Kad sam u ruke dobio drugi album domaćih snaga The Bonebomb, prvo što mi je prošlo kroz glavu je da bi ovo mogao biti njihov kompletan odmak prema elektronici. Razlog tome bila je naslovnica albuma koja pripada pravom elektronskom điru. Zato za one koji nisu upoznati s tim što ova ekipa radi, The Bonebomb su punokrvni funk jazz soul nonet koji čine Nikola Jerković (bas gitara), Ljubomir Kraljević (DJ, sampleri), Jurica Leikauff (rhodes, klavir, hammond), Ante Mažuran (električna gitara), Ivica Premelč (sax), Danijel Grakalić (gitara), Zvonimir Bajević (truba), Frano Putica (bubnjevi) i Minja Vujović (violina).



Cijeli album "We Are Still Here" ima želju da vas vodi kroz glazbu i film sedamdesetih, pa su mi se nerijetko, slušajući album, slagale slike Harlema, kultnih filmova Ratnici Podzemlja, U zmajevom gnijezdu i serijala u kojem je Charles Bronson ponoćni osvetnik. Sve to je The Bonebomb. Svaka pjesma ima kratak uvod koji je (pretpostavljam) izvučen iz nekog filma, nakon čega kreće opasna svirka. Iako više naginjem čistokrvnom jazzu, ova skupina muzičara me je razoružala. Tvrdi ritmovi u naslovnoj "We are still here" s konstantno prisutnom bras sekcijom pokazatelj je onog što možemo očekivati na ovom albumu. "The darkest hour" uz klavijature kao vodeći instrument malo primiruje atmosferu albuma, ali već nas "Rico's choice" vraća na brži kolosjek. Ponajviše filmski ugođaj ostvarila je "Man with no name…" s repetitivnom bras dionicom koju razbija solo na gitari. Inače, gitara je najveći dio albuma prištekana na wah wah pedalu kojom se u pozadini dodatno pojačava retro ugođaj.

Zanimljivost albuma što sve pjesme u prosjeku traju između tri i četiri minute. Jesu li muzičari smišljeno išli u smjeru kraćih pjesama s ciljem nerazvodnjavanja istih, ne znam. Ali da su uspjeli, to je nesporno. Kroz nešto više od pola sata koliko album traje, The Bonebomb su se pokazali vrhunskum improvizatorima žanra. Koji je to žanr, nija lako za opisati, ali ipak najviše se nalazi unutar funka i jazza uz sjajnu improvizatorsku liniju. Uz njihovo sviračko znanje moram pohvaliti i moćnu produkciju albuma pri kojoj se pazilo na svaki detalj. Zaslužni za produkciju su također članovi grupe; Nikola Jerković, Ljubomir Kraljević i Jurica Leikauff. Kad bih tragao za usporedbama, kamen temeljac inspiraciji albuma i zvuku grupe bio bi Head Hunters, album kojim je Herbie Hancock davne 1973 uzdrmao temelje i rock i jazz glazbe. Naravno, uz slavnog pijanistu, kao uzore bi mogli svrstati i električnu fazu Milesa Davisa od kraja šezdesetih pa sve do svoje smrti. Ali kako današnje vrijeme nosi nešto svoje tako su i The Bonebomb ovim albumom uspješno ispremiješali old school pristup s današnjom svježinom. Zvati ovaj album remek-djelom možda je pretjerano. Ali da je daleko od toga i nije. I kako kažu u naslovu albuma, mi smo još uvijek ovdje. Samo da znate koliko mi je drago zbog toga. Zato s moje strane i više nego preporuka!

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 16/04/2015