Kaschade nastavlja serijal svojih teško prohodnih djela na kojima ostavlja slušatelja na milost i nemilost vlastitoj estetici hoblanja rustikalne građe po proizvoljnoj mjeri. Poput zidara kome centimetar vamo, pedalj tamo ne predstavlja nikakav problem budući da će fasada, malter i dodatni interijer pokrpati sve fuge, pa i veće praznine.

Ipak se osjeća veliki napredak u znatnom skraćivanju formata kompozicija koje više ne zauzimaju simfonijske opuse, ovdje su sabijene u izdržljivih 4-5-6 minuta, dok su samo dvije u rasponu od 7 do 8 i pol minuta. Činjenica je da on nesmiljeno voli šarati bojama syntha i eksperimentirati s elektronikom onako kako to 'šajba' apstraktni slikar bacajući na hrpu što više motiva stvarajući kaotičan bez-ritmički (ne)sklad u neravnoteženim i neizbalansiranim količinama. Pri tome je melodija potpuno odsutna bazirajući se na dugotrajnim gradacijama koje skreću vamo-tamo bez ikakvog određenog standarda. To dakako, uopće nije loša ideja, no realizacija je opskurna budući da uglavnom svih ovih 9 kompozicija pati od pretjeranog vrludanja s brojnim kolažima u kojima se samo nižu scene njegovih impresija. Možda u svemu tome ima i emocija, no one su izražene samo kroz depresivnu i melankoličnu spektralnu farbu tonova i zvuka u kome osim žarke želje ka što neobičnijem izrazu pojačanim raznoraznim efektima (uglavnom delay, echo i halovi) koji stvaraju blagi dojam psihodeličnosti.

S tematske strane, sami naslovi kompozicija mnogo obećavaju poput ranih ostvarenja Kraftwerk ili Tangerine Dream koji su bili opčinjeni svemirom, nadrealizmom, ezoterijom i transcedentalnošću, kao i tehničkim apstrakcijama suvremenog doba. Pa tako recimo od naslovne "Sculpture", "Poems", "Diamonds diva" ili "Oil on canvas" očekujete artistička čudesa, a od sofisticiranih metafora "Haruspex", "Hardcore mops", "Manga mutant" i "Qipao phoenix" u najblažu ruku estetske finese iz kojih bi mogli produbiti vlastito poznavanje rijetko korištenih pojmova. Međutim od svega toga nema ama baš ništa. Brdo nabacanih elektronskih zvukova bez ikakvih ritmičkih perioda ne sugeriraju na nikakvu artistički formiranu salvu kreacija. One vjerojatno jesu u autorovom poimanju apstraktnog arta i kao takve su i realizirane, no što one definitivno predstavljaju, uistinu je teško shvatiti. A još je zanimljivije da mu je ovo četvrti album s kojim se praktički nije niti zidarski pedalj pomaknuo s početne točke prvog ostvarenja "Kaschade" iz 2011. na kome se mogao naslutiti mogući napredak kreativnosti. Jedan od njegovih najboljih dometa - svirka saksofona, ovdje nije našla svoje mjesto kroz 44 i pol minute aranžiranja sampliranih i odsviranih sekvenci koje, k tome s glazbene strane pokazuju sve karakteristike bijega od bilo kakve instrumentalističke discipline.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 29/06/2013