home > mjuzik > Pardon

kontakt | search |

HESUS ATTOR: Pardon (Geenger Records, 2013)

Teško je naše moderne hardcore bendove uspoređivati s vrhuncima kurentnog svjetskog žanra otprilike vrlo slično kao što je to bio slučaj i sa svim ekvivalentima prošlosti - The Beatles i The Rolling Stones s prvim jugoslavenskim 'električarima', sympho/ progressive-rock Yes, Genesis, Jethro Tull, King Crimson, Pink Floyd i kompanije s onim radovima Korni Grupe, Indeksa, Time-a ili debija Aerodroma iz 70-ih, ili pak, još i ponajbolje pogođenu scenu američko-britanskog punka i new-wavea sa legendarnom novovalnom ex-Yu elitom. Da ne spominjem naše prve hard i heavy bendove kojima su uzori bili Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath, Iron Maiden, Saxon, a kasnije Metalica, thrash, black, death, doom, stoner, sludge... Uvijek su tu u igri velika odstupanja i loše imitacije s lokalnim, zavičajnim, balkanskim, katkad i primitivno-patetičnim, pa i glupastim svjetonazorom. Onim 'našim' koji nas čini onakvima kakvi jesmo i zbog kojeg smo samima sebi zanimljivi isto kao što su u nekim drugim podnebljima domicilnoj publici interesantni njihovi izvođači - bugarski, poljski, ruski, češki, općenito govoreći slavenski, a daleko rijeđe afrički ili azijski koji pokušavaju uhvatiti šmek odabranog kurentnog žanra oponašajući svoje zapadnjačke idole.

Hesus Attor su na prethodna dva izdanja isporučili zavidnu količinu energije i kompleksnih aranžmana zbunjujući publiku mješavinom hrvatskog, engleskog, španjolskog i nekog izmišljenog jezika poput Miladojke Youneed. Koketirali su s otkačenim fragmentima Frank Zappe, Captain Beefhearta, math-rock/ metala/ hardcorea/ elektronike, ali konkretno, nisu ostavili niti jednu osobitu himnu.

Problem Hesusa je bio što su se širili na kompleksnost, a ne na usredotočenost teme koju valja razvijati. U pjesmama su ubacivali sasvim nepotrebne sadržaje kojima su slušatelja 'izbacivali iz toka' skakanjem s percepcije na percepciju. To jest bio odličan umjetnički doseg, posebno na sjajnom debiju "Sonic Gastronomy Volume 1" (2009), ali u njemu nije bilo primamljive priče niti za štovatelje ekstremne hardcore glazbe na hrvatskom, niti na engleskom. Sve je doslovce bilo izmješano u kompromisima i pretencioznoj autorskoj zajebanciji.

Međutim, na ovome trećem izdanju duboko su zaronili u suštinu legitimnog autorskog izraza. To su i dalje vrlo kompleksne pjesme s mnoštvo instrumentalističkih bravura prožetih sa cijelim serijalima stilova i žanrova od tvrdih hardcore/ metalcore/ mathcore do daleko nježnijih - funka, soula, reggaea, disco-ritmova i popa s natruhama folka i etna tvoreći neobičan progressive-rock križanac. Hipotetski govoreći, Frank Zappa bi u 21. stoljeću možda radio nešto nalik na njihovu glazbu, ali to i nije toliko bitno. Ovladali su vlastitim eksperimentalijama i miš-maš egzibicionizmom, a najinteresantnija novina jest da to više nije neurotično švrljanje i stilsko šamaranje, već prekapanje po mašti kojom pokazuju svoje pravo kreativno bogatstvo.

Ovaj album ima svoju veoma vrijednu priču. Aktualnu, podignutu na razinu zajebancije gdje se suočavaju stvarnost, metafizika, mit, fikcija i lucidni artistički egzibicionizam. Odakle krenuti?

Prva neobičnost jest da se 'intro', odnosno neki klasični 'prolog' nalazi na sredini albuma kao što se u recimo Tarantinovim filmovima stvarno činjenično stanje otkriva kad već postanete izgubljeni u zgusnutoj fabuli. Riječ je o plesnom funk-disco/electro komadu "Introduction song" u kome se pojašnjava radnja cijelog albuma svedenog na Caharacack, Schwinnland, zagrobni život i rat u glavama generacije novih junkoza stasalih na relativno novijim drogama koje mogu biti svašta. Od primjerice klasičnih fizičkih opijata do svima ljubljenih medijskih manipulacija (internet i sukladni uređaji koji čine ludilo današnjeg svijeta).

Druga stavka pristiže iz same priče skakanja s jednog na drugi teritorij, odnosno s percepcije na percepciju koja se tek može 'posložiti' u glavi nakon što se album presluša mnogo puta i povežu niti. Odnosno, ovdje nema klasične fabule sa uvodom, zapletom i raspletom. Sve je doslovce posve zbrkano, dakako namjerno, a uz to, obavezan je i dio lirike gdje Hesusi toliko zvrzlaju moguću analizu korištenjem više jezika (engleski, španjolski, francuski, njemački, hrvatski) i nekim lingvističkim složencima da skoro izgubite volju za tumačenjem što bi to ustvari trebalo biti. Ili što to ustvari jeste.

Proniknuti u ovakav avangardni lirsko-glazbeni kontekst laika će vjerojatno izbaciti iz toka, te će se možda samo prepustiti onom zvučnom dijelu albuma kidajući latice cvijeta 'voli me, ne voli me...', odnosno, ovo mi se sviđa, a ovo ne. Nije u tome poanta. To može svatko, a Hesusi nisu takav bend koji bi podilazio trivijalnostima.

Uvodna žestoka math/metalcore pjesma "Pardon" ironično se poigrava sa živcima koketirajući s brojnim žanrovima i eksperimentalijama otkrivajući fikciju 'Pardona' na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Pardon je ustvari imaginarni grad - čistilište svemirskog bića 'cosmo-sapiensa' smještenog u svetoj metafizičkoj sferi između Pariza i Londona ispod pardonskih oblaka. U njemu je sve oprošteno uz brata mjeseca i Cahracack ako otvorimo svoje Schwinnlandsko srce. Radnju ovakvih scena je daleko lakše shvatiti iz rakursa SF filmova u kojima se otprilike sličan sadržaj ponudi otprilike na 3 i pol minute kroz neki trailer. Hesusi su to uspjeli na vrlo kompleksan, zabavan i duhovit način. Druga, također žestoka pjesma "Into the blast" već je skok u sasvim drugačiji vidokrug - stvarnost. No, proniknuti u točnu definiciju njezinog značenja je artistički sofisticirana. Meni osobno se doima kao islamistički pogibeljni let u avionu koji je pogođen neprijateljskom granatom; avion gori i jedino što je preostalo putnicima jest molitva, a htjeli su u pustinjskoj zemlji ostvariti demokraciju.

Sljedeća pjesma "Apocalipsis alternativa" u početnom vrlo ležernom i turobnom tonu s kombinacijom engleskog, španjolskog i hrvatskog jezika, pretvara se u moćan math/metalcore - progressive redajući zastrašujuće religijske i zagrobne motive - 'dineros, dineros/ nemam ja za Had/ ja želim do zvijezda, a ne u zemljin mrak!'. Potom se percepcija vraća u neku, nazovimo normalu s velikim unutarnjim strahovima kroz vrlo nabrušenu i kompleksnu "Elementaler" o tumačenju proročanstvu naroda Maya da će smak svijeta biti 22.12.2012. koji se nije dogodio. Hesusi se kompromitiraju da moguće nije dovoljno jasno protumačena njihova najava, pa su odigrali jedan kraći minimalistički instrumentalni acid-jazzy session "Next year apocalypse" (sa saksofonom) koji više pristaje kurentnom izdanku Rambo Amadeusa kad serucka na bezvoljnim koncertima isprobavajući se kao jazz umjetnik.



Drugi dio albuma kojeg otvara spomenuta "Introduction song" nastavlja se s potpuno ironičnom reggae/ganja pričom "Bezvezel" kad se čovjek prepušta oportunizmu ne poduzimajući apsolutno ništa osim da zafrće joint misleći da je to najveća sreća ljenčarenja. Kratka obrada Satan Panonskog "Odreži, nareži, zareži" u tu igru se odlično uklapa u ritmu valcera i reggaea, kao i posesivna sadistička junkoza "Farenheit S.O.S." u trajanju od svega minutu i 11 sekundi. Jedina je kompletna autorska pjesma na hrvatskom jeziku sa destruktivnim porivom. Onim koji je najpogubniji za čovjeka-ovisnika o drogama i opijatima, onog koji misli da vidi sve, a ustvari ne vidi ništa.

Kratki predah pruža elektronski instrumental "Program interrupt" da se razbistre misli prije dva završna komada - veselom "Bombono vox" u kome ne znate da li se Hesusi sprdaju s U2 i Bono Voxom ili sa junkozama koje su samima sebi obećali da će žlice i vlastite demone vatre baciti u smeće ili će nastaviti svoje snove na krilima zanosa do slijepoće, odnosno do smrti koja ih čeka možda i danas. Posljednja "Petrosimul part 2" je nastavak elektronskog psycho industrial-rock komada s prvijenca, a govori o igri mačke i miša, borbi za sir, pokvarenim trikovima 'sad sam bik/ sad sam pas'.

Vidi se da su Hesusi mnogo radili na svim parametrima svoje neobične konfiguracije i zapetljanosti štiva pobuđivanjem rasuđenog mišljenja artističkog undreground naroda. Onako, za sve ukuse. Nisu fokusirani na jedan glazbeni žanr i ne tovare ga inovacijama, mada bi u ovoj poziciji to trebali biti. Trebali bi biti daleko žešći i s puno više snage. Kompromitiraju se između indie publike koja ih možda i neće prihvatiti, te tvrdih žanrova koji su u nas još uvijek tamo nekakva underground scena. Pokušavaju napraviti idealan kolaž bogatih struktura i kompleksnih pjesama, ovaj puta sa idealno ugođenom pričom i nadasve odličnom instrumentalizacijom, ali kod nas se mnogo toga suvremenog nažalost često uzima s rezervom pod velom hipsterstva. Meni je ovo sasvim ok materijal, ali spram The Dillinger Escape Plan je isto kao The Rolling Stones spram Drage Mlinarca i Grupe 220 tamo daleke 1967. godine.

Treba imati razaračku snagu, divljaštvo, neandertal, neukrotivost, ideološku svijest, ludilo, agresiju i monumentalnost. Ovdje se to nalazi tek u sitnim detaljima i daleko bolje složenijoj priči.

Naslovi: 1.Pardon, 2.Into the blast, 3.Apocalipsis alternativa, 4.Elementaler, 5.Next year apocalypse, 6.Introduction song, 7.Bezvezel, 8.Odreži, zeareži, nareži, 9.Farenheit S.O.S., 10.Program interrupt, 11.Bombono vox, 12.Petrosimul part 2

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/11/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*