Francuski kompozitor i muzičar iz Lillea ima mješovito porijeklo. Otac mu je Poljak, a majka Litvanka, rođen je 1955., vrlo rano se počeo interesirati za muziku i slikarstvo, završio je Conservatory of music and Art school na akademiji primjenjenih umjetnosti gdje je po prvi puta započeo raditi repetativnu elektro-akustičnu glazbu i zvučne instalacije. Isprva, ranih 70-ih je radio analogno kombinirajući prve synthove i magnetofonske trake, a jedno kraće vrijeme od 1971-1973 svirao je gitaru u progressive rock bendu Johns-Omintone. Zahvaljujući rapidnom napretku kibernetike i kompjuterske tehnologije, tokom 80-ih i 90-ih sve učestalije koristi digitalizaciju rekonstruiravši akustične modele skladanja, te povremeno koristi i pripomoć gudačkih orkestara u kombinaciji sa živom elektronikom. Živio je na različitim lokacijama od Francuske, Njemačke i Belgije (u Gentu je sredinom 80-ih bio direktor Instituta za psihoakustičnu i elektronsku glazbu), da bi se definitivno skrasio u Lilleu 1987. gdje živi s pijanisticom Veronique Vanhoucke.

Zato mu i jesu naslovi kompozicija na različitim jezicima (engleski, francuski, njemački, nizozemski), a kako je detaljno proučavao elektro-akustiku, neminovno su mu prisutni i veliki utjecaji minimalizma Steve Reicha i Philip Glassa koji na ovome dvostrukome albumu izbijaju gotovo iz svake od 13 instrumentalnih kompozicija. Građa materijala je sastavljena uglavnom od elektronskih komponenti s kombinacijama klavira, ponekog gudačkog ili duhačkog instrumenta, te u rijetkim slučajevima i udaraljkama. On strukturno prožima kompozicije uglavnom na klavirskim staccatima i disonantnim elektronskim harmonijama, sve ih prilično dugotrajno repetira stvarajući mic po mic nadogradnje, ima mnogo loop zahvata, te u nekim duljim skladbama iznad 10 minuta umije čak i bespotrebno razvlačiti, pa i zaglaviti u nekom ćorsokaku iz kojeg se baš ne umije najspretnije izvući. Ide na melodičnost i privlačnost, no katkad nema baš najoptimalnijih riješenja; uočljivo jest da mu je melodičniji dio kompozicije 'trinaesto prase' i da više voli eksperimentirati, pa tako 11 komada prepušta drugim izvođačima - Computer Music Ensembleu, Quatuor Arsisu, svojoj suprugi Veronique, potom Caroline Dooghe, Annie Delaplanque, Jean-Michel Moulinu, Aiko Miyamoto, Jacques Merreru, a tek u dva najkraća komada "Jeu de cloches" i "Wagner express" se sam pojavljuje u funkciji instrumentalista, bolje rečeno performera. Prvi cd je znatno fokusiraniji na melodičnost i ritmičke prevrate, dok je drugi nešto eksperimentalniji i slobodniji, te obuhvatno ambijentalniji i atmosferičniji. Daleko bolje mu leži ovaj drugi dio provučen kroz imaginarne pejzaže i transcedetalne sfere hvatajući se ezoterije. Zvukovi su topli i prijatni, plasično oblikovani bez devijacija, često iracionalni i apstraktni ne pokazujući niti najmanje sklonosti ka drone stilizaciji, teku spontano i eterično, a zahvaljujući nekim vrsnim glazbenicima i vješto satkani od brzog rada prstiju po tipkovnicama različitih vrsta. Kad su ga američki kritičari priupitali čime je bio nadahnut prilikom stvaranja - glazbom ili vizualnim artom, odgovorio je 'Pa u čemu je razlika? Ja sam još uvijek slikar koji povremeno nešto naslika na platnu.'

Jedino je nejasan datum objavljivanja ovog dvostrukog dvosatnog izdanja. Na omotu cd-a stoji 2013., a u press materijalu samog izdavača november 2014., te da je Dorobisz (čita se Dorobiš) avangardist. Možda su mu ranija djela bila u fahu avangarde (nisam slušao), ali "Sneeuw" nema mnogo s tim pojmom. Ovakva glazba jest bila avangardna prije pola stoljeća, a danas je samo tipičan minimalistički nastavak bez mnogo istraživačkih i eksperimentalnih zahvata. Konformistički prijatna i vrlo ležerna.

p.s. popis diskografije mu je vrlo neuredan, na oficijelnom websiteu se teško uhvatiti za pravovaljane podatke.

Naslovi CD1: Le marteau double, 2.Quatuor no.3, 3.L'Orphéon de jade, 4.Computer sonate, 5.Extended games

CD2: 1.Le gai savoir, 2.Muziek voor klarinetten, 3.Le serpent D'Or, 4.Jeu de cloches, 5.Colorfield in C mj, 6.Il était une fois, 7.Wagner express, 8.Trois plus onze

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/10/2015