Pink je očito dobro ovladala metodama pop-tržišta i podarila raznoliki glazbeni žanrovski materijal (r'n'b, rock, pop, blues, dance, hip-hop…) ukalupljen u prepoznatljivu kompozicijsku formu. Ne treba biti dubokouman i zaključiti da je tekstualni dio priče formalni pogled na ženski svjetonazor osviještenih djevojaka "negdje oko dvadesetpete" i ovih godina ima sličan učinak kao otprilike Janis Joplin prije trideset i kusur godina ali na nekim drugačijim glazbenim osnovama.

U principu sve je tu : poziv na zabavu, plač, različite emocije, obiteljske tragedije, poštovanje, molitvu, priču i baš me zanima koliko je producent kumovao oblikovanju pojedinih naslova. Sve u svemu radi se o solidnom pop-albumu kakvih se odavnina izbacuje na tržište u velikim količinama svake sezone, a Pink je iskoristila trenutak i sreću da se okiti uspjehom i u njoj nešto miriše da će plesati dulje od jednog ljeta. Zamjerka pada na račun mnogih sličnosti s mnogim poznatim melodijama a najbolje se očituje u "Gone to California" koja je uzeta Trickyijevoj "She makes me wanna die". Uz prisustvo Steven Taylora, Linde Perry (4 Non Blondes) i Scratcha ovaj simpatičan album odskače od gomile grozomorno komercijalnih američkih slatkiša.

Singlovi : "Don't let me get me", "Just like a pill", "Get the party started", "Family portrait"

horvi // 12/10/2003