio uzvisiti, pročistiti i oplemeniti, nafilao cijeli niz (ne)potrebnih rima poput late, fate, mate, gate, New Jersey state, očigledno parodirajući debelu Beth Ditto, frontwoman američkih indie-rock/pop zvijezda The Gossip... U klasičnom, ali vrlo slabašnom The Fall singlu "Laptop dog" priča o Keith Richardsovim dogodovštinama po hotelima u koje on (M.E.S.) nikada nije mogao, a kako tvrdi, niti poželio ići (sasvim sigurno inspiriran nedavno objavljenom Richardsovom autobiografijom), u nekima vrišti da je vrijeme za promjene spominjujući Hawksmoor, navodno neki restoran u Londonu koji poslužuje odreske kao specijalitete kuće ("Age of Chang"), u nekima se obrušava na bend Snow Patrol i traži stanovito Esso mazivo (psychobilly "Mask search")... Uf, vrlo teško razabrati i za Engleza, a kamoli za nekoga tko je skroz neutralno-površni promatrač medijskih show-biz zbivanja u Ujedinjenom kraljevstvu. Uglavnom, tematski posve šara s jednoga na drugo po skroz zbrkanom sistemu kao da mu je osnovna ideja bila pokazati sveopći nered rodne grude čija je kultura spala na niske grane i raspada se 'u tvojim rukama'. Tj., koliko sam shvatio, uništava se sve ono što Englezi, odnosno Britanci dotaknu. Figurativno rečeno, M.E.S. se ovdje i prema bendu i prema publici i medijima ponaša cinički bahato, prepotentno, drsko i vulgarno otprilike kao Crna Guja prema svojem glupanu Boldricku. Sjećate se te čuvene TV serije, ne?



Oli je ovdje riječ o avangardnoj poeziji (većinom u prozi), nehajno nabacanim stihovima sročenim u pijanim stanjima ili šarlatanski potez u što je ipak teško povjerovati - nedokučivo je, no jasno je kao dan da je svojim težacima-svircima zadao vraške muke sa svim onim ometanjima, upadicama, krikovima, šumovima i poremećenim unutarnjim monolozima koji izviru iz gotovo svake pjesme. A dobar dio nečeg sličnog imali smo prilike čuti, doživjeti i vidjeti na Rokaj Festu 2008., te na Terraneu 2011. E, da, "Ersatz G.B." je upravo takav album. Tematski zagonetan, nejasan, zbrkan, neuredan i neobičan. S druge strane, ostaje glazbeni dio koji je prilično upitan jer su ga odsvirali The Fall šljakeri čiji je zadatak prije svega održati kultnost imena utemeljenog na dva osnovna perioda. One, prve postave od 1976. do 1979. i one tokom 80-ih sa Smithovom bivšom suprugom Brixy. Mnogi su spremni reći kako bend nakon njenog odlaska nije ostvario niti jedan iole vrijedan album, da je "Shift-Work" iz 1991. bio posljednji istinski veliki rad, a ostvarenja u 21. stoljeću da su jedan sasvim drugačiji The Fall koji je uglavnom samo uslužna glazbena pratnja za M.E.S.-ove umotvorine i škrabotine.

Doduše, album vrlo fino počinje sa rockabilly brzancem "Cosmos 7" potkrijepljenim elektronskim synth efektima i gitarskim pletenjima, no već nakon prve minute nastaje pravi vokalni košmarni kompleks o psorijazi i mitskom europskom načinu života koji se tijekom albuma tek povremeno stabilizira kroz lepršavu pop/rock psihodeliju "Taking off" ili bijesno zbrćkanu naraciju, spomenutu "Nate will not return". Ima još nekoliko vokalno 'jasnijih' i 'čišćih' izvedbi, no njihovi stihovi i smisao su opet jedan drugi par rukava koje je gotovo nemoguće dešifrirati. 8 minuta dugačka i monolitno troma "Monocard" zazvuči poput stoner/metal-popa negdje između Black Sabbath i Soundgarden kojima su nadodani synth eksperimenti kraut-rocka, a M.E.S. lamentira o tome kako je umoran i bolestan od svega i svačega, te kako je mnogo toga uradio pogrešno pitajući se 'kad će konačno dobiti monocard' (vjerojatno iskaznica na kojoj je bankovni račun, zdrastveno osiguranje, pasoš i identifikacijski podaci). Samom sebi odgovara: nikada. Pred sam kraj albuma nađe se punkom inspirirana "I've seen them come" kao podsjetnik na neke stare kreativne dane i spomenuta "Age of Chang", također u sličnom, pomalo hc ritmu sa noiserskom produkcijom.

Gledao sam po The Fall forumu iščitavajući ove lirske zagonetke; niti sami fanovi ne mogu razriješiti tekstualne zavrzlame što očito govori da je gazda pjesnik otišao u neku privatnu ekscentričnu lucidnost. Trebati će vremena povezati sve te njegove zvrzlane misli, pa je zbog toga ovo bez ikakve sumnje najteže probavljiv The Fall, možda čak i najzagonetniji u karijeri. Iskreno, ne znam niti sam šta da uopće mislim nakon ovakve lirsko-tematske papazjane.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/12/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Ersatz G.B.
  • Live At The Witch Trials (1979)
  • Dragnet (1979)
  • Grotesque (1980)
  • Slates (1981)
  • Hex Enduction Hour (1982)
  • Room To Live (1982)
  • Perverted By Language (1983)
  • The Wonderful And Frightening World Of... (1984)
  • This Nation's Saving Grace (1985)
  • Bend Sinister (1986)
  • The Frenz Experiment (1988)
  • I Am Kurious, Oranj (1988)
  • Extricate (1990)
  • Shift-Work (1991)
  • Code: Selfish (1992)
  • The Infotainment Scan (1993)
  • Middle Class Revolt (1994)
  • Cerebral Caustic (1995)
  • The Light User Syndrome (1996)
  • Levitate (1997)
  • The Post Nearly Men - M.E.S. solo (1998)
  • The Marshal Suite (1999)
  • Unutterable (2000)
  • Are You Are Missing Winner (2001)
  • Pander! Panda! Panzer! - M.E.S. solo (2002)
  • The Real New Fall LP Formerly 'Country On The Click' (2003)
  • Fall Heads Roll (2005)
  • Reformation! Post-TLC (2007)
  • Imperial Wax Solvent (2008)
  • Your Future Our Clutter (2010)
  • Ersatz G.B. (2011)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*