Počevši od same naslovnice debitantskog albuma ove zagrebačke kantautorice, na kojoj je njena slika iz djetinjstva, pa do onoga što prezentira u ovih dvanaest pjesama - "Djeca" je njena sasvim osobna zvučna autobiografija i obuhvaća njen dosadašnji petogodišnji autorski rad, a ovaj prvijenac je logična kulminacija njene glazbene "karijere" koja je od svojih početaka išla, polako ali sigurno, uzlaznom putanjom. Ključni momenti za afirmaciju ove Zagrepčanke bili su prošlogodišnji nastup na Terraneu, kao i kad je u ožujku sa svojim pratećim sastavom bila predgrupa Zoranu Predinu. Još jedan važan trenutak odigrao je se upoznavanjem producenta Ante Prgina Surke, u čijem je studiju snimila svoje prve singlove, a najposlije i ovaj album, čiji je završni dio obilježen i njihovom glazbenom suradnjom u obliku remixa dvije njene pjesme uz Surkin beatbox, a navedeni je u međuvremenu zamijenio i izvornog bubnjara. Sarina prateća postava je od početnog trija prerasla u šesteročlanu skupinu, ali rukopis Sare Renar ostao je uočljiv u gotovo svakom segmentu ovog albuma i on se uistinu može opisati kao kantautorski.

Kvaliteta Sarine glazbe leži prvenstveno u očito autobiografskim tekstovima, prikazujući na njoj svojstven bespoštedan način, neuljepšanu i često gorku stranu odrastanja i života općenito. Vrlo simbolično to se odražava u pjesmi "Djeca" u kojoj se povlače paralele između idilične jednostavnosti djetinjstva i kasnije komplicirane realnosti u zrelosti. Mjestimično rijetko na granici s patetikom, ali nikad njenim dijelom, te više ugodnom melankolijom i s gotovo blueserskim Weltschmerzom, ona s ponekad izričito strastvenim, a nekada i ugodno osjećajnim vokalom autentično opjevava razne padove ali i ponovne uspone, bolna i ponekad tragična iskustva zapažena i zabilježena budnim okom jedne pozorne promatračice i istovremene sudionice tih događaja, te senzibilno pretočeno u reflektivnu ali pristupačnu liriku. To se najadekvatnije oslikava u sporijim komadima kao što su poluakustične "Mamurluk" i "Bok", čije ritmične podloge čini spomenuti beatbox. Dočim je veći dio albuma u modernom i energičnom indie rocku, kakvog nalazimo u "Broj", "Trebam te" ili "Nije pametno" u kojima Sara svoju nesputanu emotivnost prelijeva s izvrsnim gitarskim melodijama i zaraznom ritmikom. Ali i s mjestimično jakom country notom, kao što su to prethodno navedene dvije pjesme, te akustična verzija uvodne pjesme "U velikom stilu", gdje Sarin vokal upadljivo podsjeća na onaj od Tracey Thorn iz britanskog pop-dua Everything but the Girl. Još jedna upečatljiva "laganica" je pjesma "Termopil", u kojoj Sara jedan veliki događaj iz antike vrlo spretno svodi na osobnu razinu, ali zadržavši njegov istovremeno i tragični i herojski karakter, naglašen srčanom gitarskom solažom. Prirodnosti i nesputanosti s kojom nas Sara uvodi u svoj privatni svijet i čini nas njegovim dijelom, teško se može oduprijeti, a adirajući tome radiofoničnost ovog albuma, unatoč nekad "izravnijem" vokabularu kao u pjesmi "Altruizam", uspjeh "Djece" na širem planu je vrlo izgledan, a isto tako i poželjan.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 01/05/2013