Mislim da Punčke ne treba posebno predstavljati. Uspjele su u relativno kratkom roku prevaliti put od ničega do nečega. Dok se prvi album više bavio svakodnevnim opservacijama uz prozračnu zvučnu sliku koja je trebala dočarati širinu i različitost svijeta oko nas kao i istodobno čuđenje, divljenje i nesnalaženje u istom, ovaj album dočarava svojevrsnu razočaranost u isti taj svijet te zatvaranje i izoliranje u svoje male svijetove kao jedini način nošenja sa podmetanjima i neuspjesima koji su rezultat što djelovanja nas samih što drugih. Već u instrumentalnom uvodu se daje naslutiti kako će ovo biti drugačija zvjerka. Lucijina gitara je znatno distorziranija, Anjin bas je puno teži, a Ruby drži dosta monotoniji ritam u usporedbi sa prijašnjim skladbama. Puno više nego inače se naginje prema noise-u što se već dalo naslutiti po nastupima uživo. Već sa prvom pjesmom Tako je bolje daju do znanja kakva će biti atmosfera na ostatku albuma. Tako se ostaje bez zraka, tijelo tjera na povraćanje... Na sljedećoj Ocean se dodaje doza paranoje pa tako netko dolje utjerava strah i uništava san. Isto se nastavlja na Oni su tu: oni su tu da me podsjete gdje sam sada na dnu mora gdje se ne vidi izlazak. Da se gledaju samo tekstovi, netko bi pomislio da se radi nekom trip-hop albumu. Nakon paranoje kreće samopreispitivanje u Još jedan dan i Jasni: pitam se što sam li sada krivo učinila? u mojim mislima sve se raspada; i nije mi jasno stvarno nije mi jasno zašto da samo postoje stvari da se uhvatim za njih! (sa samom sobom, tobom i njom).



Slijedi pokušaj popravljanja situacije u Protiv nas: bezbroj je riječi koje moram ti reći. Ne pričam o sreći ali možda me spriječiš; da nas sabotiram... Ti pričaš o sreći koja je iza nas! Uz prekrasne zvukove čela Dore Kramar ovo je dosad najljepša pjesma koju su Punčke snimile i prva na albuma koja nije 100% agresivna. U Snjegovima se odlučuje da je neznanje bolje od znanja koje donosi samo nesreću i tugu. Ironično, U Mraku se napokon prekida crnilo i spoznaje kako je dovoljna jedna voljena osoba da se mrak oko nas učini podnošljivijim. Zaključna Olovo je više utopijski poziv svima na djelovanje da svijet učine malo manje nemilosrdnim nego što je sad.

Gledano konceptualno, album je podijeljen na dva dijela, prvi prošaran žestokim gitarama i prijetećim tonovima koji je izraz frustracije zbog načina na koji funkcionira današnje moderno društvo koji ne odgovara gotovo nikome, a drugi nešto melodičniji, lakši i raznovrsniji navodi različite načine na koje se može olakšati situacija, od komunikacije, ljubavi, namjerne ignorancije, revolucionarnog djelovanja...

Grehota bi bila ne izdati ovaj album na vinilu gdje bi se najviše očitovala ova podjela. Lucija kao autor tekstova cijeni minimalizam i manje je više pristup pa tako većina pjesama ima svega par stihova. Još uvijek se drži općenitih tema bez ulaženja u neke dublje razrade i dubioze što je zasad obzirom na mladost i iskustvo na sceni sasvim dovoljno, ali bit će zanimljivo ako se počne baviti sa konkretnijim temama. Produkcija Hrvoja Nikšića je uobičajeno izvrsna iako su Punčke zašle u područje koje baš i nije njegov fah. Uglavnom, Punčke su pokazale da mogu biti i žestoke s razlogom i pratiti trendove, a opet ostati svoje. Prepreka drugog albuma je uspješno preskočena, s reakcijom publike ne bi trebalo biti problema. S ovakvim albumom bi na zapadu već imali bukiranu festivalsku turneju, ali nije ni to isključeno.

ocjena albuma [1-10]: 8

tomislav // 06/05/2016