Među fanovima uvijek su kolale kompromitirajuće svađe da li su bolji Iron Maiden ili Judas Priest isto kao tko je bolji - Led Zeppelin ili Deep Purple, te Sex Pistols ili The Clash. A i naravno, The Beatles ili The Rolling Stones, Nirvana ili Soundgarden, Pearl Jam ili Alice In Chains, Kraftwerk ili Depeche Mode, Joy Division ili Bauhaus, Azra ili Bijelo dugme, Let 3 ili Hladno Pivo. Vrijeme pokazuje da su Judas Priest gotovo sve njih nadživjeli (osnovani su 1969!), no kako se, barem u ovome heavy kontekstu Deep Purple još uvijek dobro drže, a od glavnih takmaca Iron Maiden još uvijek ništa ne znamo o njihovoj budućnosti, oli im je sjajan "The Final Frontier" iz 2010. uistinu bio posljednji album nakon kojeg više ništa neće snimati, samo poimanje svih ovakvih veoma bitnih, nekima čak i blesavih rasprava dobiva sve značajniju dimenziju: navodno ovo je posljednji album jednog od 2-3 najvažnijia heavy bendova na svijetu (da se razumijemo, Black Sabbath su najvažniji, a Metallica tek četvrta).

O važnosti Judas Priest u razvoju heavyija i postavljanja standarda NWOTBHM koncem 70-ih ne treba posebno govoriti u ovom kraćem recenzijskom kontekstu (trebao bih im napisati pregled kompletne diskografije); to i vrapci na krovu znaju da su uz Maiden, Motorhead i Saxon najvažniji bend žanra, ali i da su uvijek bivali omrznutiji i prezreniji od mnogih kasnijih heavy suparnika. Neki su ih posebno zamrzili kad su se s raskošnim motorom i u kožnoj galanetriji pojavili na Live Aidu 1985. potenciravši bahatost spram same humanitarne akcije za pomoć Etiopiji, te iako im je to poslužila kao dodatna odskočna daska, mnogi su također 'držali palčeve' za što skoriji krah benda gotovo s hvalospjevima prativši u konzervativnijoj rock štampi odlazak frontmena Rob Halforda 1992. nakon čega se bend povukao na višegodišnji hiatus. Dva povratnička albuma "Jugulator" (1997) i "Demolition" (2001) bez Halforda čak nisu dospjela niti na liste najprodavanijih u UK, ali su zato imali solidnu prođu u USA, dok su s posljednjim, iznenađujuće laganim "Nostradamus" (2008, UK no.30, USA no.11) ostvarili svoj vrhunski konceptualni doseg ulaskom u progressive i symphonic-metal s epskim proročanstvima koja se, da li na sreću, ili njihovu žalost, nisu ostvarila.

Gledajući čitavu karijeru ovog vrhunskog benda (prodali su oko 50 milijuna albuma što je doseg Bowiea ili R.E.M.), njihova najveća slabost bila je lirska stupidnost zbog koje se uvriježio posprdni termin za obožavatelje metala - mentalac, ali to njihove fanove nikada nije pretjerano smetalo. Uostalom i sam David Lee Roth je u doba najveće popularnosti Van Halen izjavio da on uopće ne razumije o čemu govore tekstovi koje pjeva, ali ih doživljava kao umjetnost i to pećinsku. Iz kritičarskih krugova već gotovo dvije i pol decenije odzvanja teza da je album "Painkiller" (1990, UK no.26, USA no.26) bio zadnje pravo kreativno ostvarenje nakon kojeg se više nisu trebali blamirati s nezgrapno sročenim ostvarenjima, ali kako god, Judas Priest se oduvijek slušao zbog glazbe i nenadmašno originalnog Halfordovog vokala, a tek u daleko rijeđim slučajevima zbog nečeg osobito pametnog i interesantnog u tekstovima. Navodno su i neki, ruku na srce, smeteni ljudi zbog njihovih tekstova napravili samoubojstvo, a to nije nikad bio fokus benda da na taj način djeluje na auditorij.

Na ovome 17. studijskom albumu došlo je do jedne bitne promijene: napustio ih je originalni gitarist K.K. Downing, a zamijenio ga je Richie Faulkner, bivši član Voodoo Six. Kroz mnoge interviewe još od 2011. dalo se naslutiti kako K.K. više nije imao nikakvih adekvatnih ideja nakon sjajnog, ali pomalo i degradirajućeg "Nostradamusa", te da će novi rad biti osviježen s nečime veoma uzbudljivim. Ok. Pušta se album i sluša...

Tekstovi su i dalje glupasti, ništa bolji od svih ranijih, ali tko za to mari. Jezgro ekipe ima u ovome trenutku više od šezdeset godina po glavi i jedino što im je bilo na pameti jeste da naprave pravu metal-pop glazbu koja otprve ulazi u uho. Malo nekog tekstića koji je tu samo tek toliko da Halford ima na što onako podrugljivo otpustiti vokal, pa zavodljivi refren, catchy solaže, uglavnom umjereni tempovi vrlo bliski hard-rocku i na koncu sasvim jednostavna r'n'r/metal glazba zbog koje su se Judas Priest oduvijek slušali. Nema nikakvih thrash, death, black, stoner, doom ili metalcore elemenata koje bi mnogi htjeli čuti u njihovim varijantama. Samo klasičnog heavyija, upravo onakvog kakvog su oduvijek gajili. Tek samo dobrog urnebesnog galopa u "Metalizer" koja nije niti na pola puta od nekih njihovih najznačajnijih speed trenutaka u karijeri.

Uvodne "Dragonaut" i "Redeemer of souls" su klasični NWOTBHM komadi, "Halls of Valhalla" i "Battle cry" znatno brži u kome na trenutak Halford ispusti i mračni death growl, odlična "Sword of Damocles" potencirana je sirovim blues riffovima i kraćom atmosferskom psihodelijom (i progressive spregom), a "March of damned" je gotovo hard-rock koji se komotno može slušati u paketu s AC/DC, Divljim jagodama, Općom opasnosti, Brkovima, Vatrenim poljupcem i nekim ranijim pjesmama Parnog valjka kada su brazdili sa žestokim riffovima (album "Pokreni se", 1985). Laganija "Hell & back" ide baš upravo u kategoriju pjesama poput "Šejla" Divljih jagoda po tonskim performansima, novi gitarist se jako dobro izrazio u nekim dionicama (tempo se u završnici znatno podiže), pa zatim baladična "Cold blooded" može komotno u opus Guns'n'Roses i alternativnog rocka, pa i post-grungea/gothica kome su pridružili osobenu heavy stavku kompleksnijeg aranžmana s vrlo ugodnim gitarskim radovima, a zadnjih nekoliko pjesama su fokusirane na odlični gitarski rad 'izmišljanjem' riffova koje još nitko nije odsvirao što Glenn Triptonu i novopridošlom Faulkneru jako dobro ide. Iz pjesama "Crossfire", "Secrets of the dead", te završne laganice "Beginning of the end" (s elementima neo-folka) taman su mogli izbaciti Halfordov vokal i ostaviti ih kao instrumentale da su u pomoć prizvali jednog majstora za kojeg sasvim sigurno ne znaju - Tamerlana iz Uzbekistana.

Izjavili su Judas Priest da im je ovo možda posljednji album i da možda više ništa neće snimati, no nisu izjavili da im je dosta svirke i stvaranja. Ono kakvo god da jeste, govoreći u ovome slučaju i dalje ima punoću prepoznatljive kreacije i povratka u neke stare, daleko slavnije dane. Halford je spram današnjih urlatora doslovce 'oldschool', čak i bezazlen, nema onih svojih specifičnih krikova, a glazba unatoč velikom pokazatelju sve suštine značenja benda zadržava osnovne specifikacije izvrsnosti. S druge strane, općenito je rock-kritika ponekad jako glupa i previše intelektualistički orijentirana da traži savršenstvo izraza ne primjetivši da je ovaj album u lirskom kontekstu ustvari jedna jako dobra bajka nalik na braću Grimm, elem pričice koje starija gospođa na Kockica TV svaki dan priča klincima. Kad ih odrastao čovjek sluša, zvuče mu jako glupo, ali Judas Priest su oduvijek imali tu 'bajkovitu' sferu glupih tekstova s kojima opčinjavaju i uvjerenost u nadrealno poimanje.

Naslovi: 1.Dragonaut, 2.Redeemer of souls, 3.Halls of Valhalla, 4.Sword of Damocles, 5.March of damned, 6.Down in flames, 7.Hell & back, 8.Cold blooded, 9.Metalizer, 10.Crossfire, 11.Secrets of the dead, 12.Battle cry, 13.Beginning of the end

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/07/2014