home > mjuzik > Nema zemlja

kontakt | search |

PEĐA VRANEŠEVIĆ: Nema zemlja (Laboratorija XXI, 2011)

Veličanstven povratak na scenu Peđe Vraneševića sa slet rock-operom na albumu koji bezrezervno spada u najoriginajnija izdanja u povijesti r'n'r-a na ovim prostorima!

Tko se ne bi sjećao Laboratorije zvuka? I njihovih čuvenih hitova "Lepo telo", "Alkohol, žene i...", "Ja ću tebe...", "Zaboravljena draga", "Daj mi bugi, dam ti vugi", te zasigurno najmaštovitijeg dometa nekadašnje novovalne scene, dva izuzetna singla "Mod-deran/ Ska-kavac joj zaš'o u rukavac" (1980) i elektronskog pogotka "Devica 69" (1982)?

Laboratorija zvuka (osnovana 1977. u Novom Sadu) je kasnih 70-ih i tokom prve polovine 80-ih na području bivše države bila jedan od najkreativnijih katalizatora svjetskih trendova s kojima se bend takoreći poigravao proizvoljno, eksperimentalno, te nadasve poetično, zabavno i duhovito. Sa samo tri albuma (konceptualni "Telo", 1980, "Duboko u tebi",1982, "Nevinost",1986) i 7 singlova objavljenih u periodu od 1978. do 1986., bend je prodefilirao kroz hard/glam-rock, psihodeliju, kraut-rock, punk, new-wave, post-punk, ska, rockabilly, synth-pop, new romantics, elektroniku, alternativu, evergreene, šansone, balade, folk... Elem, stilove i žanrove koji su u to doba kurentno vladali svjetskom rock scenom. Njihovi potezi su uvijek bili neočekivani, a redovito su bili bez obzira na izvedbu, neopisivo zabavni i šarmantni. Sjećam se jednog komentara engleske grupe Classics Nouveaux s kojima su zajedno nastupili na onom čuvenom zagrebačkom Bijenalu 1981. godine kada su Sal Solo i kompanija izjavili da tako otkačen i šašav nastup u životu nisu vidjeli. Laboratorija zvuka je bila jedinstven (i mnogoljudan) jugoslavenski rock bend koji je isijavao prijatnim ekscentrizmom kraut-rockera, otkačenim ska performansom poput Bad Manners, rockerskim nabojem, eksperimentalnim ubodima, a kasnije i elektronskim domišljatostima s općim pozivom na inteligentnu zabavu za najširi krug publike. Bili su veoma popularni, imali su visoke tiraže ploča, te su bili obavezni dio hit repertoara na svim radio stanicama i po diskotekama zajedno rame uz rame Idola, Dugmeta, Azre, Čorbe, Kazališta, Filma, Zane, Haustora, Čolića, Oliver Mandića... Imali su jednu nesuvislu aferu zbog koncertnog plakata u Novom Mestu na kojem je bio korpulentno debeli Vilmoš Kauboj (Vilmoš Lakatoš), njihova koncertna maskota (funkcija mu je bila otprilike kao Bez u Happy Mondays) koji je neke novinarske i političke tupane asocirao da ismijava i ruglom se šegači nedodirljivi kult ličnosti, maršal Josip Broz Tito. Zbog toga je Peđa Vranešević završio iza rešetaka na 40 dana, a jako se dobro sjećam teksta iz Džuboksa naslovljenog 'Plakati za plakati'... Za hrvatsku publiku manje je poznato da su se nakon dugačke pauze ponovno okupili 1996. i objavili četvrti album "Nema niđe te ljepote" za etiketu Komuna, a tekst za naslovu skladbu bio je na crnogorskoj ijekavici.
[  ]

Osim tog najznačajnijeg, najpopularnijeg i za široku javnost, vidljivog dijela karijere vezanog uz Laboratoriju, sam vođa Peđa Vranešević (27.V 1946., Novi Sad) je paralelno radio mnogo umjetničkih i glazbenih poslova za teatar, kazalište, film i televiziju. No, karijeru je prvo je započeo svirajući u beogradskoj rock grupi The Best Nothing (1964) u kojoj je između ostalog, na jednom koncertu 1968. dobio dva metka u koljeno tokom pobune studenata, a zatim je osnovao grupu Med (1969). Zajedno sa muzikom počeo se baviti konceptualnom umjetnošću u grupi KÔD (1970-71) i radio je u redakciji studentskog lista Index, te kao urednik filmskog programa na Tribini mladih u Novom Sadu. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1972. kod profesora Bogdana Bogdanovića projektom Slobodnog univerziteta Sremski Karlovci.

Kao kompozitor filmske muzike predstavio se marta 1971. godine na 18. Jugoslovenskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu i odmah bio nagrađen za muziku u filmu "Zdravi ljudi za razonodu" redatelja Karpa Aćimovića Godine. No, najveći broj radova vezan je za projekte nastale za repertoare Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Vranešević je, također, komponirao i muziku za predstave realizirane na scenama mnogih drugih teatra ili pozorišnih festivala s teritorija nekadašnje Jugoslavije, narodnih pozorišta u Beogradu, Somboru, Užicu, Nišu, Šapcu, Zrenjaninu, kao i Ateljea 212, Pozorišta na Terazijama, Beogradskog dramskog pozorišta, Teatra "Joakim Vujić" u Kragujevcu, Zvezdara teatra, Pozorišta mladih u Novom Sadu, Pozorišta "Boško Buha", Malog pozorišta "Duško Radović", Dubrovačkih ljetnih igara...

Uvijek spreman da svoj kompozitorski angažman prilagodi konkretnim redateljskim zahtjevima, Vraneševićev muzički doprinos pozorištu je uspio da sačuva prepoznatljivost karakterističnu za kompozitorsku 'radionicu zvuka' u kojoj je nastajajao, da predstavama doprinese mnogo više od zvučne podloge i bojenja scenskog ambijenta, te da bude istinsko autorsko delo.

Upravo su to razlozi zbog kojih je Predrag Vranešević, sam ili s pokojnim bratom Mladenom (1947-2006), tokom kompozitorske karijere surađivao s najboljim i najznačajnijima domaćim redateljskim imenima - od Dimitrija Đurkovića, Dejana Mijača, Steve Žigona i Vide Ognjenović, preko Dušana Jovanovića, Bora Draškovića, Želimira Žilnika, Bogdana Ruškuca, Mire Erceg, pa do Dušana Petrovića, Radmile Vojvodić, Branislava Mićunovića, Petra Zeca, Želimira Oreškovića, Petra Govedarovića, Zlatka Svibena, Paola Mađelija, ili inostranih autora poput Karen Džonson, Eduarda Milera i Lasla Babarcija.
Peđa Vranešević je za prvu izvedenu scensku muziku u Gastarbajter operi (SNP, 1977) dobio i prvu nagradu - Festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine.

Eto, toliko za uvod o Peđi Vraneševiću, no posvetimo se našoj temi - "Nema zemlja", iliti po hrvatski 'nijema zemlja'. Riječ je o slet operi čija je premijera održana 16.XII 2011. u beogradskom Domu omladine, te je i studijski snimljena kao istoimeni album u trajanju od nekih sat vremena. Inače, ovo je prva takva opera iz trilogije posvećene pozorišnoj glazbi. Prvi komentari, kritike i utisci posjetitelja su iznad svakih očekivanja, te su se s ovom izvedbom iznenadili i ponajbolji poznavatelji rada Peđe Vraneševića.

Prije svega, ovo je adaptacija opere "Fabrike radnicima" koju je Peđa napisao još davne 1971. zajedno sa redateljom Želimirom Žilnikom u vrijeme kada je bio student, no opera nikada nije izvedena. Ako je barem dio toga što se može čuti na ovome albumu nosio ovakav protestni i buntovni socio-politički naboj, onda je sasvim jasno zašto u vrijeme Jugoslavije do realizacije cijelog projekta nije došlo.

Kada se spomene opera, sav r'n'r svijet odmah pošandrca i ima samo jednu viziju - ogroman simfonijski orkestar, klasičnu glazbu i pjevače koje svi kritičari hvale, ali su dozlaboga neugodni za slušanje. No, ovdje nije riječ o nečemu takovome, naprotiv, ovo je rock-opera čiji je sastavni dio r'n'r glazba različitih žanrova i stilova u koju je autor uključio prateći rock bend PVC POP & THE RED BLACK GANG OF FOUR uz učešće nekolicine gostiju, te po uzoru na antičku dramu govornika i zbor. (PVC = Peđa Crow Screw).



I sad, aufff, Bože mili, odakle početi...?

Koliko mi je poznato, nitko do sada na teritoriju ex-Yu, barem od rock autora nije napravio ovakav glomazan konceptualni rad, u ovom slučaju album (budući da scensku izvedbu još nisam gledao, ali zasigurno hoću kad-tad). Zatim, makar koliko god bilo sve kristalno jasno da se čitava fabula odnosi na socijalni, politički, kulturološki, etnološki i društveni tijek zbivanja za vrijeme Jugoslavije od 1945. do cirka službenog raspada federacije 1991. i onih ostataka pod istim imenom sa Srbijom i Crnom Gorom do, čini mi se 2002., toliko u svemu ovome ima niz detalja koji upućuju i na kurentno stanje u cijelom, kako se to danas kaže, regionu. Naime, Peđa je ovdje satkao nevjerojatnu količinu prošlosti povezane sa sadašnjošću, izvukao je brojne, nekad zabranjene teme o kojima se nikada javno nije smjelo govoriti jer si odmah završio, u najboljem slučaju na Golom Otoku, te je sve to oplemenio kroz glazbeni prikaz u vrlo kompleksnom, štoviše, progressive obrascu. Tako u svim kompozicijama (a ima ih 9), koje su službeno nazvane 'slika' (u klasičnim operama su 'činovi' ili 'aktovi'), spojeno je po nekoliko kraćih ili duljih skladbi koje su opet međusobno povezane i pričaju, ne toliko zamršenu, ali ponekad veoma sofisticiranu priču.

Krenimo redom... "Prva slika: NEMA ZEMLJA - Pad na Jugoistok, Sprung nach Osten/ Komisija za ispitivanje porekla" otvara album sa tmurnim elektronskim post-industrial ambijentom u kojoj govornik repetira 'nema zemlja, kako nema?/ gusta magla, nema zemlja...', a nakon 2 i pol minute starta gudačkim samplovima podebljani uvod koji se pretvara u electro-house/ futurepop u kome zbor satirički počinje pjevati na njemačkom 'Sprung nach Osten', a kasnije 'pad na istok-jugoistok'. Ista se pretvara u klasičan akustično-amplificirani rock u kome se satirički stacionira radnja i težište na nacionalno pitanje - Srbe, Hrvate, Šiptare, Bosance, pa i Egipćane... i koliki su im prihodi. Glavni junak kaže da je neopredjeljen, da je jednostavno Jugosloven, no momčad, u ovom kontekstu komunista, mu odgovara: ne može! I pitaju 'koliki su vam prihodi?'. A jadnik, tj. radnik i patnik koji je bio tzv. okosnica socijalističkog društva jedino što može odgovoriti jest - 'hoću samo malo tebe, da te ćebe malo grebe', ha-ha-ha!

Okey, sad bih se mogao raspisati u tančine o svakoj slici, tj. kompoziciji što bi recenziju odvuklo u nepotrebnu širinu, no Peđa je uistinu kroz kompletan rad na tanane secirao Jugoslaviju uključivši onaj svoj dobro znani smisao za satiru, humor, komediju, zabavu i umjetnost rocka s kojom je isijavala Laboratorija zvuka. Tako u narednoj "Druga slika: OVAJ BALKAN - Ljudi se znoje, kraste se gnoje" stupa na scenu hard-rock/thrash metal rascjepkan sa akustikom, limenom glazbom i natruhama folka, a interesantno, ubačen je i tradicionalni zagorski napjev "Lepe ti je Zagorje zelene". "Treća slika: BUĐENJE - Dobro jutro!/ Lament nad penisom" šiba hard-rock koji sa repetirajućim stihom 'buđenje' asocira na svašta, a kasnije saznajemo da je to poziv na narodno buđenje. U istoj se odlazi u onaj tematski fragmenat znan otprilike s albuma "Telo" (i singla "Dok vam je još vreme", 1978) gdje su se raspredale priče o imageu, vizualnom izgledu, stilu odjevanja, te o erotskim požudama, no ovaj puta, Peđa pjeva iz konteksta ostarjelog ljubavnika koji ne želi dostojanstveno ostarjeti, već mu godine neminovno odnose kako seksualnu moć, tako i nekadašnju slavu koje se nakratko prisjeća. Naravno, u ovom drugom 'stavku' sa jazz izvedbom ima mnogo toga o čemu lamentiraju mnoge nekadašnje vedete novog vala i velikog dijela pop i rock scene čiji su dani slave prohujali s raspadom bivše države. I to je otprilike jedini 'šmekerskiji' dio u cijelom ovom opusu, jer dalje slijede uglavnom mrakovi, glibovi, krize, nestabilna socijalna situacija i poremećeni društveno-politički odnosi.

"Četvrta slika: STAN I HRANA - Vlažan stan/ Mucho mala mucho/ Pasulj" je upravo prava reminiscencija radničke klase koja je živjela u vlažnim stanovima, radila je kao stoka i s ponosom se htjela-ne htjela morala dičiti likom druga Tita i Jovanke. Taj dio je vrlo satirično prikazan kroz napjev jedne stare dalmatinske šansone, da bi odmah potom dobili plesni miš-maš križanac funka, elektronike, synth-popa, reggaea, dubova, psihodelije... Kao lajt-motiv ovdje se ponovno provlači "Lepe ti je Zagorje zelene", no ovaj puta na srpskoj ekavici, te se poput neočekivanih zapleta u stilu Frank Zappe glazba nastavlja u rock-fusion/funk maniru. Također, u intervalima se kao kraći spot pojavljuje onaj hroptajući mrmot govornika s početka albuma koji preko neke distorzije mrmlja 'nema zemlja'...

Onda pristiže uvodni industrial u "Peta slika: PROPAGANDA - Vremenska prognoza/ Crna hronika" koji se već počinje baviti političkim temama u koju je uključen hit-singl "Crna hronika" u humpa-cumpa/ska/reggae tempu s primjesama grotesknog i ciganskog melosa. A poput Rage Against The Machine pristiže "Šesta slika: USTANAK - Brushalter je dušmanin/ Puške/ Ratovi i bune/ Power to the People" koja angažirano zove na pobunu protiv svega i svačega; tu je čak i elektronska pobuna koja uključuje feminističke i seksualne strasti ('gaće nas seku i svrbe, vješajte gaće na vrbe'), a najkomičnija je vojna koračnica sa himnično gordim zborskim pjevanjem:

'dajte nam puške i vojska bićemo svi/
lopovi pašće ko kruške kad toljagom mahnemo mi/
šmajser nam dajte i šinjel/
izađi izrode vanka, čeka te narod za odstrel,
ma koja da si stranka.../
ovaj narod pamti ratove i bune,
ova zemlja zna za Avare i Hune/
ovi ljudi uvek puške spremne drže
kad neprijatelj dođe da ga odmah sprže...'.

Posljednji stavak je obrada Lennonove "Power to the people" s prijevodom 'narodu sloboda, radnicima vlast' koja odzvanja i u narednoj "Sedma slika: KRV, ZNOJ I SUZE - Izdajnički Rap/ Policijsko kolo". A u ovom komadu koji je ujedno i najkraći (samo 4 minute), dobro se Peđa kroz hip-hop našegačio sa policijom i militarnim režimima. Da je ovakav tekst otpjevao u vrijeme Jugoslavije ne bi mu izmakao metak u čelo... Kao dodatak, usampliran je čuveni refren Termita 'nijedne nema bolje od naše policije' iz "Narodne pjesme", a za konac je utkan pravi country-bećarac na vojvođanski način koji završava pucnjavom.

No, pravi zvrzlani zaplet pristiže u 17 minuta dugačkom komadu "Osma slika: PREKOMERNA SILA - Gungula" koji je sveopći poziv na pobunu, rat i općeniti kaos. Prvo u obrednom tempu bubnjeva poput, hm, Indijanaca uz sveopći metež prepun zvukova gomile slijede uzvici 'dosta laži' i 'u boj, u boj', pa se nižu mnoge znamenite borbene pjesme talijanskih, ruskih i jugoslavenskih partizana u nevjerojatnom miksu vojnih napjeva, punka, klasične glazbe, pleh-muzike, rocka... Kroz abnormalnu gungulu razbješnjele gomile dopiru ženski krikovi 'lopovi, mafija, korupcija', te naredba komunističkog vođe 'hapsite je odmah, to je elemenat strani, odkud ona poznaje ekonomiju vani?'. Dobar dio kompozicije nosi karakteristike industriala s apokaliptičnom atmosferom u koju su upletene sintagme world-musica, gregorijanskih napjeva, te različitih eksperimenata kakvih se malo tko od 'velikih' ovozemnih komercijalnih rock autora usudi korisiti. Obično takve sulude efekte rabe underground izvođači koji niti malo ne mare za vox populi. Palac gore autoru!

I onda na koncu svega, pristiže definitivan zaključak "Deveta slika: DOBAR KRAJ - Zemlja nam je naša jaka/ Demokratija je divna stvar" uobličen kroz industrial, neo-folk, akustiku, world-music... a cijela poanta se sama po sebi nazire kao potpuna sprdačina na sve ove političke i društvene bedastoće koje su lažima, demagogijom, spletkama i mimikrijom prodane narodu kao demokratsko društvo. Da bi ironija bila jasnija, umjesto originalnog napjeva čuvene himne talijanskih socijalista "Bandiera rossa" (crvena zastava) u samom punk-rock finalu, tekst je preimenovan u 'bandiera nera' (crna zastava).

Jedina razlika ovog studijskog zapisa spram originalno izvedene premijere jest što je na samom uvodu koncerta uvertiru na klavijaturama odsvirala Galja Vranešević (Peđina kćerka), a to su bili filmski komadi Gyorgy Ligetija.

Sveukupno, ovo djelo odiše nevjerojatnim humorom, komikom, satirom i zabavom u koju su utkana sva prokletstva, jad, tuga, čemer, bol, mrakovi, strahovi, patnje i svakojake loše eminencije ovih opljačkanih, iskorištavanih, potlaćenih i prevarenih naroda s područja bivše Jugoslavije. Peđa se tokom fabule osvrće na cijeli teritorij, ono što bi se reklo od Vardara do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. On je govornik mase, on se ne uzdiže iznad nje, on zajedno s gomilom vapi i protestira, buni se i ratuje protiv nepravde i nametnutih nevolja. Ne podilazi nikakvim inercijama više sile i linijama manjeg otpora, direktan je i bijesan, ne zataškava činjenice, ali ih niti ne glorificira, dapače, realan je u stavovima i tumačenjima prošlosti, te ne prodaje nikakvu ideologiju i niti najamanja mu namjera nije da izazove provokaciju. Također, kroz čitavu fabulu se uočavaju pobjednici i poraženi, te upravo kroz niz aspekata od seljaka i pučanstva do intelektualaca i političara razlaže različite stavove i gledišta koja metaforički ili direktno dokumentiraju na umjetnički način period našeg zajedničkog života. "Nema zemlja" dijeli našu bol i radost, naše sitne stvari i zadovoljstva, naš prkos, ponos, gnijev, naše ljubavi i tradicije, te neutaživu žeđ za pravdom i slobodom.
[  ]

Štoviše, "Nema zemlja" je glas i vapaj obespravljenih i u sivilo zavijenih ljudi, naroda i zemalja kojima nikakav sistem i uređenje nije išao i ne ide u prilog nego u kontru. A zna se dobro da ovdje nikad nije bilo dobro, makar koliko god to izgledalo idilično.

Ovaj izuzetan umjetnički rad pakiran je u kvadratnu fasciklu veličine singl ploče i u njoj se nalaze printovi Peđinih likovnih radova na istu temu, a odštampan je u prvoj ediciji u samo 100 primjeraka. Za sada. Valja se nadati da će izdanje biti s vremenom dostupno i za šire tržište, te zajedno i sa izvedbom slet opere pristići i na zapadni dio Balkana...

Svaka čast ovom velikom, iskrenom i iskonskom umjetniku i njegovom nevjerojatno kreativnom, konciznom i nadahnutom djelu.

Genijalno!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/12/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: The Bus Routes Of South London

JAH WOBBLE: The Bus Routes Of South London (2023)

| 31/01/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: 14 Rue Maimbourg

DOCUMENTARY: 14 Rue Maimbourg (2022)

| 31/01/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Dramedy, EP

ABERGAZ: Dramedy, EP (2021)

| 30/01/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Caos

HARRY: Caos (1987)

| 30/01/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Rush!

MANESKIN: Rush! (2023)

| 29/01/2023 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*