home > mjuzik > Never Be Part Of Your World

kontakt | search |

THE MORGANATICS: Never Be Part Of Your World (M&O Music, 2013)

Bilo je mnogo trendova, recimo new-romantics, dark ili gothic koji su se u različitim varijantama održali do danas. Roxy Music, Bryan Ferry i David Bowie su napravili veliku prekretnicu unijevši artizam u r'n'r standarde koji do ranih 70-ih nije poznavao mondenost, otmjenost, profinjenost posebne romantike i stavljanja lirike, glazbe, senzibiliteta i općenitog pristupa ka novom, tada eksperimentalnom imageu na pijedestal kompletno zaokruženog stila. Kad su Joy Division, The Cure ili Bauhaus na početku karijere svirali post-punk nikome na pamet nije padala njihova mračna i bezperspektivna lirika koja se kasnije prepoznala u veoma primamljivim alternativnim žanrovima s kojima su se poklonici poistovjećivali kao svoj na svome stvorivši od toga jedan ogroman kult. Ili, na primjer black ili death metal koji je svojim ekstremnim specifičnostima prvo zaokružio jednu generaciju, a onda ga poput svakog drugog ideološkog rock svjetonazora pretvorio u standard. Mnogi misle da su metal bendovi uglavnom skupina glupih virtuoza i urlikatora, a da su punkeri bezveznjaci koji samo umiju drapati maksimalno 3 akorda. To vrijeme je prošlo svršeno. Danas je još samo opravdano da The Rolling Stones ili naše Majke cvile o nekim neispunjenim snovima, a svi znamo zašto i zbog čega to više nema smisla. Metalci su konkretniji nastavak rocka. Oni poznaju svojeg vlastitog neprijatelja i seciraju ga u tančine, ulaze u njega i pretvaraju se poput Bowiea u imaginarne likove. Aždaje, nemani, prokletnike iz pakla, najgroznije figure i govore o najbrutalnijim stvarima.
[ The Morganatics ]

The Morganatics

Ali The Morganatics nisu ništa od toga. Oni su se samo poslužili vrlo sličnom etikom metalaca da potpuno upoznaju svoje glavno bojno polje koje ih razdire, a istovremeno i opčinjava - nelagoda u životu, loš osjećaj pada vlastitih sposobnosti, nesigurnosti, nepovjerenja u samog sebe, osjećaja da te nitko ne razumije u tvojoj empatiji, a naposljetku i adekvatnog odnosa prema suosjećaju kojeg ljudi imaju u sebi - da s dušom i srcem pristupe nečijem problemu bez bojazni da će zbog toga biti omalovažene i manje cjenjene osobe. Spleen.

U početku su osnovani kao trojac u Parizu sa dva muška člana Nico (bubnjevi), Sebastien (vokal, gitara, a kasnije i klavijature), te lijepom frontwoman Chris. Odlučili su bazirati svoj način izražavanja prvenstveno na temeljima iskustva iz vlastitog života. Na ovo jezgro kasnije su im se pridružila dva, kako sami kažu, elektrona - Lauris (glavna i akustična gitara), te Mark Cruiz Tex (bas) da bi dobili kompletnu formulu jake strukture. Zajednička ideja im je i dalje ostala ista - pretvoriti bend u projekt života, čak i po cijenu svih mogućih žrtvovanja. Navode da oni nisu nikakav muzički žanr, već način života, te da među njima vlada alkemija.

Ovaj simpatičan debi album snimljen s Billom (prateći vokal Enchanter) u Ongaku studiju pršti različitim raspoloženjima od žestokog alternativnog rocka s elementima metala sve do intenzivne melankolije nerijetko uobličene kroz adaptirane symphonic-gothic atmosfere i nježne balade. Veoma su melodični u izrazu pljenivši senzibilnim Chrisinim vokalima bez obzira bilo riječ o brzim tempovima ili sasvim laganim piano elegijama poput "Three-leaf clover girl" ili kompleksnijih laganica kojih ima u izobilju: "Little finger syndrome", "Drag me to hell", "Pro-mia", "Fly", "Echoes from the womb" koje sa svojih 5-6-7, a u slučaju završne "Ready" i 10 minuta zadiru i u progressive rock s različitim žanrovskim karakteristikama u kojima se pronađe svega i svačega. Od klasičnih baladičnih ugođaja, natruha nu-metala, hard-rocka, gitarskih disonanti, ambijentalne glazbe, pa čak i post-rock konotacija.

Gotovo svaka laganica im počinje piano melodijama i gradi se postepenim uranjanjem svakog instrumentalista po čemu se vidi da su na najboljem putu savladati vrlo teško gradivo kompleksnih struktura. Za sada to rade prilično jednostavno i šablonski, a mora se primijetiti i veoma spontano, te što je najvažnije, na jako lijep i dotjeran način u kome njeguju melodiju, unakrsne harmonije i općenitu stilsku finoću bez ikakvih transžanrovskih silovanja. U tome su vrlo mirni, staloženi i točno znaju trenutak kada gitaristi trebaju odvaliti neki gromovitiji plotun, a kada ponovno kompoziciju vratiti na melankoličan piano i atmosferičan segment.

Ipak, nekoliko uvodnih pjesama uopće ne navodi na pomisao da će album krenuti u takvom pravcu. Prva "The great deceiver" u kombinaciji pritajenog nu-metala sa snažnim riffovima i skoro vrištećim Chrisinim vokalima u koje se nenadano ispruži gotovo Oldfieldovska heavy gitara, druga "Sand (as children say)" koja je ustvari i najsnažnijih riffova istiskuje prilično dobar adrenalin stalnim izmjenama lagano/brzo, a najžešća "Come with me" puna blastbeatova i sintagmi gitarskog math/metalcorea u spoju s oscilacijskim progressive aranžmanom vrebaju slušatelja da će nakon ovakvog početka uslijediti prava pržiona.

Još jedna finoća njihovog izraza su poetski nadahnuti tekstovi koje je redom ispisao klavijaturist i gitarist Sebastien, a ponekad ih i otpjevao u vrlo sličnom tonalitetu poput Chris (skoro da ih je teško razlikovati, ali ipak se raspoznaju), tako da je jedna od sukladnih pomisli kako ovi Francuzi rade nešto veoma nalik na vokale John Lennona i Paul McCartneya, dakako transplantirane u kurentni alter-rock/metal sadržaj 21. stoljeća. The Beatles nisu bili kompleksni u izrazu, a ionako svi znamo što su bili i zašto su bili to što su bili i ostali. The Morganatics se služe novim lirskim tendencijama baziranim prvenstveno na snažnim emocijama izbjegavajući klišeiziranu patetiku istovremeno ostavljajući dovoljno prostora prirodnoj, neglumljenoj romantici, senzibilitetu, suosjećanju sa bližnjima, prijateljima i cijelim svijetom. Ima tu i gorčine, mrakova, depresija, unutarnjih paranoja proživljenih s apekta bistrog mozga ("Drag me to hell"), ali najviše utjehe i onog ramena za plakanje, odnosno utočišta kakvog svakome treba u teškim emotivnim trenucima. U tome su vrlo dramatični, a njihov izdavač ih je upravo zbog toga opravdano nazvao spleen-rock bendom.

Za sada The Morganatics su svoje stanje svijesti predočili u jakim lirskim, a nešto manje u glazbenim formatima koji ipak više nalikuju na klasičan progressive rock/metal. Imaju senzibilitet pretvoriti osnovnu ideju u nadahnute pjesme sa tugaljivo-elegičnim raspoloženjem kome još uvijek manjka čvrsta figura očito izrasla iz neo-gothic atmosfera. Pokušavaju napraviti nešto novo i posebno svjesni da u startu nemaju što izgubiti. Samo je na publici da zaroni u njihov svijet i sve će krenuti poput kulta nimalo žestokih metal-rockera.

Za debi album - fantastično.

Naslovi: 1.The great deceiver, 2.Sand (as children say), 3.Fade away, 4.Come with me, 5.Three-leaf clover girl, 6.Pro-mia, 7.Little finger syndrome, 8.Drag me to hell, 9.Fly, 10.Echoes from the womb, 11.Ready

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/03/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*