home > mjuzik > Metaphor

kontakt | search |

DIMITRIJE VASILJEVIĆ: Metaphor (d.i.y., 2014)

Jedan kolega mi je nedavno u razgovoru spomenuo kako je dalekih 70-ih prisustvovao zajedničkom koncertu John McLaughlina, Al Di Meole i Pacco De Luccije, trojice gitarističkih virtuoza koje je čekao s posebnim strahopoštovanjem, no kaže da su toliko bili naporni i iritantni u tom svojem konciznom umijeću da je napustio koncert prije završetka. Kaže da ih više nije mogao slušati koliko su se nakon izvjesnog vremena pretvorili u dosadu. Dešavalo se i meni da naletim na neke slične avanture kada glavni akter zabrazdi u improvizacije i tehničku perfekciju, osobito kod blues scene i nekih perfekcionista koji su znali smetnuti s uma sadržaj kompozicije na račun grandioznih aranžmana u kojima je solo 'pojeo' glavninu skladbe. Da ih ne nabrajam, posebice one koji pored sebe na pozornici imaju po 20-tak gitara i izmjenjuju ih svako malo, čak po nekoliko njih u jednoj kompoziciji, ali ruku na srce, osim vizualnog efekta, neki zvučni ili stilski učinak rijetko je bio opravdan.

Pokušajmo zamisliti jednu takvu pozornicu s barem desetak klavira gdje virtuoz mijenja instrument. Bilo bi suviše pretenciozno, egoistično, bahato i dakako nepotrebno, a osim toga i vrlo teško izvedivo u fizičkom i materijalnom pogledu. Na pamet mi pada još jedna dogodovština. Prije više od desetak godina išao sam s jednom planinarskom ekspedicijom na Risnjak, jedan od vrhova Gorskog kotara. Bilo nas je o-ho-ho, a u ekipi se pronašao i jedan harmonikaš koji je sticajem okolnosti svoju harmoniku dugmetaru upregnuo nekom dobronamjerniku koji ju je na leđima teglio uspinjajući se po kamenjaru puna 3 sata i skoro svisnuo od umora rekavši da mu je sad jasno zašto su čobani svirali frulu. A na koncu se uspostavilo da harmonikaš uopće skoro pa i ne umije svirati pravdajući se razrijeđenim planinskim zrakom i činjenicom kako je popio previše rakije pa ga prsti ne slušaju. Izem ti takve muzičare… Splet okolnosti svakog od nas doveo je do sličnih paradoksa u kojima se tek samo onom pravom instrumentalistu i znalcu ne bi smjele dešavati takve stvari. Blamaže i očita prenemaganja bez jasnog zaleđa i adekvatne svrhe. Pomanjkanje talenta i nespretnost, te (ne)opravdanost muzičkog senzibiliteta prečesto se frazira isprikama, zataškava nekim gordostima ekspresije, raznoraznim kontradikcijama ili, pak, slojevitom suštinom vrhunske izvrsnosti koja zbog pretjerane egzibicionističke perfekcije prerasta u savršenu egocentričnost.
[ Dimitrije Vasiljević ]

Dimitrije Vasiljević

Pronaći interpretacijski balans, a osobito autorski legitimitet sa čvrstim artističkim stavom koji opravdava vještinu odbacujući suhoparnost ili trivijalnost posebice kod instrumentalista odanih samo jednom instrumentu neprijeporne su težnje i strijemljenja solista potenciravši svu onu spregu koju dotični ima u sebi. Ispoljiti se bez samodopadnosti i izbjeći sterilnost u izrazu odlikuje tek samo velikane; mnogi se u tome uspješno naguraju i proture s nekim drugačijim finesama bilo kao tek puki poslužitelji odavno ispisanog notnog pisma ili daleko rijeđe kao kompletni autori i izvođači. Pažljivom uhu rafinmana neće promaknuti činjenica 'školskog' demagogiziranja zadanog leksika i pronaći će niz opstrukcija u izvedbi, klišejskih fraza i statičnog figuriranja kao da je osnova svega standardna uvježbana zadaća gotova time što se ispoštuje partitura. Sjetite li se brojnih primjera adaptacija i njihovih ogromnih razlika, primjerice kod Chopinovih minijatura, Bachovih fuga ili obrada Jimi Hendrixa. Često se 'uvuču pod kožu' spretnošću 'tipkovničara' ili nekog drugog glazbenika, no rijetko se nailazi odgovarajući prenos onog iskonskog, tj. originalnog umjetnikovog nadahnuća u zadanoj domeni, što dovodi do toga da auditorij poput mojeg kolege nezadovoljan, a i prilično razočaran napušta poprište koncerta ili odustane od slušanja nekog albuma. Netko će recimo ostati oduševljen tehnikom virtuoza, ali da li je to dovoljno u konačnici za sumiranje kompletnog dosega? Nije. Isto tako nije niti banaliziranje spomenutog zapažanja bez svojeg opravdanog znamena s obzirom da se u ovom slučaju radi o kompletnom autoru koji se sasvim moguće u fazi svoje rane karijere susretao sa sličnim opstrukcijama. Po domaći, reklo bi se balkanskom tradicijom upropaštavanja 'lijepe umjetnosti'. Enivej, to nikako ne znači, ne daj Bože, da se pomisli kako je ovdje riječ o nekoj 'pokrpanoj' i zataškanoj neinventivnosti, već suprotno. Nekome bi ovaj materijal možda djelovao suhoparnim virtuoznim projektom s brdom nota koncizno interpretiranih, a takav format, sam po sebi, uistinu je moguć početak za slušateljevu letargiju koju valja pomno raščlaniti.

Dimitrije Vasiljević završio je Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu i diplomirao na prestižnom Berklee College of Music u Bostonu, a potom magistrirao na univerzitetu u New Yorku gdje je paralelno radio i kao profesor jazza. Od jeseni 2014. počeo je doktorske studije iz jazz klavira na Univerzitetu Ilinois. Još u vrijeme perioda života u Srbiji bio je članom brojnih jazz sastava nastupajući širom Europe, a u USA je koncentrirao po klubovima New Yorka, između ostalog u Carnage Hallu, te Washingtonu (Kennedy Center). Dobitnik je nekoliko nagrada uključujući prestižnu nagradu Montreaux Jazz Festivala 2008. gdje je na takmičenju kao solist osvojio nagradu publike i treću nagradu žirija.

"Metaphor" mu je drugi album (prvi je 2013. "The Path of Silvan" s kvartetom) objavljen samo kao CDbaby izdanje bez klasične diskografske etikete u produkciji LeitmotivArts, a mnoge ljubitelje klavirske glazbe (nema nikakvih pratećih instrumenata) može dovesti u zabludu da je tehnički naporan za slušanje, pun improvizacija i pretjeranog fragmentiranja kompozicijskih finesa. Greška. Odvojiti suhoparnost samog muziciranja od sklada s tematsko pogođenim sferama u kojima ne manjkaju niti melodije, pa niti zabavni akcent nije samo dobitna kombinacija, već i osebujna vrlina koja mora prorešetati čitav niz floskula i zamki koje se kriju upravo u ovakvom načinu koncizne interpretacije. A Dimitrije to uspjeva kroz punu fabulu od čak punih sat vremena zadržavajući koncentraciju slušatelja upravo na tehničkoj perfekciji izvedbe s neprestanim 'up & down' tretmanima šarajući s različitostima i nekim nepredvidljivim iznenađenjima koje već odmah uslijede na samom početku kroz temu "Wardenclyffe" posvećenu Nikoli Tesli. U njoj šarmira bogatom fuzijom modernog impresionizma, post-moderne i jazza koji se u njegovom stilu otkriva tek postepeno i to u melodičnim sekvencama koje čine osnovicu kompletnog stila na ovome albumu. Kompozicija vrluda okupana svjetlošću i lepršavom prozračnošću s izmjenama tempova ne zaboravljajući niti vedrinu prijeko potrebnu kod ovakvog jednostavnijeg aranžmanskog 'pop' pristupa. Jasniji jazz kontekst otkriva se u "Sacré-Cœur" inspiriranoj ulicama Pariza; osjeća se blaga prisutnost nonšalantnosti šansone s latino primjesama (čudno, u press materijalu stoji da je snimljena live, a nije), kao i daleko kompleksniji kompozitorski segment s razvijenom strukturom neprekidnih nadogradnja. Iskorak od ovakve dramaturgije upriličen je u "Anima", najduljem komadu (10 i pol minuta) s mirnijim ambijentalnijim uvodnikom u kojeg neprekidnim bravurama podiže intenzitet do energične dinamike tematski objedinjujući Balkan i Zapad vrlo često pribjegavajući tehnici melodične minimalizacije s obaveznim intervalima breakova. I onda, kada se kroz ove prve tri skladbe priviknete na ovakav raznovrstan instrumentalni karakter, kompozicije poput znatno melankoličnijih i romantičnijih "Ellipsis" i "Far" više ne bi trebale biti kamen pomutnje da ispred sebe imate impozantnog glazbenika i kompozitora koji umije podjednako kreativno ušetati i u dubinu srca naplavljenog emotivnim turbulencijama.

Live zapis "The love is out there" iz Montreuxa 2008. s takmičenja na kome je premijerno izvedena ima i određenih elemenata pradavne klasike iz razdoblja renesanse i romantizma vješto sklopljenih u jazz varijacije, dok je recimo najkraća "Tronozhats" prava posveta balkanskim korijenima s tradicijskim folk motivima. Jedna od svakako najkompleksnijih parada dolazi na samom kraju u obliku 9 i pol minuta komada "Ditto" inspiriranog i skladanog za produkcijski posao Danijele Milić. U njemu Dimitrije provlači neke lajt-motive s početka albuma, ukrštava dinamiku i senzibilitete s duhovnim i vizualnim pejzažima, te na koncu finišira s gotovo urnebesnom jazz virtuoznošću od koje staje dah.

Kako god, ovo je album gdje se ponajmanje naziru obrisi monotonije, letargije i one čiste virtuoznosti samo zbog ekspresivnog perfekcionizma koji bez ikakve sumnje ima itekako važnu funkciju, no dometi djela nisu u tom studioznom klišejizmu već u strukturi, priči, inspiraciji i adekvatnim aranžmanskim figurama s kojima plijeni svaka od ovih 8 kompozicija. To je u principu transžanrovska klavirska glazba koja poznaje i 'pop' segment. U njoj se nalazi štošta, povezuje mnoštvo stilova odavno prohujalih vremena priznatog klasicizma s jazz figurama i ponekim kompleksnijim kompozitorskim zahvatima, nimalo nije banalna, a ponajmanje dosadna. Ima svoj jasno uočljiv percepcijski, odnosno doživljajni faktor učinkovitosti razvijajući bogato kreirani tonalni interijer, onaj vrlo ugodan uhu, a ako dublje zaronite u njega, pronaći će te mnoštvo impresivnih detalja stvarnog života metaforički potenciranog kroz individualne maštarije ovog veoma darovitog i talentiranog umjetnika.

Naslovi: 1.Wardenclyffe, 2.Sacré-Cœur, 3.Anima, 4.Ellipsis, 5.Far, 6.The love is out there (live), 7.Tronozhats, 8.Ditto

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/12/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*