Premda nije zaboravljen, Marilyn Manson se polako vraća nakon prilično dugačkog čamljenja u vlastitim furkama na staze sasvim dobrih kreacija. Posljednja tri albuma su mu prošla katastrofalno loše i osnova svega jest povratiti poljuljano povjerenje nekadašnje milijunske publike u autorski kredibilitet pravilnim izborom tema i odmjereno bezeciranom glazbenom potkom. I dalje švrljajući po sablažnjivim, ali i ne više tako opscenim područjima ipak je jasno kao dan da su kod Brian Hugh Warnera to sve samo pronicljivi štosevi za privlačenje publike koja je, na koncu, danas već sasvim zrelih načela razmišljanja i teško da više pada u uvjerenja o bogu jebačine, biblijskim alegorijama, seksu s đavolom, Kupidima i nastranim ispraznostima s polemički upitnim poetskim psovkama i kletvama.

On je s bendom kroz karijeru došao do stadija osviještenja kad nema više slavu. Posljednji album "Born Villain" (2012) je uz senzibilniju narav proturio i neke vješto zamaskirane insinuacije izvađene iz biblijskih motiva sa Shakespearovskim kadencama pojašnjenim kroz Bowievu fazu kada se od Marsovca pretvorio u Zemljanina, no i to je očito bila preteška doza lirskog sadržaja za bazu fanova, uglavnom Amerikanaca, za koje je ionako davno Bryan Ferry izjavio da nisu 'previše bistri'. Novi korak novokomponiranog Bowiea, tj. Warnera jest sasvim spontano, ali i dakako nepotpuno otvaranje vlastite naravi kroz konceptualni lirski opus u kome se predstavlja kao lik zatomljen u intrige, izigran od strane podanika i priležnica, uhvaćen u klopke, svrgnut s prijestolja i bije svoju osobnu kavgu sudbinskog prokletstva izbjegavajući, barem u prvom dijelu albuma požudno embivalentne opscenarije premda se ne kloni dubokih metafora i dalje uvjeren kako je ipak car propalog imperija Sodome i Gomore. Tek s vremena na vrijeme u tekstovima koji su redovito okosnica njegovih albuma, ovdje proturi poneki stih odbacujući bilo kakvu sklonost ka organiziranoj religiji, no prva prava i jasna psovka pristiže tek u sedmoj "The devil beneath my feet" s posve obrnutim značenjem. Najveći dio poetike se svodi na spretnoj igri riječi, dvosmislenim, a i višesmislenim poantama u kojima se istovremeno nazire ljudska slabost, emocionalna krhkost, ranjiva strana, pa i iskrena samorefleksija i samosažaljenje poput tema "The mephistopheles of Los Angeles" (jedna od najupečatljivijih i najatmosferičnijih), "Odds of even" (posve lagani gothic-blues) i "Fated, faithful, fatal" (akustično-amplificirana) u kojima se vraća na biblijske postulate o kamenovanju, spremnosti da se upozna stvoritelja, komunicira s Lazarom navodeći mu da nema prljavštine i naoko skrušeno priznaje da njegova šepurenja i glumatanja ispred ogledala nemaju veze s njegovom realnošću. Ali dakako, nije to sve baš tako jednostavno kod njega i ne treba ga shvaćati doslovno. Đavo je inteligentan i promoćuran…



Paralelno s konceptom radilo se promišljeno i na glazbenom planu pojednostavljenjem stilizacije na kompaktne elemente basa, bubnjeva i gitare uz tek minorniju potporu klavijatura i elektronike sa šmekom obaveznog industriala i ponešto metalističkih erupcija riffova. Uvodna "Killing strangers" u toj smjesi osnovnu bazu nalazi ustvari u bluesu i minimalističkoj digresiji, a jedan od dva najavna singla "Deep six" iznenađujuće čistim dance-rock tempom Gil Sharonea i eksplozivnim gitarskim riffovima u refrenu prizvati će tvrđu opskurnost Billy Idola koketirajući između heavyija, punka i hard-rocka. Odmah potom dolazi i naredni singl "Third day of a seven day binge" u umjerenom tempu s referencama indie-rocka Pixies i post-punka gotovo kroz spoj Andy Gillovih gitarskih polurastganih sintagmi (vrlo slično radu na Gang Of Four albumu "Shrinkwrapped"), ali i primamljivo vozećim basovima Twiggy Ramireza vrativši se otprilike u period ponajboljih Mansonovih ostvarenja iz perioda hita "Dope show" zamijenivši dop s neurednom pijankom od sedam dana.



Ostatak materijala provlači znatno sniženiju energičnu kaloričnost stacioniravši aranžmane u relativno pristupačnije uvodne figure s obaveznim bubnjarskim tretmanima i dinamički uređenom infrastrukturom nadogradnje gdje ne manjka niti izleta u glam ("Slave only dreams to be a king") ili psihodelične gothic sfere (troma blueserska "Birds of hell awaiting"), a ima i iznenađenja poput još nekoliko akustičnih brojeva katkad prošaranih elektronskim adaptacijama violine ("Day 3") ili čistim unplugged standardima (završna "Fall of the house of death") koji su ustvari inačica glavnog singla "Third day of a seven day binge".

Priča postoji u zanimljivo složenom scenariju intimističke drame, djelomice i proživljene, te obavezno metaforičke s kontradiktornim i kontraverznim sadržajem koji ne otkriva čistu umjetnikovu suštinu već njegov fikcijski svijet uvijen u primamljiv i prilično jednostavan glazbeni kolaž koncipiran za čistu koncertnu izvedbu. Gledajući sve parametre s usklađenim produkcijskim balansom, "The Pale Emperor" je na najboljem putu povratka ovog benda ka jezgrovitom, no i daleko manje šokantnom izrazu koji više ne pogađa taštinom i pompoznom arogancijom. Imali su svoje padove zaslijepljeni megatiražnom slavom, bezbroj puta su išamarani, spaljeni na lomači i linčovani, te sasvim sigurno poučeni iskustvima u zadnjih 7-8 godina, barem u ovoj situaciji ne žele ponavljati stare nepromišljene poteze.

Naslovi: 1.Killing strangers, 2.Deep six, 3.Third day of a seven day binge, 4.The mephistopheles of Los Angeles, 5.Warship my wreck, 6.Slave only dreams to be a king, 7.The devil beneath my feet, 8.Birds of hell awaiting, 9.Cupid carries a gun, 10.Odds of even, 11.Day 3, 12.Fated, faithful, fatal, 13.Fall of the house of death

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/01/2015