home > mjuzik > The Next Day

kontakt | search |

DAVID BOWIE: The Next Day (Iso Records/ Columbia, 2013)

Govorilo se da Bowie prekida s radom nakon srčanog udara 25. lipnja 2004. u njemačkom Scheefelu, ali ipak je žudnja za umjetničkim izražavanjem vratila ovog najvećeg kameleona rocka ponovno na scenu. Snimio je album sa svojim starim kompanjonom Tonyijem Viscontijem na rockerski nabrušen način kakvog ga pamte samo one generacije iz perioda ranih 70-ih!

Radeći u potpunoj tajnosti gotovo 2 pune godine na njemu s ekipom izuzetnih gitarista (Gerry Leonard, David Torn, Earl Slick), basista (Tony Levine, Gail Ann Dorsey), bubnjara (Zachary Alford, Sterling Campbell), saksofonista (Steve Elson), gudača i pratećih vokalista, Bowie se u 66. godini posve vratio u igru gotovo kao mlađahni razigrani rocker koji otkriva svijet 'žica i palica'. Nema elektronike, samplova, producentske sofisticiranosti (Bowie tu i tamo svira klavijature i piano), već samo žive svirke, rokačine, energije i jako puno dobrih pjesama. Ima ih 14, neke su odlične, neke osrednje, a neke su samo 'lijepe', klasično Bowievske.

Album, naoko, nema koncept i namjensku fabulu, mada je to kod njega nezahvalno tvrditi. On uvijek ima neku priču, izuzev onih nekoliko promašaja u 80-im kada je bio striktno orijentiran na komercijalni uspjeh. Omotnica s 'vječnim' albumom "Heroes" iz njegove 'berlinske' faze djelomično je zakrivena bijelim kvadratom u kome stoji crnim slovima ispisano 'the next day' sugerirajući dvojako - šta je bilo tada i šta je danas od svega ostalo. Dizajner omota Jonathan Barnbrook je to objasnio da 'zaboravom uništavamo prošlost', ali to su sad čiste artističke figure o kojima bi se moglo ispisati brdo teza. Što hipotetskih, što fikcijskih, što realnih.

Činjenica jest da je Bowie točno znao što radi na ovome albumu i da mu zasigurno neće biti posljednji u karijeri (najavljen je i nastavak), pa se stoga nakon 10 punih godina od zadnjeg studijskog albuma "Reality" okrenuo u dva smjera - naprijed i nazad. Očigledno je kako ga odavno više ne inspiriraju mladi bendovi i glazbenici, istraživači kakav je i on sam bio, pa je tako svoju vještinu usmjerio ka što boljim i kvalitetnijim pjesmama koje sadrže sve one vitalne osnove klasične radiofoničnosti sa uvodima, kiticama, refrenima, solažama i naposljetku, s adekvatnim, veoma dotjeranim tekstovima koje je kao i u većini ranijeg opusa sam napisao.

A o tim tekstovima se opet mogu razvezati cijele epopeje šta točno znače, o čemu govore i zašto ih je napravio da budu takvi kakvi jesu. Dramatični, ponekad nedokučivi, ponekad posve jasni, a katkad samo zabavni da posluže kao popuna prostora poput rasplesanog komada "Dancing out in space" s kojim je samo skrenuo pažnju 'mlađahnim' Coldplay, Kings Of Leon, Arcade Fire i sličnim bendovima kako se radi ta 'brit-pop/rock' plesna muzičica čijem nastanku je kumovao upravo on još daleke 1972. godine.

Međutim, kroz svu tu igru riječi i stihova provlači se veliki tricky potez - autobiografske pjesme. Na prste se mogu nabrojiti njegove čiste autobiografske skladbe iz ranijeg opusa, no ovdje svaka pjesma ima svoje zaleđe u kojima se Bowie prisjeća što je bilo 'iza kulisa' njegovog rada, uglavnom u legendarnim 70-im izvlačeći iz vlastitih memoara činjenice koje nikada nisu izašle na vidjelo. Naravno, ostao je dosljedan svojem sofisticiranom i metaforičkom stilu pisanja lirike u koju je utkao brojne aktere, događaje, mjesta i ine stvari vezane uz osobne paranoje, strahove, kokainski opustošenu dušu, apokaliptično ludilo, homoerotske sadističke ispade vlastitog terora kada je poput delikventa bezrazložno razbijao stvari po hotelima, neprekidno lutanje i selidbe po svijetu (London, USA, Berlin, Moskva), neke reference na Vladimira Nabokova koji je prije 2. svjetskog rata živio u Berlinu, prisjeća se nekih opskurnih likova koji nisu bili u stanju oduprijeti se sili kontrole i nadzora života (sjećate se njegove interpretacije Orwelovog 'Big brothera' iz romana "1984"?), ima tu i podstanarskih afera po kojima je svoj treći 'berlinski' album i prozvao "Lodger"... Uglavnom, poetika je puna intimističkih razmišljanja o prohujalom ludom životu kada je bio u naponu kreativne snage izbacivši tokom 70-ih 12 veličanstvenih remek-djela.

Inače, čitav album je plesan u klasičnom rock maniru kakvog znamo još od vremena čuvenog "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars", preko "Diamond Dogs" i "Young Americans" do nekih crta iz 'berlinske' faze. Rijetko da se nešto pronađe što zamiriše na 80-te ili one vrlo eksperimentalne epohe 90-tih. Tu bi se mogla izdvojiti samo završna pjesma "Heat" s obiljem ambijenata i vrlo turobne atmosfere asocirajući na miks radova "Heroes" i "Outside".



Tako ovdje nalazimo daleko najbolju, čvrstu rokačinu s nabijenim riffovima u gotovo hard-rock stilu "(You will) set the world on fire", inače pjesmu kakvu recimo The Rolling Stones nikad nisu snimili. Uvodna naslovna "The next day" je rasplesani i naoko najveseliji komad s kojime je majstor 'natrljao' nos bendovima poput Franz Ferdinanda, a u "Dirty boys" se poigrao starim klišejima s otprilike "Young Americans" i "Station To Station" remek-djela ne ignorirajući 'plastični soul/funk', kao i veliku ulogu saksofona u ritmičko-melodijskoj liniji. Zatim raskošan, skoro pa revijalni (i vrlo mračan) blues/soul "You feel so lonely you could die" oivičen piano melodijama Henry Heya, bogatim vokalnim arijama ritmički i karikirano se podsjećajući apokaliptične "Five days" koja još i dandanas znači mnogo u ovome surovome svijetu. Tu je još i prilično kaotična "If you can see me" u kojoj Bowie gotovo repa, ali ako se sjetimo da je on bio jedan od prvih velikih umjetnika koji je zapazio The Last Poets početkom 70-ih, onda nije nikakvo čudo da se poslužio polumelodičnim arijama na gotovo punkerski dotjerani način. Ne treba izostaviti niti odličan vokalni performans u glam/hard-rock pjesmi "How does the grass grow?" kakvu nije snimio niti u vrijeme danas zaboravljenih Tin Machine.



Prvi singl bio je najlaganiji komad "Where are we now?" koji se dobrano izvrtio i na našim lokalnim radio stanicama uglavnom zahvaljujući činjenici da Bowiea nije bilo s novom pjesmom punu dekadu. Singl je patetično najavio 'starost' umjetnika koji se prisjeća svojih velikih dana kreativnosti stacioniranih u Berlinu (s Iggy Popom), te je kao najava otkrivao da to ipak neće biti bezazlen rad.



Drugi singl je vrlo dobra rokačina "The stars (are out today)" u čijem uvodniku video-spota nalazimo elemente doom-metala, a kasnije i erotske ludorije izmiješane s konfuzijom. U pravom Bowievom stilu. A za treći, četvrti singl se uopće ne treba brinuti jer na lageru ima sjajnu "Love is lost", mračnu minimalističku laganicu u pomalo elektronskom-industrial/new-wave šlihu iz cirka opusa "Low"/ "Heroes"/ "Outside" albuma koja može bez ikakvih problema postati generacijski gothic-hit indie populacije, zatim lepršavu humpa-cumpa baladu "Valentine's day" s neočekivanim lirskim prevratom o srednjoškolskom mangupu - tiraninu koji je skršio svijet pod svojim nogama ili elegičnu "I'd rather be high" koja govori o vojniku iz 2.svjetskog rata na vrlo zanimljiv i dramatičan način razvezujući metafore, personifikacije i aluzije na gotovo jedan cijeli roman.

Album je 'više od same muzike' na njemu. Kao rijetko do sada, a skoro gotovo nikada, ovdje se Bowie nije trudio ponuditi neku artistički oblikovanu fikciju, već osobne i vrlo duboke priče iz vlastite prošlosti koje znaju protumačiti samo njegovi tadašnji kolege, poznanici i vrlo uski krug ljudi. Također se nije trudio uživiti u brojne likove koje je tada stvarao, već govori o samome sebi iz rakursa osobe pred mirovinom što je prilično neočekivani potez od njega. Ali kada pogledamo njegove vršnjake i nekadašnju oštru konkurenciju (generacija rođenih od cirka 1945. do 1955.) koji gotovo da više niti nemaju volje da stvaraju nova djela, "The Next Day" je stanoviti podvig u kome nije izostalo ono osnovno - pregršt sjajnih pjesama s potencijalnim hit atributima.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/03/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Next Day
  • David Bowie (1967)
  • Space Oditty/ David Bowie (1969, reizdanje 1972)
  • The Man Who Sold The World (1970)
  • Hunky Dory (1971)
  • The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars (1972)
  • Aladdin Sane (1973)
  • Pin-Ups (1973)
  • Diamond Dogs (1974)
  • David Live (1974)
  • Young Americans (1975)
  • Station To Station (1976)
  • Low (1977)
  • Heroes (1977)
  • Stage, live (1978)
  • Lodger (1979)
  • Scary Monsters (and Super Creeps) (1980)
  • Christiane F. - Wir Kinder Vom Bahnhof Zoo, original soundtrack (1981)
  • Let's Dance (1983)
  • Ziggy Stardust: The Motion Picture 2 lp's (1983)
  • Tonight (1984)
  • Labyrinth, original soundtrack (1986)
  • Never Let Me Down (1987)
  • Tin Machine (1989)
  • Tin Machine II (1991)
  • Black Tie, White Noise (1993)
  • The Buddha Of Suburbia (1993)
  • Outside (1995)
  • Earthling (1997)
  • Hours (1999)
  • Heathen (2002)
  • Reality (2003)
  • A Reality Tour, live (2010)
  • The Next Day (2013)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*