Genije se razvija spontano kroz rad i predanost. Neusiljeno, ali ambiciozno stremeći ka vlastitom savršenstvu, nije bitno u kome fahu. Evo, nije prošlo niti godinu dana, a Milan Petković nas je počastio svojim novim, slobodno ću reći remek-djelom koje je rezultat relevantnog procesa rapidnog progresa unazad 2-3 godine. Od "Odraza" (2013) do prošlog "Utočišta" (2014) u kojima je tražio idealno sklonište, pronašao je sebe i svoj mir koji dolazi nakon brojnih ljudskih frustracija, tragedija, kojekakvih manipulacija i neželjenih pojava u svakodnevnici. Pomiriti se sa situacijom, sagledati stvari onakvima kakve jesu, ne basati se s kurentnim svinjarijama i ne ulaziti u nepotrebne konflikte. On je svojom glazbom na ovome četvrtom albumu (prvi je bio Milan Petković Trio "Muzička kutija", 2012) zagazio u ogroman transcedentalan prostor koji je abnormalno širokih vidika poput kozmosa i otvara neslućene mogućnosti mašte i percepcije, duha i slobode ljudskog uma koji je ionako previše zatrovan besmislicama.

On ne sanjari poput lunatika i nekog zanesenog romantika, iz njegove glazbe dopire nevjerojatan mir iz plemenitog srca i duše, naprosto romansa kakva se dešava možda jednom u životu. Dakako, ako ste barem djelomice upućeni u njegov dosadašnji rad, isključivi je instrumentalist kome nikakav libreto nije potreban budući da naslovi od samo 3 veoma dugačke kompozicije iznad 20 minuta govore sve o senzualnošću unesenom u njih. Poeta je na klavijaturama koji razgrađuje jedan lajt-motiv senzibilnošću najlaganijeg jazz muzičara u idealnom 'moody' stanju s okusom pozitivno nabijenog bluesa što pri tome osim fino izabranih boja klavijatura i dalje koristi živi bubanj, basove, unakrsno isprepletene melodijsko-improvizacijske linije, a nakon duljeg vremena ovdje se priključio i gost, točnije gošća - Valentina Stanojević na flauti.

"Vera", "Nada" (čak 28 minuta) i "Ljubav" su kompozicije koje svojim proporcijama odgovaraju nekim ekvivalentima starih Pink Floyd, Tangerine Dream, Brian Enoa i sympho/avangardne rock/ambient scene 70-ih, te pasažima David Sylviana i novije cinematic-pop produkcije s acid-jazz prizvukom koji posebice dolazi do izražaja u naslovnom komadu s kompleksnim dizajnom u kome se pronađe i natruha d'n'b ritmike, soft-rocka, a i elektronskih efekata nalik na disonantni scrach. Odnosno, spram prethodna dva albuma razvio je suptilnu koordinaciju da se ne učahuri u jazzy ambijentu otprije 40-tak godina, ipak tada nisu postojale ovakve elektronske mogućnosti kao danas. Možda bi tada s ovime materijalom bio daleko bolje prihvaćeniji i prepoznat kao veliki avangardist, no opet je pitanje kako bi se uspio probiti s ovakvom glazbom u ex-Yu diskografiji gdje su atipični izvođači i autori bivali marginalizirani poput Igre Staklenih Perli, pokojnog Rex Illusiva ili još jednog nedavnog pokojnika Tomaža Pengova čiji je debi album snimljen u kupaonici.

Ne ulazeći u ama baš nikakve specifične žanrove, "Nada" je sjajan primjer izgradnje velikog autora koji je pobjegao od klišeja i s gotovo obje noge prije se nalazi u modernoj klasičnoj glazbi koja još uvijek ima određenih pop elemenata s obzirom na uglavnom lagane 1/1 ritmove s ponešto trip-hop figura nego li u standardima obrazaca poput post-rocka, kraut ili space-rocka s kojima bi djelomično mogao biti uspoređivan. Nezaobilazne figure su i folk motivi, mnogo delay, dub i reverb efekata koji su sastavni djelovi cjeline, ali jazzy improvizacije koje se ovijaju lijeno, tromo i suptilno nikako nisu drone apstrakcije i nekadašnje Floydovsko eksperimentiranje s manipulacijama. Spomenuta flauta Valentine čini posebno elegantan psycho štih u "Ljubav" uranjajući u pravi psihodelični lelujavi drift, a album obiluje melankolijom, sjetom i sjajno izglancanim zvučnim kulisama stvarajući prijeko potrebitu ljudsku suštinu za te 3 osnovne emotivne stvari - vjeru, nadu i ljubav. Ne znam da li ih je Milan našao u životu, ali s ovim djelom jeste.

Naslovi: 1.Vera, 2.Nada, 3.Ljubav

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/10/2015