DUO LIST - Crna bilježnica (d.i.y., 2015) Prilično iznenađujuće izdanje došlo je od dva provjerena punkera i rockera iz jednog od ponajboljih nezavisnih bendova u zadnjih par sezona Abnormalan - gitariste Saše Vrbata - Vrbe i valjda svima znanog frontmena Žarka Jankovskog (Electric Žare, Geler Feler Triler Meler). Oni su svoje punkerske performanse ovdje zamjenili akustičnom gitarom i emotivnim tematikama sa Žaretovim tekstovima naplavljenim pričom o razrušenoj ljubavnoj intimi, gubitku postojanosti osjećaja, te razdoru i raskolu nečega što je neminovno aludiralo na uspješan i pristojan život.

Tako se barem stiče dojam nakon nekoliko uvodnih pjesama "Ana Ana Ana", "Kiša pod kaputom", "Riječi", "Ljubav ili smrt", no pravi lirski ambis kreće od vrlo mračne "U mojoj ulici" gdje se Žare obrušava na prokletstvo neumoljive sudbine kroz karikirano sarkastičnu fabulu o rušenju omiljenog stabla jabuke zbog kojeg su hapsili ljude. Nije to nikakva bezazlena lirska figura već simboliziranje onog praiskonskog stabla spoznaje dobra i zla. Zašto jabuka, a ne primjerice, kao u, hahaha, slučaju Gazdi - trešnja? Nije teško dokučiti poetiku, a osim toga, jabuka je svima dostupna namirnica tokom cijele godine i hvala Bogu uz još neke izdrži loš tretman čak i onih nekadašnjih istraživačkih krstarenja prastarih moreplovaca održavajući vitamine na okupu. Beznadežnost i hladnoća bez ljubavi s teškim korakom obavija vrlo mračnu "Crni kralj", a fokus albuma doseže se u sjajno sročenoj naslovnoj "Crna bilježnica" koja može asocirati na svašta - preminulog ili izgubljenog oca, netragom nestalog prijatelja, nekog bliskog poznanika ili druge osobe što je bila vrlo bitna Žaretu da ponovno zbog njega i njegovog odlaska 'izmisli raj'. Po meni najbolji dio ove cijele priče je pjesma "Tražio sam te posvuda" s vješto sročenom poezijom o potragi iskonske ljubavi ka ženi u šansonjerskom maniru elegantnog rockera koji poznaje raskošni revijalni elan Frank Sinatre. Ne bih pretjerivao, ali ova pjesma s ubjedljivo najduljim tekstom od čak 70-tak stihova pokazuje Žaretovu do sada neotkrivenu stranu vrsnog pop autora koji je spreman pisati himnične i komercijalno primamljive tekstove za široki puk ukoliko pronađe inspiraciju, a vidi čuda, ona se našla da ispliva iz njegovog konglomerata punkerskih, drskih, ali uvijek inteligentnih lirskih opservacija. Tu su još tri skladbe od kojih dvije jako dobro poznajem - "Di di" (iz ranog opusa Electric Žareta, znana kao "Moj auto ide di-di") i sjajna "Na moj užas" (Abnormalan), te "Nisam ni znao da znam plesati" koja je vjerojatno novi adut Electric Žareta. Ili sam je neprimjetno propustio kao dio ranijeg opusa, ne bi bilo nikakvo čudo, pamćenje me baš i ne služi.

Osobitost je Žaretov veoma dobar vokal u akordu, ponekad vrlo nježan i senzibilan, a s tematskim sklopom i prgavo osoran do nekih granica unplugged obzora pokazujući senzualističku narav ka šansonjerskim baladama i revijalnom šlihu koji se do sada nije mogao niti naslutiti. Taj prelaz je prosto nevjerojatna metamorfoza zajedno s akustičnom, vrlo dobrom staccato igrom gitariste Vrbe (nema niti jednog drugog instrumenta) koji ovdje prakticira blues i sofisticirane etide punka i rocka uz ponešto legata i riffova, no cjelokupni dojam "Crne bilježnice" jest jedan čisti, faktički ne-alternativni i komercijalno vrlo potentan rad koji ne bi smio ostati nezapažen u širim razmjerima. Posve je drugačiji od onoga što se zna o Žaretu i kako ga uglavnom neupućeni doživljavaju ako su kojim slučajem bili na nekom njegovom žestoko nabrijanom i neurotičnom koncertu. Ovo može čak da se kandidira i za najbolji akustični album sezone jer je produkcija toliko jaka kao da ovaj dvojac slušate u vlastitoj sobi. Perfektno, skoro pa savršeno dobro uštelano. Žare pjeva izuzetno dotjerano a Vrba nimalo ne zaostaje s gitarističkim manirima akustare za ovim još uvijek neprepoznatljivim širokim masama velikim autorom kojeg komotno možete staviti u ovome slučaju uz Zorana Predina i Arsena Dedića. Čak i bolje pjeva od njih, pogotovo od Predina.

p.s. da ne zaboravim napomenuti, LIST je skraćenica od Lenjin i Staljin.

Naslovi: 1.Ana Ana Ana, 2.Kiša pod kaputom, 3.Riječi, 4.Di di, 5.Ljubav ili smrt, 6.U mojoj ulici, 7.Crni kralj, 8.Crna bilježnica, 9.Sletila mi ptica na dlan, 10.Tražio sam te posvuda, 11.Nisam ni znao da znam plesati, 12.Na moj užas

Ocjena (1-10): 8
Web: duolist.bandcamp/releases

LOLITA - Doll House, EP (d.i.y., 2015) Koprivnički trojac objavio je već četvrto izdanje (uz jedan album iz 2011., ovo im je treći EP) na kome dostojno slijedi smjernice indie-popa duboko ukorijenjenog u etiku one scene koja se koncem 80-ih zvala 'novi američki rock'. Ta priča je jako dobro poznata - Husker Du, R.E.M., Pixies, Dinosaur Jr., Violent Femmes, Sonic Youth...

Gitarist i vokal Ivan Grobenski imao je bogato zaleđe svojih ranijih bendova Flip i Suho Grlo Nos svirajući praktički već desetak godina na iskustvima najboljeg mogućeg mentora - vlastitog oca Tihomira, poznatijeg kao Tiki koji je još ranih 90-ih s Don't utemeljio impozantnu underground scenu sjeverozapadne Hrvatske s gradskim frendovima Overflow, Analnom Psorijazom, Running Party, Dorothy's Knees, Bugs, đurđevačkim O.P.I., Dogs Body, Nemesis, virovitičkim Valmores (tadašnji bubnjar je danas u Vatri), Bad Obsession, bjelovarskim Krampussyima..., elem bendovima koji su podjednako protežirali i punk i hardcore i noise-rock i post-hardcore, ali i pop manire kratkih i jednostavnih pjesama.

Lolita ne koriste distorzije i žestoke tempove, idu u globalnu konstrukciju jednostavnih pop obrazaca prožetih finim gitarskim staccato dionicama uz klasičnu rockersku ritam sekciju (Antonio Hanžek - bubnjevi, Karlo Cmrk - bas), zavodljivo aromatizirajući upravo na Don't konvertiran iz hardcore-popa gotovo u estetiku blisku unplugged tehnici, odnosno amplificiranog zvuka zahvaljujući mekanim gitarskim sekvencama i vrlo mirnom, skuliranom i melodičnom vokalu u uvodnoj "Where we need to go". Osnovna karakteristika pjesama su isprepletene nijanse inverzija zanosnih melodija s emotivnim ugođajem o pseudoseksualnim frustracijama i dubokim intimističkim razmišljanjima koja se provlače kroz sva tri dosadašnja izdanja što će reći da Lolita ima jednu specifičnu crtu upravo Tikija koji je nekad obožavao, sasvim sigurno niste znali, lolite. S mnogo Pixies šmeka, ali i The Smiths paravana pjesme "What I feel" i "Doll house" (od čak 6 minuta) filaju legata i sitne atmosferične ubode u čežnju i strasti post-tinejdžerskog odrastanja koje je u ovom slučaju veoma iskreno i poetično, te obogaćeno višeglasnim arijama.

Naslovi: 1.Where we need to go, 2.What I feel, 3.Doll house

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/lolitakc

Diskografija:
Lolita, EP (2011)
Lipstick Pop, EP (2013)
Bombs Away, EP (2014)
Doll House, EP (2015)

MONOX - Perception Changes (d.i.y., 2015) Oj, hoj, hoj..

Riječki metal bend koji postoji već više od 13 godina tek sada je (27.II 2015.) konačno uspio doći do realizacije debi albuma. U onim davnim sretnim vremenima to je uglavnom i bio neki limitirani period kada su bendovi dosegli svoje vrhunce i povukli se sa scene, no kako je ovo neko sasvim drugo degutantno doba nikako se ne treba čuditi što im je tako dugo trebalo da objave svojih prvih oficijelnih 34 minuta, taman za skraćeni LP.

Kroz karijeru su imali brojne promjene članstva, 2009. su objavili demo "Ending-Beginning", neko vrijeme pauzirali i okupili se u novoj postavi koju danas čine Teodor Klaj (bubnjevi), Viktor Sinčić (bas), Tonko Vukonić (vokal), te Dorian Pavlović i Vedran Klaj (gitare). Ovaj album odmah u startu oduševljava nabijenom energijom, gruvačinom i nekim suvremenim oblicima metala isplivalih iz death/black klasike poprilično umontiranih u kolaž djenta, groove-a i tehnical/melodical elemenata gdje se osjeća i prisustvo funka (naglašene bas dionice), pa tako neke sporadične sličnosti sa švedskim Meshuggah mogu biti vrlo funkcionalne i primamljive za uho.

Produkcija je zaista odlična i iznenađujuća (Igor 'Meister' Malečić) kompaktno odvajajući svaki segment što daje još bolju draž materijalu, osobito u istančanoj tehničkoj spremi bubnjara na vrlo visokom svjetskom nivou (križa duple bas pedale s relativno tromijim tempovima), a gitare su toliko uštimane u brojnim kompleksnim radnjama da je naprosto nevjerojatno, pa i neshvatljivo što, zašto i kako je ovaj bend toliko dugo čekao. Jer po ovome se materijalu može slobodno reći da uz Father, Infernal Tenebru, Cold Snap i još neke, Hrvatska konačno ima svoj pravi adekvatan odgovor na kurentne metal žanrove. I izvozni potencijal, dakako.

Mnogo gitarskih raznolikosti, neprestane promjene tehnike i načina svirke, te prije svega spremnost upuštanja u progressive obrasce koji su, čudom, vrlo kratki (ni jedna pjesma nije dulja od 4 i pol minute), sabija glazbu Monoxa u fantastičan krug bendova koji s mnogo znanja i iskustva mogu kristalno jasno predočiti vraški zahtjevan teren tehniciranja ne baveći se oldschol skalama, catchy solažama i riffovima, a ponajmanje nekoć najpopularnijim thrashom ili sasvim drugačijim, no danas najisplativijim metalcoreom. Njihove kompozicije pucaju osmišljenim dionicama koje se neprestano razvijaju sukladno s tematikom koja povezuje povijesne, pa i mitološke figure sa suvremenim, ili onim iz bliske prošlosti, kako lokalne, poput odličnog komada "Perfect sky" gdje opisuju svoju Rijeku (snimi su i video), tako i metafore u uvodnoj "Babylon tower" ili ultrasnažnog početka "Duress", pjesme koja neopisivo asocira na zagrižljivi patriotizam. Ako se ne varam, riječ je o albanskoj luci Drač, prvom velikom gradu kad se uđe u Jadran.

No, ono što ovdje prvo dolazi do izražaja jest ta snažna ekspresija s ponekim klasicizmom poput "Sinking upwards" gdje su riffovi osnova, dok su u principu ostale pjesme daleko bogatije i slojevitije, ali to ne treba brinuti. Monox nisu riff bend poput AC/DC, power-metala i sličnih sladunjavih 'Judgement Night" i inih instant projekata, već sasvim originalno koncipirana ekipa koja podjednako osim deatha i blacka duguje i nekim drugačijim, no vrlo bliskim žanrovima poput sludgea koji se primjeti u nekim sekvencama s disonantama koje vrlo lako pretvaraju u svoje željeno ostvarenje - poprilično kompleksnu glazbu koju je veoma lijepo za slušati i uživati u njoj ukoliko imate afinitet prema ovakvom stilu. Možda zasmeta što nisu brutalniji i žešći, možda nekome zasmeta vokoder vokal u ponekim pjesmama, ali mišljenja sam da ovi momci imaju svoju viziju budućnosti, hrabro kroče ka inovacijama, prate što se zbiva u svijetu metala i ne dvojim da će iznenaditi s nekim novim, još hrabrijim pogotkom kroz izvjesno vrijeme. Pa možda se i odvažiti u eksperiment, ali za sada je prvi zvanični porođaj odrađen s mnogo strasti ka potomku koji daje optimalno izgledne rezultate za budućnost.

Naslovi: 1.Babylon tower, 2.Shimmering lights, 3.Cascading visions, 4.Perfect sky, 5.Duress, 6.Sinking upwards, 7.Have I conspired again against I, 8.Life's worth, 9.Graced by error

Ocjena (1-10): 8
Web: monoxband.com

Diskografija:
Ending-Beginning, demo (2009)
Perception Changes (2015)

ON - Gospodin Oktober (d.i.y., 2015) Malo krivo posložene figure aludirati će da se ovaj bend zove Gospodin Oktober, a album prvijenac "On", no situacija je skroz obrnuta. Bend se zove On, a album "Gospodin Oktober" i kako mi se čini po ovome materijalu, vrlo brzo će isplivati na površinu prepoznatljivosti zbog svojeg osebujnog stila koji u nekim trenucima doseže uistinu sjajne, pa i začujuće konotacije. Mislite da nema iznimno nadahnutih rock umjetnika na ovim našim područjima? E, pa prevarili bi ste se.

Ako volite zahtjevno progressive-rock štivo, onda je ovo pravi teren za vas i nikako nećete zažaliti jer je ova četvorka spremna za najneobičnije egzibicije, a pretpostavljam da se neće zaustaviti nakon ovog fantastičnog izdanja i da im je ovo tek samo početak u jednu ogromnu stvaralačku karijeru. Moje iznenađenje je tim veće kad sam saznao da su ovdje jako mladi ljudi od 20-tak godina koji se nisu prepustili post-adolescentskom oportunizmu narodnjaka, odnosno, netipični su predstavnici svoje šabanističke generacije izroda seljačina najrazličitijih vrsta i praše kompleksan progressive rock križan s najvitalnijim elementima avangarde i uzbudljivosti. A, pa mogu reći da sam konačno čekao na ovakav bend, o hvala ti dragi Bože da se konačno skupila ekipa pametnih klinaca koji sviraju i stvaraju muziku i umjetnost, a ne da tamo prangijaju Queen, Dire Straits, Simply Red, Elton Johna i Guns'n'Roses.

"Gospodin Oktober" je prosto nevjerojatan album kojeg bi ja opisao poput primjerice nikad realiziranog Pink Floyd nakon "Obscured By Clouds" (sjetite se, naredni korak im je bio "The Dark Side Of The Moon"), nekih sjajnih radova Yes, Trans Am, Don Caballero, pa čak i Peach Pit, Talking Heads, Brian Enoa (pogotovo ovih novijih i plesnijih), tako da je cjelokupni dojam, što se mene tiče izvanredan i vanserijski za prvi album. Da mi je netko ovo ponudio kao neki bend s poduljim dosjeom zasigurno bi mu povjerovao da se tu radi o iskusnim kreativnim virtuozima koji su radili možda i s Frank Zappom i Captain Beefheartom. Isuse. Kakva je ovo mjuza!!! Pa ne mogu vjerovati da u tom današnjem novom generacijskom naraštaju postoji ovakva ekipa na ovim područjima, bolja i od Leb i Sol i Indeksa koji su bili stručnjaci za fuzije žanrova.

Kaže im press da su kvartet iz Hrvatske i Slovenije, žive u Beču gdje su sviruckali u podrumu samostana, kad su osjetili zajedničku kemiju stvorenih pjesma otišli su kod Nikše u Kramasonic Studio i snimili ovih sat vremena uistinu fantastičnog materijala bez ikakvih digitalija. Sve kompozicije su im instrumentali kretavši se od kraut-rock/progressive/psycho raznolikosti na samom početku ("Primal fear" s mnogo tremola), ambijentalija ugodnog romantičarskog 'chill'-anja ("Godspeed", taman ono što su Simple Minds trebali raditi nakon "New Gold Dream '81'82'83'84" i "Sparkle In The Rain" albuma, a nisu), iznenađujućeg surfa a'la The Bambi Molesters ("Stranger surfer"), post-rocka ("Song for the mountain"), odličnog funk-jazza punog breakova, spoken-word zajebancije, tex-mex/countryija, lucidnih psycho detalja s uletima u d'n'b, orijentalni folk, blues, reggae/dub, space-rock, te još koješta kao da su čitav život pratili John Zornove egzibicije i spomenutog Zappu ("Adventure time"), trance sfere ("Viking" s prilično opakim hard/heavy završetkom) i rasplesanog ritma čiji naslov sve govori ("Funk" s Nikšom na klavijaturama u stilu najboljih War, Steely Dan, Sly And The Family Stone, James Brownove ekipe, ranih Kool And The Gang, pa čak i Princea koji je znao odvaliti vraški dobre stvari).

Ovi momci jednostavno sviraju što god im padne na pamet, originalni su i u svakom trenutku se čine kao da bi mogli biti dio upravo vaše kulture izrasle iz rocka, ali mislim da nisu. Imaju oni nešto daleko dublje u sebi, prožimaju cijelu r'n'r generaciju, očito su nevjerojatno naslušani za svoje mlade godine, sjajno barataju instrumentima, strašno su bogati idejama i nisu privrženi nikakvom žanru osim kompleksnosti. Iz njihove glazbe izbija ogromno bogatstvo, a istovremeno i sarkazam koji se ne očituje u samom zvuku koji je strašno privlačan i topao. Ima ovdje nešto drugo. Toliko su svjesni svojih kreativnih mogućnosti da ih ne žele samo tako olako dati širokom plebejskom puku ogradivši se ilustriranim omotom unutrašniice cd-a (Peter Ferlan) koji prikazuje grubu sadašnjicu: Gospodin Oktober, penzioner s brkovima i bradom u naslonjaču pored svojeg omiljenog macana čita neku priču djeci koja znaju samo za daljinski upravljač i kompjuter, ali ona ipak lete s njegovom storijom u nepoznate krajeve i prostranstva, no on je psihički totalno bolestan član društva - svome auditoriju je odrubio glave sjekirom, kao i onima na koje je naišao u nekoj obližnjoj birtiji.

Bend ON su: Josip Šustić (bas), Mario Petrinjak (bubnjevi), te Marko Ferlan i Luka Čapeta (gitare), a pripomogli su im Nika Bauman (flauta), te dakako Nikša (specijalni efekti, klavijature, trake...)

Jedan jako lijepi, avangardni horror 21.stoljeća. Za gledanje i slušanje sa strane. Ne, plašite se, ovo je samo priča. A momcima svaka čast. Fučkaš Dadu Topića kad je s mišom svirao jazz, ovu su daleko napredniji i hrabriji.

Naslovi: 1.Primal fear, 2.Godspeed, 3.Stranger surfer, 4.Adventure time, 5.Songs for the mountains, 6.Viking, 7.Fank

Ocjena (1-10): 9
Web:www.onbandofficial.com

PONTON - Cyan City (d.i.y., 2010)
Nešto jako lijepo, uzbudljivo i nemirno dopire iz ovog beogradskog dvojca kojeg čine Igor Stangliczky (elektronika) i Marko Jevtić (akustična gitara). Ako ste slušali drugu, instrumentalnu ploču David Sylviana "Gone To Earth" (1986), onda znate šta vas ovdje na ovih 50 minuta očekuje. Upravo to. Krasota od ambijentalne minimalističke glazbe prošarane sa svim potrebitim medikamentima totalne nepretencioznosti umjetničkog izraza ljudi koji su rekli zbogom okrutni svijete, mi idemo u duhovnom pravcu tražeći se u meditacijama, istraživanjima i eksperimentima. Za debi rad, ovo je čista fantazija.

Akustična gitara, podosta amplificirana i drone elektronika, bez ikakvih ritam mašina, ono pravo rečeno Sylvianovski poduhvat kojeg pop publika nakon relativno dobre popularnosti benda Japan nikako nije mogla shvatiti jer je Brian Eno kao izumitelj ovog stila nakon odlaska iz Roxy Music ostao poprilično marginaliziran sa svojim ambijentalnim pločama tokom 70-ih i prve polovice 80-ih. Kritika je voljela i jednog i drugog, ali mediji ih nisu šmekali niti 5% jerbo nisu radili pop pjesmuljke, kak'ti, otišli su u neku avangardu. I baš mi je drago zbog toga što su otišli tamo gdje se umjetnik najbolje osjeća - u sebe.

Ovaj dvojac je nevjerojatno, ma baš u dlaku, u zero sličan Eno-u i Sylvianu. Potpuno suptilan, skroz atmosferičan, opuštajući, relaksirajući, može se plakati i smijati uz njihovu glazbu. A i dobro napušiti, mada to ne prakticiram više od 20 godina, ali me ova senzacionalna muzika totalno odvela u ona prostranstva romantične ljepote nečega što je nekad postojalo u ovome okrutnome svijetu - humanost i osjećaj. Neki bedaki bi rekli da je ovo post-rock bez bubnjeva, hahaha... Imam takvih na lageru koliko god hoćete, ti ne razlikuju cvrkut ptičice na grani od prdeža iz guzice, samo znaju za melodiju vlastitog mobitela. I samo smišljaju što masnije fore da ispadnu neki kurci-palci, ali ne znam kome. Valjda isto takvim idiotima poput sebe.

Ponton se vraćaju čovjeku, ljudskom sluhu i onoj staroj težnji svakog umjetničkog bića da svojim izrazom obogate cjelokupnu kulturu civilizacije od Adama i Eve do prvih pretplaćenih putnika u svemir koji će tamo, navodno i ostati. Želja Pontona, kako mi se čini, barem za sad jest da ostanu na majčici Zemlji jer su se upustili u ogromno putovanje po sferama ljudskog mozga istražujući samoću na širokoj razini, transcedentalno, duhovno, psihičko, pa i religijsko-metafizičko. Ako se sjećate, sredinom 80-ih postojao je ne tako popularan, ali ipak svim boljim pratiteljima suvremene muzike žanr new-age koji je zagovarao unutarnju harmoniju i meditaciju. Mediji se nisu niti s njime htjeli okupirati, prošao je mimo svega, ono, pa skoro nezamjetno za planetu čiji je opći dojam da se na razigrano i mirno dijete koje slaže kamenčiće u dvorištu kuće ne treba obazirati. E, to nije točno, itekako se treba obraćati pažnja na izolirane slučajeve.

Nego, da ne duljim, ovaj bend je napravio nešto najbolje u fahu ambijentalne glazbe na ovim prostorima, Rex Illusivi su ionako davna stvar prošlosti (Mitar Subotić - Suba je tragično preminuo 2.XI 1999. pokušavajući spasiti snimke iz zapaljenog studija), a svi oni koji su na neki drugi način krenuli njegovim stopama su pokušavali napraviti neko veliko čudo kohezijom drone, doom i post-industrial estetike oslanjajući se na zakonitosti svojih idola. Nekima je to jako dobro pošlo za rukom, primjerice Third I, ali većini njih koje sam slušao, samo je to bila izlika za nekoherenciju vlastitog izraza. Ova dva momka uistinu znaju svirati, ispuštaju svaki ton na pogođeno 'ugođajno' mjesto u zvučnoj kompaktnosti, te pretpostavljam da znaju akorde i da ova glazba nije nastala slučajnim eksperimentom.

Tematski su točno pogodili u što ciljaju. Samo 6 instrumentalnih kompozicija o kojima bih mogao ispričati cijele eseje doživljaja i putešestvija (a to vas niti najmanje neće zanimati) kompaktno grade skulpturu prirode, one nezagađene, one koju Marsovac doživljava gledajući teleskopom na Zemlju. Joj, jebote, kak' je na toj planeti lijepo. Imaju i more i šume i planine, pa oni uživaju u raju, a ne kuhaju se u paklu na 850 C˚.

Obavezno poslušati 850 puta i na Marsu i na Zemlji! Nikad neće dosaditi. Rad koji bih sa sobom volio odnesti da me prati u 'večna lovišta'. Pogođeno u tančine.

Naslovi: 1.Šuma, 2.Hor, 3.Belo, 4.Kristal, 5.2nd scp, 6.Daleko

Ocjena (1-10): 10

PONTON - StJv, EP (d.i.y., 2015) Točno sam predvidio u kome pravcu idu ova fantastična dva momka. Gledaju naš planet, ali ne iz rakursa nekog zatucanog Balkanca što se cijeli život samo opija u krčmetini ili si 7 puta dnevno šika dop u nadi da će mu biti OK. Izabrali su adekvatan put, onaj najhrabriji, istraživački i još jače zabrazdili u teritorij eksperimenta.

Na samo 16 minuta ovdje vas dočekuje neočekivana snaga, sasvim drugačija od sjajnog ambijentalnog prvijenca "Cyan City" i ako imate predrasuda, kakvih ljudski um može imati, onda vam ovo nikako neće 'sjesti'. Nakon vrlo finog kratkog pastoralnog akustično-elektronskog (Tehac=techno/acoustic) uvodnika "Horizont" gdje se pojavljuje i brundava bas gitara sve odlazi u daleko mračnije sfere, pojavljuje se režavi zvuk gitare, distorzija, opako mrki disonantan ton kao da smo na koncertu Sun O))). Te distorzije prijete da će srušiti zidove, smrskati cigle i pretvoriti ih u pijesak. Stvar se sasvim opravdano zove "Kamen". Skoro 6 minuta napada na živčani sistem, no "1000 MILJA" sa spoken word naracijama na engleskom jeziku isplivava u nevjerojatan post-industrial/harsh, vrlo blizak Throbbing Gristle. Nema više akustične gitare, elektronski zvuk je dominantan, a režavi black/death riffovi u loop tehnici prijete da će popucati bubne opne. Čak ima i prigušenih obrednih tempova uz koje se fila solo gitara u jaaaaaaaako razvučenim noise sekvencama. Opako do boli. Fantastično za one koji imaju smisla i sklada za ovakav zvučni attack. Ja imam, meni ne smeta, dapače, uživam u tome.

Bend do konca 2015. Namjerava objaviti novi tzv. LongPlay. Slušati će se. Itekako.

Naslovi: 1.Horizont, 2.Kamen, 3.1000 MILJA

Ocjena (1-10): 10

Web: pntn.bandcamp.com

Diskografija:
Cyan City (2010)
Post (2012)
Wooolen (2013)
StJv, EP (2015)

horvi // 31/03/2015