home > mjuzik > Esoteric Warfare

kontakt | search |

MAYHEM: Esoteric Warfare (Season Of Mist, 2014)

Osim one sedmogodišnje diskografske pauze između prvog službenog EP-ija "Deathcrush" (1987) i čuvenog debi albuma "De Mysteriis Dom Sathanas" (1994) kada je napravio samoubojstvo frontmen Per Yngve Ohlin - Dead (1991) i ubojstva gitarista Øystein Aarseth Euronymousa 1993. kojeg je počinio Varg Vikersen - Burzum (i ležao na robiji do 2009), ovi legendarni norveški black metalci su ponovno stavili svoje fanove na istu vremensku listu čekanja. Po nekima je njihov prethodni "Ordo ad Chao" (2007) jedan od najboljih albuma metala svih vremena i dakako blacka, no što onda s tim čuvenim i znamenitim "De Mysteriis Dom Sathanas" koji je nastajao i snimao se godinama, a na njemu je basove čak svirao i sam Burzum još kada se družio sa svojom budućom žrtvom?
[ Mayhem ]

Mayhem

Dugačka je priča o povijesti ovog znamenitog benda: po mnogima, oni su svoje najvažnije role odigrali od osnutka 1984. u Oslu pa do 1993. kada su se opravdano razišli. U tom periodu su osim dva epohalno važna zvanična izdanja objavili izuzetne demo materijale "Pure Fucking Armageddon" (1986) i "Deathrehearsal" (1987), a upravo po ovome prvome nazvali su svoju posljednju turneju po Južnoj Americi - South America Fucking Armageddon Tour 2008/2009. Uglavnom, nakon smrti Deada koji je bio prvi frontmen koristeći crno-bijeli make-up nalik na leš, a osim toga čvrsto je bio uvjeren da je on živi mrtvac sklon rezanjima i sakaćenjima vlastitog tijela (inspirirao je mnoge za zombie furku), te ubojstva Euronymousa, na vokalima su se mijenjali Attila Csihar iz madžarskog benda Tormentor (pjevao je na onoj Sun O))) turneji 2009. kada su nastupali u Zagrebu, kino dvorana Teatra&TD) i Sven Eriik Kristiansen - Maniac koji se nakon odlaska 1988. ponovno vratio u reunion 1995. i bio sve do 2004. snimivši s bendom tri eksperimentalnija izdanja "Wolf's Lair Abyss", EP (1997), te albume "Grand Declaration Of War" (2000) i "Chimera" (2004). Jedno kratko vrijeme na vokalu je bio Kittil Kittilsen (1988), a gitarista i bubnjara su izmijenili petnaestak, što za potrebe turneja, a što za studijska snimanja.

Tako se ovdje osim jedinog originalnog člana, basiste Jørn Stubberud Necrobutchera, pa i starog bubnjara Jan Axel Blomberg - Hellhamera (došao 1988.), na vokalu ponovno pojavljuje Csihar koji je s pauzama i sporednim aktivnostima nestalni član od 2004., te dva posve nova gitarista Teloch i Ghul koji mijenjaju do sada jedinog konstantnog gitaristu Rune Eriksen - Blasphemera koji ih je napustio nakon odrađene promotivne turneje 2008 i priključio se portugalskom bendu Ava Inferi smatrajući da uzalud trati svoj talent u Mayhemu. Stoga je i veliko pitanje bilo što mogu novi gitaristi s obzirom da je Blasphemer mnogo radio na eksperimentima i avangardnim postavkama ustoličivši neke sasvim nove principe u žanr.

Definitivno jest da nisu stilski nadomjestili tu kreativnu spregu, ali se zato produkcija okrenula u prostornost. Dok jedan fila sirove i niske riffove, drugi igra ambijentalnu, psihodeličnu i atmosferičnu varijantu staccata, tremola i solaža što u konačnici, donekle vraća staru sliku benda. Aranžmani su, po običaju kompleksni, puni 'up and down' intervala gdje gitaristi prilično estetski poliraju atmosferičnost oporih, bijesnih i agresivnih Csiharovih vokala s obiljem nemilosrdnih i nepopravljivih lirskih ideala o zloglasnosti, zlokobnosti, sramoti, zločinima, psihičkim posrtanjima, ljudskim očajima i unutarnjim paklovima. U zvuku je posebno interesantno da se basovi ne eksponiraju plivajući u gustim gitarističkim šaržama. Ne da bas gitara nedostaje, ona jest tu, najmirnija je, utopljena u zvuk i gotovo se ne čuje, nema nikakvih solo intervencija i samo služi za potpunost snažne ritmike izuzev nekih rijetkih trenutaka gdje zaista dolazi do izražaja (pjesma "Posthuman"). Prvi dio albuma sa pjesmama "Watcher", "Psywar" (tek drugi singl u karijeri!), "Trinity" (sa zvukovima sirene), najkraćom i vrlo interesantnom "Pandæmon" je ekstremno žestok, gotovo u old-school maniru koji ima svojih istinski kreativno vrijednih trenutaka punih breakova i šibanja blastbeatova, dok je drugi znatno tromiji. Počevši od samrtničkih hropaca "Mylab" za najgore noćne more i zastrašivanja koja su na barem deset potencija veći mračnjak od The Cure, a ovdje se radi i o post-black terminologiji, sve do izuzetno depresivnih "VI sec.", "Throne of time" i "Corpse of care" koje su ispresjecane s ponešto blastbeatova u svrhu stilskih figura. A jedno jako prijatno iznenađenje pristiže u ekspresivnoj "Posthuman" gdje bas dionica u dva navrata podsjeti, nećete vjerovati, na "Angel" Massive Attack! I još jedna zanimljiva stvar: to je jedina pjesma koja odlazi u fade-out. Završna "Aion Suntalia" je čudnovato postavljenih gitarskih staccato kreacija punih ambijentalnih kontrapunktova što se izmjenjuju u 2, a kasnije i 4 akorda. Bonus pjesma "Into the lifeless" je jedina gdje brundavi bas Necrobutchera dolazi u prvi plan, snimljena je prilikom Csiharovog posjeta Budimpešti, te se posve odvaja od ostatka albuma i ne treba je gledati s one sastavne strane cjeline jer su se očito dobro zafrkavali s tromim tempom i disonantno uronjenim vokalom koji tek na momente odvrišti poneku 'đavolju' sekvencu.

Naravno, ne treba smetnuti s uma da su svi ti blastbeatovi vrlo slična fora shoegazerima; i jedni i drugi obožavaju da si gledaju obuću kada sviraju gitare, a blackeri gotovo da gledaju onako savijene i pognute kralježnice ono što im se nalazi iza stražnjice, obično bubnjara, a navodno, kako kruže informacije, jedan od ovih novopridošlih gitarista okreće se leđima publici kako bi je vidio između raširenih nogu.

Uz pedesetak minuta, album uspjeva fokusirati slušatelja na jednom mjestu - glazbenoj i lirskoj priči koja guši silinom, promijenjivim raspoloženjima, čestim kontrastnim i ukusno raspoređenim oscilacijama, te frca napetošću i ambijentalijama. Međutim, uvjeren sam da ovo nije album koji 'sjeda' baš svakom ljubitelju black metala, nema izraziti 'hit', "Psywar" jest previše oldschool, ali je i razlomljen ambijentalijama, breakovima i nekim novotarijama na koje stari fanovi ne padaju samo tako lako. Osnovna stvar kod "Esoteric Warfare" je inteligentan tonski i aranžmanski dizajn koji se uzdiže iznad svih modernih žanrovskih bendova koji traže nadopune s raznim stilskim koketiranjima. Ok, nekima to zaista dobro ide, a kako su Mayhem s vremena na vrijeme u ovih 30 godina karijere napravili samo 5 albuma na kojima je svaka pjesma važna i svaka ima svoje značenje i mjesto da se nalazi baš tu i tada, tako ama baš ništa nisu učinili neku brljažu i kamuflažu s ovim djelom. U osnovi ništa nisu promijenili na stilskoj razini, te kako da se izrazim, ako nikada do sada niste bili strastven fan black metala, oni ga približavaju širokoj masi ne s ciljem da komercijaliziraju zvuk, već da dopru do slušatelja koji i ne mare za ovakve ekstremnosti istovremeno dajući i novi fitilj ovome najprezrenijem žanru.

Naslovi: 1.Watcher, 2.Psywar, 3.Trinity, 4.Pandæmon, 5.Mylab, 6.VI sec., 7.Throne of time, 8.Corpse of care, 9.Posthuman, 10.Aion Suntalia, 11.BONUS: Into the lifeless

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/07/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*