home > mjuzik > 1.dio

kontakt | search |

DEMO/D.I.Y. IZVOĐAČI 2014.: 1.dio (2014)

ABNORMALAN - Željezna zavjesa, EP (d.i.y., 2013)
[  ]

Najfriškiji bend (pravilno se piše AbnorMalan) Žareta iz Electric Žareta (i Geler Feler Triler Meler) radi od cirka 2012. godine i ovim putem su se po prvi puta oglasili svojim nezavisnim diskografskim izdanjem. Na njemu je Žare, naravno frontmen u nešto smirenijem i vokalno melodičnijem dekoru, a prate ga Vrba (gitara, vokal), Trebor (bas, vokal) i Bela (bubnjevi) mada se navodi da je zvanični bubnjar John. Uz ovu konfiguraciju u nekim pjesmama su korištene i klavijature.

Glazba je stilski odmak od ranijih Žaretovih punk bendova ka nešto suvremenijem alternativnom rocku u kome se još uvijek osjećaju natruhe punka, ali one su na račun nekih drugačijih gitarističkih obilježja Vrbe okrenuti u math, noise-rock, gothic, pa čak i hard-rock. A i ritam sekcija djelomice funkcionira mimo punka s naglašenim bas linijama i plesnim tempovima koji su bliži recimo post-punku i noise-rocku. Pjesme su stilski šarene i svaka je drugačija, a kako ih na ovome debiju ima samo 5 komada, izvući definitivnu žanrovsku karakteristiku koja se provlači kroz njih nije zahvalno.

Prva "Željezna zavjesa" je kratki math-rock/punk galop od minute i pol, "Štakori" po kratko odrezanim hard-rock riffovima, te odnosu basova i ritma asociraju na mekšu varijantu The Jesus Lizard sa središnjim lakšim atmosferičnim dijelom, dok je "Na moj užas" opet sasvim druga kulisa iz epohe post-punka i gothica s pletećim melodičnim basovima, atmosferičnom gitarom i laganim tempom. Kroz dinamiku se uključuju klavijature i kratka piano melodija koja podsjeti na Simple Minds iz 1982/1983. Pretposljednja "Zaključaj vrata" dođe nešto kao pritajeni noise-rock a'la New Wet Kojak/ Girls Against Boys s finim sessionom klavijatura, dok je posljednja "Plavi grad" lagana staccato balada prošarana klavijaturama i tek popratnom bas pedalom aludirajući da se bend stilski razvija i voli eksperimentirati s nekolicinom fahova rocka.

Bend se evidentno još traži u točnom stilskom opredjeljenju, no i s ovim materijalom pokazuje vrlo visoke tehničke i sviračke karakteristike očito u želji da napravi svoj prepoznatljiv zvuk s puno kompaktne građe i bogatim dekorom. Snimak i produkcija su odlični, dok u Žaretove tekstove nema potrebe ulagati niti najmanji tračak sumnje. Mada na omotu stoji da su tekstovi i glazba djelo benda AbnorMalan, nije teško zaključiti kako je lirika ustvari Žaretov poetski nadahnuti punk revolt na situaciju koja ovdje vlada već jako dugo vremena. On (ili oni) himnično i s frustriranom nostalgijom traže 'vratite nam željeznu zavjesu', metaforičke susjede nazivaju 'štakorima koji znaju da je svijet napravljen po njihovoj mjeri', te nimalo nisu ohrabreni optimisti koji bi imali pogled u svijetlu budućnost.

"Na moj užas"

'na moj užas, oni ujutro ustaju
na moj užas, oni otvaraju oči
na moj užas, oni ubrzo izlaze van
na moj užas, oni djeluju

na moj užas, oni rade zakone
na moj užas, ja te zakone poštujem

od njihove ljubavi, ja ne mogu pobjeći
od njihove države, ja ne mogu pobjeći
od njihove industrije, ja smrdim
na moj užas, oni misle da nisu...

od njihovog rada, me strah
njihov život, za me je prijetnja'

Ovih 17 i pol minuta autorskog rada osim što pokazuje nove glazbene i stilske performanse Žaretovog benda, ima i vitalnu karakteristiku uzbudljivog i sadržajno dorečenog materijala, a sudeći po nekim utkanim faktorima, od svih njegovih sastava, ovaj ima najveće predispozicije za slobodne formate da nesputano razvija vanžanrovska usmjerenja.

Jedan od boljih demo/d.i.y. radova u posljednje vrijeme.

Naslovi: 1.Željezna zavjesa, 2.Štakori, 3.Na moj užas, 4.Zaključaj vrata, 5.Plavi grad

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/AbnorMalan

AMEN - Alpha & Omega (d.i.y., 2013)
[  ]

Ovi požeški thrash-metalci na sceni su već 24 godine, neprestano objavljuju demo materijale i izdanja u vlastitom aranžmanu, a kako su mi prije podosta godina ostavili vrlo loš dojam zbog ritam mašine, gotovo sam odustao od njih. Ne malo sam se iznenadio kad sam preslušao ovaj najnoviji rad na kojem je ritam mašinu zamijenio živi bubnjar Mika. E, sad to na nešto nalikuje...

Čini se da je jezgro benda ostalo isto - Miroslav Kovačević (gitara, vokal), Dejan Čičak (gitara) i Damir Brnčić (bas). Nekadašnji bubnjar za koncerte bio je Robert Devčić, a ovaj puta su se dosta potrudili da inače najteži dio studijskog posla oko bubnjeva dotjeraju u red, mada to još nije mnogo odmaklo od demo statusa. Kanali su kompaktno razdvojeni i ona bitna osnova se sasvim jasno ocrtava.

Daleko bitnije su njihove oldschool thrash pjesme na engleskom s naglašenom krćanskom tematikom o vječitoj borbi dobra i zla, svetih ratova, palih heroja, ratnicima, nevinima i žrtvama u njima, te i nekih unakrsno prepletenih molitvi i detalja iz Biblije. Tematika je naslonjena na Stari zavjet, izvršenju Božjeg plana i apokaliptičnom epilogu s ponovnim povratkom kralja i konačnom sudu, te je u religijsko-mitološkom aspektu veoma zanimljiv scenarij s konceptualnom fabulom kakvu su često, dakako adaptiraniju prezentirali holywoodski filmaši sredinom prošlog stoljeća na tzv. povijesnim spektaklima o Kristu, proročanstvima, Sodomi i Gomori, te vremenima prije Novog zavjeta. U fabuli Amena jedino manjka glavni lik, no on je u ovakvoj glazbi s ovakvom tematikom većinom i opravdano nepotreban. Stvorio bi patetiku, a i moguću empatiju.

U obrascima kompozicija koje variraju od vrlo kratkih i jednostavnih tokom čitavog materijala ("Horror of war (and peace)", najbrža "Sacred heart of Jesus", tromija "Bloodline"...) može se primijetiti kompleksniji segment promijena tempova s nekoliko spoken-word dionica ("Fallen heroes"), a pred sam konac u dvije najdulje "Alpha & omega" i "Return of the king" (obje zajedno isnose 10 i pol minuta) zahtjevniji aranžmanski potezi su najuočljiviji, a stoga i najuzbudljiviji. Glazbeno su izgradili vrlo dobar temelj, još uvijek bježe od klasične melodičnosti zadržavajući moćne spojeve riffova i harmoničnih dodataka s nekoliko nadosnimljenih gitara (pa i catchy dionica u "Generation of sin").

U globalu su potpuno pogodili žanrovskim kombinacijama i snažnim tematskim težištem ispjevanim grubim Mirovim vokalom, a zbog konačnog živog bubnja, efekt ovog rada je tim šarmantniji i prirodniji. Onakav kakav i odgovara thrash klasici.

Naslovi: 1.Horror of war (and peace), 2.Sacred heart of Jesus, 3.Bloodline, 4.Generation of sin, 5.Mind execution, 6.Fallen heroes, 7.Evil behind the mask, 8.Alpha & omega, 9.Return of the king

Ocjena (1-10): 7
Web: http://Angelfire.com/ab/AMENamenAMEN

Diskografija:
Demo I (1991)
Demo II (1992)
Live In Osijek (1992)
Final Destruction (1993)
L.S.D. (Live, Suffer, Die) (1994)
False Belief (1997)
Full Metal Jacket, kompilacija Cro bendova (1997)
Arrival (1999)
The Eyes Of Truth Are Always Watching You (2005)
Return Of The King (2006)
The Last Prophets (2007)
Way Of Cross (2008)
Repent (2011)
Alpha & Omega (2013)

AND THE KID - Factories (d.i.y., 2014)
[  ]

Opa! Prvo sam mislio kako sam nešto pobrkao i izmješao neke foldere na svome PC-iju i umjesto hrvatskog benda greškom slušao neki američki, ali vidi, vidi... pa to je hrvatski bend iz Zagreba. Ono što odmah upada u uho je odličan, strastven i specifično nadahnut vokal Malog (svira i akustičnu gitaru) koji ama baš po ničemu ne odaje da je rođen i odrastao na brdovitom Balkanu, već negdje na obroncima Zapadne Virginije, Ohia, Tenneeseeja i Kentuckyija zajedno s gorštacima kod kojih je naukovao hillbilly i country kojeg je sa Starkijem (električna gitara), Ivanom Miočem (bas) i Goranom Bukovićem (bubnjevi) konvertirao u mješavinu americane, alternativnog countryija i pop melodija izraslih iz rocka.

Tekstovi su, dakako, na engleskom jeziku, puni su svakodnevnih frustracija radnog čovjeka koji radi u tri smjene, ali dok je tako - dobro je. Barem netko ima posao, mada se već u uvodnoj laganoj pjesmi "Factories 1" ispucava olovno teška žuč 'tvornice bruje, jedu me živa, za tim stolom ću vjerojatno krepati', a kroz daljnji kontekst nabraja se cijeli konglomerat života zaposlenog čovjeka koji se ne brije, ne čita knjige, te živi poput marginalca sa suprugom u vlastitoj kući punoj bola i bijede u nekom hladnom i otužnom gradu gdje se trgovine zatvaraju prije završetka tvorničke smjene. Bend po zvuku, stilu i zajedljivo-gorkoj lirici ima ponešto od osobina The Smiths i Llyod Colea & The Commotions ne zaobilazeći niti rock melodije (primjerice čvrste, brze i zarazne "Pushing the cart", "Boy breaks formation") i neke kompleksnije aranžmane ("Head"). Uz koncentraciju laganijih pjesama ("Plastic and old", "Old", "Fuck you, little man") i nekolicine u mid-tempovima (zgodan humpa-cumpa komad "Orange", te "The working class", "On my way home" i završna "Factories 2"), ovaj album od 36 minuta je za domenu jednog demo/d.i.y. benda nevjerojatno dobro i kreativno osmišljen koncept od A do Ž kakvog bi uz rafiniranu produkciju odmah ugrabila neka američka ili britanska etiketa što cilja na auditorij razvikanih izvođača poput Of Monsters And Man, Mumford And Sons, Fleet Foxes, Bon Iver i sličnih.

Veoma dobre karakteristike pokazuju i glazbeni opsezi u kojima nema suhoparnosti i repeticija već umjesno izgrađenih formata koji se razvijaju iz početne gitarske legato melodije na koje se dodaju staccata, poneka solaža i improvizacija električne gitare, no najveći šarm ovog benda je zaista poseban i autoritativan vokal, te jake i uvjerljive socijalne pjesme pune emocija o ovoj šaki jada koja još, na svu sreću ima neki posao.

p.s. tražeći njihov web, shvatio sam da je već jedna recenzija ovog albuma objavljena baš upravo na terapiji (Ž.Marković), ali sad kad sam je već napisao i oduševljen sam ovim radom, bezveze da ovaj tekst ostane na mom hard-discu. Ide u prilog benda kao još jedno veoma lijepo priznanje za njihov rad.

Naslovi: 1.Factories 1, 2.Pushing the cart, 3.Plastic and old, 4.Head, 5.Old, 6.Extraordinary man, 7.Boy breaks formation, 8.Fuck you, little man, 9.Orange, 10.The working class, 11.On my way home, 12.Factories 2

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/AndTheKid

BADEN BADEN - Baden Baden, EP (d.i.y., 2013)
[  ]

Eh, konačno jedan bolji i originalniji bend koji opravdano koristi strani jezik. I to dva.

Baden Baden su u jednu ruku nastavak one sjajne Heroine u novoj formaciji. Od stare postave ostali su pjevač Hrvoje i bubnjar Tomo, a novi su gitarist i basist, te kao i zadnja postava Heroine koriste klavijature koje uglavnom svira Hrvoje. Ponekad i Tomo. Stilski su se ponešto izmjenili jer više nemaju psihodeličnu blues gitaru, pa to nadoknađuju, odnosno usmjeravaju u kompleksnijoj strukturi kroz višesmjerne improvizacije 'žica' i tipkovnica.

Nego, oni su odavno prevazišli boljku hrvatskih autora koji drapaju po engleskom jeziku. Hrvoje je potpun govornik engleskog, izuzetan je vokalist koji se posve uživljava u interpretacije, te se osim engleskim u tri pjesme oprobao i na njemačkom jeziku u dva naslova razvijajući se kao mini-poliglot. Tko zna, možda će zapjevati i na još nekom... Lirika mu ima svu potrebnu dramatiku i uzbudljivost, o tome ne treba posebno zboriti budući da je u ranijem bendu znao imati moćne sadržaje s kojima je nadebelo odskakao od svih generacijskih kolega i po mikrofonu, a i po poetskom umijeću.

Istina da u ovom kratkom EP-iju od 23 minute još uvijek nema jasno stacionirane tematike. Bend se prvenstveno isprobava tražeći i zvuk i stil pomalo eksperimentirajući sa žanrovima i htijenjem da udahne neku novu karakteristiku retro fazonima post-punka, kraut-rocka, new-wavea/ no-wavea, gothica i alternativnog bluesa kome su najviše skloni. Na plesne tempove filaju elektronske harmonije, izabiru posebne zvukove syntha pomno pazeći da ne zaglibe u sintetiku ili u čisti oldschool. Svaka od ovih 5 pjesama im odiše različitostima (mada sam na nedavnom koncertu u Vintageu stekao krivi dojam, sorry), te se uočava da su skloni nesvakidašnjim egzibicijama i hrabrim izlascima iz začaranih okvira u kojima se neprekidno zadržavaju naši bendovi.

Uvodna "Honigmund" na njemačkom stvara dojam kako će na plesni ritam odjednom banuti techno, EBM ili big-beat, ali stvari se odvijaju u minimalističkom dance-rock maniru. Ili, kako se to danas voli kazati indie-rock kad su primjerice u pitanju Arcade Fire, Foals, !!! i slični izvođači. Za razliku od scene koja se u ovakvim globalnim okvirima zadovoljava pop-shemama, Baden Baden razvijaju sadržajan glazbeni kostur u bluesu "Fat Dylan blues", zapraše melodičan garažni pop-punk "Overdue" ili naprave potpuno neobičan komad "Sommer am Baden Baden" sastavljen od plesnog jednoobraznog tempa nalik na rani EBM D.A.F. sa sarkastičnom scenom gastrabajtera u poznatim njemačkim toplicama po kojima su si i dali ime (hahaha). Središnji dio je pokušaj letargičnog restoranskog evergreena, ali to im za sad još uvijek ne leži osim ironičnog poigravanja. Daleko su bolji u žestici i plesnjaku. Posljednja, a ujedno i najdulja "It's you" revalorizira kraut-rock Can i Neu! s naglašenom psihodelijom i unutarnjim paranojama, nemirima, a pomalo i Bowievsko-Murphyijevskom gothic-psihozom šizofrenije i ludila.

Originalnosti im ne manjka, vole eksperimentirati, otvoreni su za mnogo žanrova, te mada još uvijek nemaju koherentno sastavljenu priču na koju bi se mogli nasloniti švrljajući od ozbiljnosti, do zafrkancije, cinizma i ironije, širokom introspekcijom uspjevaju zahvaljujućim vlastitim senzorima sabiti veliki dio luksuznog asortimana davno prohujalih trendova u autorski legitiman izraz. Jaki su koncertno, imaju dobru podršku zagrebačke publike, no kako medijski svi noviji bendovi, pogotovo oni koji pjevaju na engleskom jeziku nemaju ama baš nikakvu prođu čim izađu iz vlastitog dvorišta pred nepoznatu audijenciju, a pogotovo onu koja o ovim žanrovima zna isto koliko i Franjo Asiški o razlogu 'izuma' pisane riječi (jadni Francek je mislio da čitati smiju samo pobožni i skrušeni ljudi), Baden Baden bi i sa fantastičnim scenskim nastupom kakav imaju mogli samo pokupiti kisela lica. Da se razumijemo, ovo jest sjajan materijal, ali je apsolutno neupotrebljiv izvan 5-6 većih hrvatskih gradova jer niti donekle približno slični The Orange Strips ne mogu pridobiti zidare, yappije, skladištare, kancelarijske službenice i kelnerice kojima su i Nick Cave i The Rolling Stones i AC/DC, a i The Beatles potpuna nepoznanica. Ovakvi bendovi su, nažalost unatoč kvalitete osuđeni da se sami bore i dokazuju, a da će na njihov koncert u Garešnicu, Đurđevac, Krapinu ili Sisak doći ljudi koje uistinu zanima njihova muzika, to slobodno mogu zaboraviti. Jedini im je put da se zapute u inozemstvo jer nisu niti malo koncipirani bend za balkanski šljam koji ne percipira ništa više od Thompsona, Đibe, Đoleta i Kazališta. A imaju sve predispozicije da se barem pokušaju svojim mračnijim i duhovitim demagogijama nametnuti publici sklonoj svjetskim indie-rock vedetama. Odlični su, ali definitivno nisu za najveću većinu plitkoumnih Hrvata. Mogli bi mnogo napraviti ako se odlijepe od ove kičerajom zaslijepljene gomile. I zaraditi dobru kintu za svoju umjetnost.

Naslovi: 1.Honigmund, 2.Fat Dylan blues, 3.Overdue, 4.Sommer am Baden Baden, 5.It's you

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/badenxoxo

IRON HEART - Just Ride (d.i.y., 2013)
[  ]

Mladi čakovečki hard/heavy bend čine Saša Zelen, Ivan Srša, Valentino Novak, Bartol Grancarić, Ivanka Kosi Nađ, Lovro Kovačić i Matija Resman. Tko je od njih frontmen ne bih znao jer se to na omotu ne može zaključiti, a malo je čudno da se na skupnoj fotografiji pojavljuje šestorka, dok se na poleđini nalazi njih sedmoro. Čini mi se da je Ivan samo pridruženi član i ko-producent... Hipotetski nagađam da možda imaju čak 3 gitare u postavi, a ako je tako, dvije onda stalno piče samo ritam i paralelno se duplaju što je i nepotrebno. Hm, nije vrag da imaju dva bubnjara, ali prije svega mislim da prava istina odgovara činjenici kako Ivanka ne svira ništa i da je samo u funkciji pratećeg vokala, dobivši i dio vodeće role u najsnažnijoj pjesmu "Playing with lady luck".

Nego, problem ovog benda je standardna tinejdžerska boljka da žele zvučati i izgledati poput svojih idola. Nažalost ne poput kurentnih hard/heavy bendova, već onih koji su drmali svijetom u doba kada se ovi adolescenti još nisu niti rodili - Kiss, Manowar, Uriah Heep, AC/DC, Nazareth, Iron Maiden, Saxon, Diamond King, a u nekim pjesmama i Guns'n'Roses. Retro jeste neukus kada se od kopijine kopije stvara loša imitacija u trećoj-četvrtoj generaciji bez ikakve mogućnosti progresa. A ova mlađahna ekipa je čvrsto uvjerena da su kasne 70-te bile najbolje godine za ovakav stil i tu nema pomoći. Nedavno je slovenski pisac i kantautor Aleksander Cepuš u jednoj od svojih autobiografija spomenuo kako je svirajući po raznim bendovima otprije tridesetak godina vodio kreativne nesporazume s liderima bendova koji su tvrdili da sviraju heavy metal, a on je bio čvrsto uvjeren da sviraju hard-rock upravo po uzoru navedenih idola, te da mu nikako nisu odgovarale takve autorske pjesme koje su upravo na njih nalikovale u kojima nije mogao naglasiti svoj kreativni doprinos.

Jes, šta je - tu je. Iron Heart zvuče poput gomile retro bendova za bajkerijade veličajući r'n'r i po tko zna koji puta prekopavajući po istim temama i ikonografijama - pakao, smrt, zmije, đavoli, motori, lijepe djevojke... Imaju čak i gotovo iste melodije i manire koje bi se mogle laboratorijskom vagom odvagavati što je uzeto iz koje pjesme. Frontmen ima mačoidan glamerski vokal koji pokušava insinuirati pjevače poput Ronnie James Dia i Davida Coverdalea, gitaristi i bubnjar znaju svoj posao, ima ovdje svega napretek od riffova i catchy solaža do blastbeatova i urnebesnih galopa (s paralelama u mid-tempovima), ali im nadebelo fali originalnosti koja bi ih odvojila od retro armade. Uvodne "In hell we sleep" i "Iron will" razoružavaju s potpunim retro argumentima, a takav je šmek većine od ovih 10 komada s tek ponekim trenutkom u kome su se nesvjesno odmaknuli od odavno iskrojenih šablona. Instrumentalna obrada "Stairway to heaven" je ovdje samo da pokaže njihovu sposobnost za mogući tribute bend, a tu su i neki vrlo slični Zeppelinovski breakovi i potezi u nekim pjesmama, osobito spomenutoj "Playing with lady luck" i bonusu "Heartbreaker blues" koji otkriva njihove hard-rock/blues temelje.

Bilo bi pretjerano odmah na početku karijere srezati ove elanom i voljom napucane entuzijaste, no ako će za desetak godina ovako isto zvučati kao da su autorske pjesme iskopirane preko indiga, onda im je bolje da kruh traže u obradama. Treba se trgnuti i raditi vlastite autorske pjesme, a idole ostaviti u svojim sobama.

Naslovi: 1.In hell we sleep, 2.Iron will, 3.Rock'n'roll drill, 4.Living free - living high, 5.Stairway to heaven (instr.), 6.Rocker, 7.Just ride, 8.Burned out, 9.Playing with lady luck, 10.Heartbreaker blues

Ocjena (1-10): 6
Web: www.facebook.com/iron.heart.band

RUSTI - Live@klub (d.i.y., 2014)
[  ]

Još i najmlađi bend na kojeg smo u zadnje vrijeme mogli nabasati pristiže iz Kutine. Osnovani su 2012. godine, postavu su formirali u svibnju 2013. i već su početkom 2014. objavili ovaj svoj prvi demo rad snimljen uživo u zagrebačkom Klubu. Bend čine Tomislav Đudarić (vokal, gitara), Mihael Dedić (bas) i Neno Hajdžihajdić (bubnjevi).

Ovdje se nalazi 13 minuta ne odlične svirke jer još ne umiju baratati s ničime osmi s 2-3, eventualno 4 akorda koja naizmjence redaju u inverzijama, već odlične energije koju tek u otvaranju, laganom instrumentalu "Tračnice" konvertiraju u melodičnom staccato formatu. Svih ostalih 5 kompozicija su brze i žestoke, te da su se pojavile u vrijeme prvog albuma Električnog orgazma 1981. zasigurno bi me pomele kao 14-togodišnjaka svojom punk energijom, otkačenošću, a i znatno inventivnijim gitarskim radovima negoli su to dvije tada vitalne 'žice' Orgazma umijele raditi. Ne zaboravimo, Gile i ekipa su tada imali u prosjeku jedva 17-18 godina, a basistica Marina je imala samo 15 godina.

No kako sad ja imam skoro 50 godina i redovito drobim o svemu i svačemu, ipak nisam izgubio osjećaj za lude tinejdžerske godine. Za vrijeme kada skoro o ničemu drugome ne razmišljaš nego o tome kako uhvatiti curu, kako ispasti što veća faca, što bolje djelovati na okolinu i zatomiti svoje frustracije između 4 zida da za njih ne zna niti tvoja vlastita mater što se to s tobom događa. Pubertet je najljepši dio života i zato ga je i najljepše revalorizirati uz pomoć ovakvog benda koji ponovno u sjećanje vraća sve one pizdarije koje si odavno proživio.

Rusti se ne stide svojih kurentnih emocija i visine svijesti koja je u rangu svakog iole mozgovnog jačeg i duhovnijeg ljudskog bića do 20-tak godina. Mogu biti idolima generacije koja se može prepoznati u njihovim nadrkanim i opravdano frustriranim pjesmama, pa čak i nazovimo 'neurednim tekstovima', ali i to ima svoju vitalnu vrijednost. Onu ravnu ispovjedi. Recimo 'razbacano je mnoštvo mojih misli i sve ih treba dobro posložiti, ali nisam još dovoljno jak za taj poduhvat' (žestoki punk "Moje misli") ili 'ogradio sam se od svih da više ne bih morao slušati/ što mi sada vrijedi to kad sam ostao sam?' ("Sam").

Međutim fali im idealna fikcijska struktura koja bi podigla smisao njihovih, za sada realističnih pjesama. Orgazam je imao "Krokodili dolaze", "Zlatni papagaj", "Nebo", Vi", "Umetnost", "Električni orgazam"..., elem pjesme koje su obarale na prvu zbog ideološkog stava. A Prljavo kazalište, Film, Idoli i Šarlo Akrobata sijaset fantastičnih stihova koji su se urezali u pamćenje, dok Rusti vrludaju temama između cura ("Wendy") i otuđenja koje nije dovoljno jasno objašnjeno (kombinacija sludge-noisea i vrlo lijepe Dinosaur Jr melodije "Što se oko mene događa?").

Ovo je tek samo njihov prvi rad s kojim pokazuju neke vitalne potencije - snažnu i energičnu punk strukturu nadahnutu američkim zvukom 80-ih, lirsku iskrenost, ali i još nedovoljnu sposobnost da naprave poetski dorečene himne. Imaju sve predispozicije za vrlo uspješan i omiljen bend nove retro generacije ukoliko poslože 'svoje misli' u bol, frustraciju, nadahnuće i romantiku punk-rockera i alternativca koji umije baratati s ukusom vršnjaka. Za sada im to ne ide najbolje. Treba daleko jača poetska struktura. Mjuza može proći i u tri u noći. To je najmanji problem, a i da se razvije, još bi bila bolja.

Naslovi: 1.Tračnice, 2.Moje misli, 3.Wendy, 4.Što se oko mene događa?, 5.Sam, 6.Ubrzanje (nemoj)

Ocjena (1-10): 5
Web: www.facebook.com/Rusti.Kt?fref=ts

horvi // 18/03/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*