home > mjuzik > Kad niko ne čeka

kontakt | search |

MILAN PETKOVIĆ: Kad niko ne čeka (Zeleni vir records/ Slušaj najglasnije, 2023)

Milana na ovim stranicama nije bilo jako dugo, čak skoro punih 5 godina od remek-djela "Potvrda o životu" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28239, ali ne zato jer nije od tada ništa objavio, nego je 2019. realizirao istovremeno čak 3 albuma ("Do kraja sveta", "Leptir" i "U srcu") što su zajedno iznosili preobimna skoro 3 i pol sata, a ja sam, priznajem, bio previše lijen i inertan da ih recenziram. Jednostavno mi se nije dalo i tu nema nikakve isprike. Nitko drugi s ovog portala ionako ništa nije htio pisati o tim čudesima.
[  ]

Bili su to, po običaju dugački instrumentali s konceptualnim emotivnim sadržajima parajući melankolijom, ambijentima i atmosferičnim dezenima sa zanimljivim art omotnicama Miloša Đekića - Đeke (potražite ih na njegovoj službenoj web stranici), elem manje-više uobičajena izdanja poput prethodnih 6 albuma. Nakon toga se Milan upustio u novu avanturu stvarajući i snimajući čak 3 godine ovaj jubilarni 10. album u studiju Zeleni vir koji nosi ime i njegove izdavačke etikete pokrenute 2013. godine. Okupio je ovaj puta ekipu suradnika - sjajnog saksofonistu Kristijana Đorđevića iz Beograda, starog mu suradnika iz Milan Petković Quarteta, a dosje mu sadrži i nisku učešća s Eroteme, Gavrilo & Principi, Balkan New Jazz Orchester i Antonio Kitanovskim, te dva prateća ženska vokala - arhitekticu Jovanu Vujošević i Anđelu Živanović koja inače pjeva u zboru/ horu.
[  ]

Ej, ček' malo. Prateći vokali… Jeste, ovo je znatno bitna promjena u odnosu na sve ranije albume jer je prvi pjevani s Milanovim vodećim vokalom i tekstovima koje je odavno napisao, ali kako sam kaže, nije imao hrabrosti da se upusti na taj korak. Od 7 kompozicija, dvije su na tekstove Miloša Crnjanskog iz zbirke "Sumatra" i Zdene Franjića što je bio inspiriran Santaninim hitom "Oye como va". E, pa kako do sada nismo imali prilike čuti Milanov vokal iznenađenje je tim veće, evo, barem ja sam pomislio slušajući prvi puta bez ikakvog znanja da je to neki gostujući 'svijetli' darker u skuliranom raspoloženju polurecitacija između repanja i sricanja kratkih stihova u polumelodičnim arijama što po višljem baritonu ka tenoru asocira na Igora Popovića iz bivše, poprilično popularne beogradske new-wave grupe Jakarta. Tako otprilike s mojeg subjektivnog aspekta, a moglo bi se razgalabati o polušaputavom, malčice i patetično-hladno bezobraznom, darkerskom neo-gothic vokalu, no isturenim u prvi plan s potpuno razumljivim rolama na srpskom jeziku. Tu bi još došao i trezven Peter Murphy, ako ga je ikad bilo, a bilo ga je mnogo i s Bauhaus i Dali's Car i solo, te nonšalantni Bowie kad je snimao 'popune' albuma ili B-strane singlova. Bijeli, a nikako crni vokal, tipično srpski, još nedorađen, ali vraški slikovit i moćan u (ne)potrebnom kompromisu 'pjevati ili odustati'.
[ Milan Petković ]

Milan Petković   © 2023

S poetskim degustacijama, upustio se u duboko maglovitu dream-pop dramatiku, iako, zna se, on ne druguje sa žanrovima jer je odavno stvorio vlastiti stilski trade-mark ambijentalnog acid-jazza/ nu-jazza, trip-hopa, drone psihodelije/ jazz-popa bez mnogo zvučnog eksperimentiranja premda je hipoteza da je do tih fuzija došao upravo eksperimentirajući kod komponiranja. U interviewu za headliner.rs sa Časlavom Vasiljevićem (headliner.rs/2023/03/19/milan-petkovic-objavio-album-kad-niko-ne-ceka-mozda-svet-nije-kakav-bismo-voleli-da-bude-ali-nema-odustajanja/) izjavio je da su tekstovi 'o ljubavi, čežnji, prijateljstvu, traženju sebe i o slobodi... Teme koje mladog čoveka okupiraju tokom odrastanja i pokušaj spoznavanja sebe naspram sveta u kome živi. Činjenica da svet nije kakav bi voleli, ili kako ga zamišljamo, ne znači da treba da odustanemo od svojih snova i od stvari  u koje verujemo i koje volimo'.



Druga interesantna činjenica jeste da je uvelike skratio i kompresirao formate koji su nekad znali iznositi i po 20-ak minuta, a i dulje na, uvjetno rečeno, čak i prihvatljive radio-friendly opsege od po 3-4 sve do 12 minuta praktički raskasapivši vlastita načela ambivalentnom dovitljivošću točno precizirajući atmosferu svake pjesme odsviravši, naravno sve instrumente izuzev dobrodošlog saksofona. Kretavši od poznatih snenih synth efekata uvodne "Kad niko ne čeka" s vijugavim trip-hop ritmom, naravno živih bubnjeva (nema ama baš nikakvih programiranih ritmova), te brojnih nadogradnji staccata šarolikih klavijatura kojih kroz ovih 50 minuta albuma ima u izobilju, to vokalno čuđenje počinje od jutarnje kafe i razmatranja 'kada niko ne čeka - ti čekaš na mene' uz nijeme prateće prostorne ženske vokale opisujući i atmosferu srca grada što se doima daysleeper/ night alone, skoro pa praznjikav unatoč užurbanog životnog tempa. Nepotrebno je govoriti da je on pratitelj urbane kulture s visoke razine metafora koje svako malo iskaču, primjerice u potencijalnom darkwave/ indie-pop hitu "Sama" (tek svega nepune 4 minute) s plesnim tempom u umjerenom ritmu razvijajući fabulu o odlasku i čežnji iščekivanja, dok je svakako vrhunac lirike upriličen u 9 i pol minuta dugačkom, isprva, veoma mirnom acid-jazz komadu "Vetri" na stihove Miloša Crnjanskog s mnogo alegorija i pritajenih sofistikacija na lijenu podlogu synth harmonija gotovo u drone floskuli Brian Enoa malčice ubrzavši tempo oko pete minute izbacivši u prvi plan masno pojačanu solo dionicu skoro do bas registra svako malo je izvitoperivši poput DJ sampliranja nakon prijatnog chilli-out jamminga u veličanstvenu neo-classical melodiju, onu koja u okvirima pop glazbe kad-tad postaje 'nezaboravna'.



E, a onda, da mi je netko rekao kako će Milan napraviti kompoziciju od svega 3 minute, pomislio bih da je riječ o nekoj neslanoj šali, ali, vidi, desilo se upravo na tekst Zdene Franjića "Ko je komu sve" s intenzitetom trip-hopa Goribor sabivši vokalni dio u samo prve dvije minute ostavivši još dovoljno prostora za vijugavi mračni psihodelik koji se proteže čitavom kompozicijom, eh, ima tu i elemenata Gary Numana, a bome i Nick Cavea, te jednog dijela no-wave i synth-punk scene od Swans do Tuxedomoon. Ono po čemu je najprepoznatljiviji, ambijentalnoj strukturi dolazi do izražaja u "Pesma prijateljstva" gradirajući disonante sa staccatima u laganom plesnom taktu 'dečak se budi u meni, idemo, dok brodovi pristaju u luke/ misao ti luta ka sećanju, na kraju mraka nazireš svetlost/ želiš li da živiš konju?/ ili tražiš kartu za večnost .../ vaya con dios - ja biću tu/ vaya con dios - ne misli na vreme/ kada brodovi pristanu, probudi se' lirski podsjetivši na neprežaljeni genije Ian Curtisa, ali apsolutno s Joy Division u zvučnom aspektu nema nekih bliskih referenci premda je ovo mračni optimizam s dijagnozom melodramtične romantike najtežeg r'n'r poroka - horsa. Pravi drone-pop/ acid-jazz nailazi u pretposljednjoj "Sumrak" s učešćem fantastičnog saksofona u bariton 'moody' registrima kakvog primjerice dva Davida - Bowie i Sylvian nikad nisu koristili, ali su imali te čudesne duhačke simbioze na albumima "Heroes" (druga, instrumentalna strana ploče) i "Brilliant Trees" meditirajući poput veličanstvenih kompozicija, instrumentala "V-2 Schneider" ili nezasluženo zapostavljenog savršenstva "Nostalgia" koja je, usput, meni jedna od top-10 pjesama 20. stoljeća što se ama baš nigdje ne vrti. Ajde, na youtube ima 639 hiljada pregleda, ali objavljena je još 1984. godine, dok je Bowieva posveta najvažnijem, pokojnom robotu iz Dusseldorfa na oficijelnoj Bowievoj web stranici došla samo do bijedne 73 hiljade, što će reći, eh, jbga, milionski fanovi nisu ukapirali poantu genijalnog umjetnika zašto je snimao u Berlinu u vrijeme 1977., punkerske furije stvarajući avangardu koja je to i još dan danas.

I u završnoj, najduljoj temi "Slobodan" se pojavljuje taj bogati rezon saksofona Kristijana Đorđevića, ovaj puta u sitnijim sekvencama kao izvađenih iz memoara drugačijeg velikana - trubača Miles Davisa na neurotičan ritam nu-jazza što dodiruje eksperimentalne konotacije vračajući čitavu fabulu u četiri zida, eh i tu je greška zapleta/ raspleta s očajanjem, umjesto nekakvog happy enda dolazi bitter end, dakako, nije Placebo koji bi dignuo na noge makar i lažnim podstrekom finiširajući dugotrajni krešendo da se zapitaš kuda li ovaj pomahnitali emotivni svijetonazor ide, a u tome je Milan pravi maestro uprizorivši fakcije s fikcijama, bespredmetno je teoretizirati, da li proživljenim ili čistim inspiracijama, aluzijama o jednoj ili više neuspješnih emotivnih relacija, odnosno događajima što se svakome dešavaju.

Na koncu, ja bih dodao jednu tezu koje se Milan čvrsto drži otkako ga slušam i pratim od prvog albuma "Muzička kutija", mada to tada 2012. još nije bilo uočljivo, ono što reče selektor hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić: 'problem svakog trenera je dobro, ali za najveće rezultate treba biti odlično'. Milan zna 'jako dobro' pretvoriti u odlično, pa i uz manjak vokalnih sposobnosti koje bi se mogle razvijati ako opusti kočnicu u sebi, te je stoga, odvaživši se na ovaj veliki korak napravio idealan moderan futuristički emotivan i mračan pop album 2023. godine koji će se slušati i za narednih 50-ak ljeta, ako ne i duže. Remek-djelo ex-Yu 'easy' alternativnog milijea!

Profesore iz malog Aleksinca, svaka ti čast na ovakvom hrabrom albumu. To ne može bilo tko. Navodno niti Mozart, Bethoween i Bach nisu bili osobiti pjevači.

Naslovi: 1.Kad niko ne čeka, 2.Sama, 3.Vetri, 4.Ko je komu sve, 5.Pesma prijateljstva, 6.Sumrak, 7.Slobodan

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/04/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Red Room

PIG: Red Room (2024)

| 30/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Room 34

THERE THERE: Room 34 (2024)

| 29/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Melancolia

LA FIN DE LA SOCIÉTÉ TLLE QUE NOUS LA CONNAISSONS: Melancolia (2024)

| 28/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Otopljeni disko

KI KLOP: Otopljeni disko (2024)

| 27/05/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: 7 Uthras

ULVTHARM: 7 Uthras (2024)

| 27/05/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*