home > mjuzik > A Reality Tour

kontakt | search |

DAVID BOWIE: A Reality Tour (ISO/ Columbia/ Legacy, 2010)

Računajući sasvim nezamjetan "Oy Vey, Baby" sa Tin Machine 1992., David Bowie je 25.siječnja 2010. objavio svoj četvrti zvanični koncertni album. Kako stvari stoje, zbog narušenog zdravlja, možda i posljednji...

Ovaj dvostruki, vrlo opširan koncertni zapis snimljen je na dva briljantna nastupa 22. i 23. studenog 2003. u Dublinu (Point Theatre) s istoimene "A Reality Tour" turneje prilikom promocije njegovog posljednjeg studijskog albuma "Reality" iz 2003. Kao što je poznato, dugotrajna turneja koja je trajala više od pola godine, naprasno je prekinuta 25. lipnja 2004. nastupom u njemačkom Scheefelu kada je Bowie usred iscrpljenosti doživio lakši srčani udar. Istog momenta je prebačen u bolnicu u Hamburgu gdje je operiran, te je nakon toga odlučio da se do daljnjeg isključi iz bilo kakvih koncertnih, a i studijskih aktivnosti posvećujući se prvenstveno staranju oko vlastitog zdravlja. Tada je imao 57 godina, te premda je još bio u vrlo krepkoj kondiciji sa zavidnim mladolikim šarmom kojim je odisao kao da ima barem petnaestak godina manje na plećima, sav teret prošlosti ipak se morao jednom odraziti i na čistu fizičku izdržljivost organizma na koju se teško može utjecati. Nakon jednogodišnjeg oporavka, prvi puta je javno nastupio 8.IX 2005. sa kanadskom grupom Arcade Fire, ali je definitivno odustao do daljnjeg od bilo kakvih aktivnosti koje imaju veze sa stresovima i naporima.

Koncertni zapis sadrži čak 33 kompozicije, te premda se radilo o promociji aktualnog "Reality" albuma (UK no.3, USA no.29), s kojega je uvršteno samo šest pjesama, najveći dio repertoara je miš-maš koktel relativno 'novijih' uspješnica unazad desetak godina s povremenim ubodima koji su odavno postali Bowievom klasikom, kao i nekolicinom neočekivanih brojeva koje nije izvodio tko zna koliko dugo. Uz skladbe s albuma "Reality" ("New killer star", "Reality", "The loneliest guy", "Never get old", "Bring me the disco king" i "Fall dog bombs the moon") i "Heathen" ("Afraid", "Slip away", lagane psihodelično-ambijentalne "Sunday" i obrade Pixies "Cactus" koja je prožeta hard-rock riffovima T.Rex klasika "Get it on"), od 'novijeg' repertoara ovdje su se pronašle žestoke "Hallo spaceboys" (s albuma "Outside", 1995) u gitarskom noise-electro izrazu, zatim elektronske jungle/ d'n'b "Battle for Britain (the letter)", "I'm afraid of the Americans" (album "Earthling", 1997) i pomalo neočekivana ambijentalna laganica s mnogo piano minijatura "The motel" (album "Outside"). Interesantno, s tada još uvijek, relativno 'friškog' albuma "Hours" iz 1999. nije uvrštena niti jedna kompozicija. Razdoblje 80-ih zastupljeno je samo preko četiri kompozicije koje su većinom stvarane još koncem 70-ih ("Ashes to ashes", "Under pressure" i "China girl", uz izuzetak akustično-ambijentalne adaptacije "Loving the alien" s albuma "Tonight" iz 1984), dok je preostali dio set-liste nadopunjen nezaobilaznim standardima iz najkreativnijeg i najranijeg perioda Bowieve karijere. Tako se uz ultimativne hitove "Rebel rebel", "Fame", "The man who sold the world", "Life on Mars?", "Changes", "Heroes" i nezaobilazan čuveni set "Five years", punkerske "Hang on to yourself" i zaštitnog hita "Ziggy Stardust" sa remek-djela "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars", ovdje pronašlo mjesta i za pet vrlo rijetko izvođenih, te skoro zaboravljenih kompozicija. To su "Sister midnight" s povratničkog, prvog solo albuma Iggy Popa "Idiot" (1977) nakon razlaza The Stooges, plesni funk "Be my wife" i "Breaking glass" (album "Low", 1977), gotovo pohranjene u ladice povijesti, lagana pop balada "Fantastic voyage" s rijetko spominjanog albuma "Lodger" (1979) i nekad veliki, ali odavno zaboravljeni generacijski hit "All the young dudes" kojeg je Bowie prvotno napisao daleke 1973. za grupu Mott The Hoople.

Rafinirano odabrana i aranžirana set lista sa bržim i sporijim tempovima novijih i onih starih, klasičnih velikih hitova koji su brižljivo sklopljeni u ovaj autentičan koncertni album koji traje čak dva i pol sata ostavlja punu pažnju ne samo tada prisutne publike, već i audijencije koja album sluša samo kao audio/ video zapis. Njegov prateći band potpuno je sastavljen od ekipe koja je realizirala album "Reality", pa su tako svi brojevi s njega gotovo vjerno preslikali suptilan studijski rad. U postavi su Earl Slick i Gerry Leonard (gitare), Gail Ann Dorsey (bas), Sterling Campbell (bubnjevi), Mike Garson (klavijature, piano) i Catherine Russell (klavijature, udaraljke, akustična gitara i prateći vokal), dok se Bowie uz sva vokalna nadmetanja i nadmašivanja samog sebe u nekolicini skladbi posvetio sviranju gitare, stylophona i usne harmonike. Doživljaj ovog iznimno dugačkog koncertnog zapisa pospješen je i sa dvije bonus skladbe ("5:15 the angels have gone" i "Days"), tako da je uz odličnu Bowievu formu bilo gotovo nepredvidljivo njegovo narušeno zdravlje koje ga je skrhalo samo 7 mjeseci kasnije. Premda se ne može reći da je Bowie predosjećao da se nalazi u predinfarktnom stanju, čitav album, kao i izvedba su bez sumnje njegov najbolji oficijelni koncertni zapis koji je bez obzira na uspjeh čuvenog "David Live" (UK no.2, USA no.8) iz 1974. kada je okončao Ziggy fazu, daleko jačih performansa. Raznolik je, pršti kreacijama, gitarskim riffovima, ambijentalnim dekorom, elektronskim tehnički rafiniranim elementima, sjajnom svirkom prateće ekipe i vrlo smirenim Bowievim temperamentom u kontaktu s publikom što se iz pjesme u pjesmu vraća izuzetnim feedbackom.

Neizvjesno je hoćemo li od Bowiea dobiti više ikakav novi studijski rad, premda je nakon što je 8. veljače 2006. primio Grammy za životno djelo najavio mogući nastavak karijere objavivši 'iSelect" kompilaciju sa svojim najdražim pjesmama koja se mogla jedino kupiti kao dodatak novinama The Mail On Sunday (lipanj 2008), no u okolnostima koje su umalo izazvale smrt, ovakav live album u optimalnim paralelama nisu mogli ostvariti niti triput mlađe zvijezde od 57-godišnjeg Bowiea. Stoga starom majstoru svaka čast.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/02/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: A Reality Tour
  • David Bowie (1967)
  • Space Oditty/ David Bowie (1969, reizdanje 1972)
  • The Man Who Sold The World (1970)
  • Hunky Dory (1971)
  • The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars (1972)
  • Aladdin Sane (1973)
  • Pin-Ups (1973)
  • Diamond Dogs (1974)
  • David Live (1974)
  • Young Americans (1975)
  • Station To Station (1976)
  • Low (1977)
  • Heroes (1977)
  • Stage, live (1978)
  • Lodger (1979)
  • Scary Monsters (and Super Creeps) (1980)
  • Christiane F. - Wir Kinder Vom Bahnhof Zoo, original soundtrack (1981)
  • Let's Dance (1983)
  • Ziggy Stardust: The Motion Picture 2 lp's (1983)
  • Tonight (1984)
  • Labyrinth, original soundtrack (1986)
  • Never Let Me Down (1987)
  • Tin Machine (1989)
  • Tin Machine II (1991)
  • Black Tie, White Noise (1993)
  • The Buddha Of Suburbia (1993)
  • Outside (1995)
  • Earthling (1997)
  • Hours (1999)
  • Heathen (2002)
  • Reality (2003)
  • A Reality Tour, live (2010)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*