Grupa iz južnog londona, Virginia Wing, pojavila se prije par godina u formatu tria. Pjevačica Alice Merida Richards bila je zadužena i za synthove i sempliranje, Sam Pillay je zvukove na gitari razvijao do neprepoznatljivosti, dok je Sebastian Truskolaski lupao po bubnjevima. Objavili su i simpatičan album "Measures of Joy" (2014), koji je njihov pop zvuk provukao kroz razne semplere i sintetičke zvukove te ga napravio unikatnim, iako je vrlo lako provesti neke poveznice.

Dvije godine kasnije pojavljuju se s igračem manje (izgubili su bubnjara) i s drugim albumom. Odmah na početku, uz Lily of Youth asocijacija je pala na moderne zvukove tUnE-yArDs, dok se s ESP Online na neki način ubacuju u "Lost in Translation" filmski soundtrack. Grapefruit je nešto kao singl, i ovdje se približavaju zvuku grupe Stereolab i čini mi se da mi tu negdje ostaju do kraja albuma.

Iako se većina materijala može vrlo lako ubaciti u pop ladicu i bez problema je zatvoriti za sobom, postoji dio pjesama koje su experimentalnog sadržaja, nešto teže za slušanje i daju naznaku da se Virginia Wing želi razvijati u pravcima koji nisu, vjerojatno ni njima poznati. To je najvećim dijelom prisutno negdje oko polovice albuma, od pjesme Sonia & Claudette do Permaboss, koje na taj način razbijaju simbiozu albuma, te ga čine i pomalo napornim za slušanje.

Završetak albuma, je opet u nekom prihvatljivijem ritmu za "šire narodne mase", pa je tako Move On, fina dream pop uspavanka, a posljednja, Future Body, prava triphop-elektro dizalica zbog koje se isplati preslušati ovaj album sve do kraja, koja bi ujedno uz prave remixere mogla dovesti bend do neslućene popularnosti. Ukoliko to oni žele.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 20/10/2016