Pod ovim imenom nalazi se nekolicina izvođača s raznim izvedenicama (Reptile, The Reptiles, Reptil Music Band, The Reptile Band, Reptile Youth, Reptile House, Children of the Reptile…), ali ovaj bend iz Kölna vjerojatno nije u nikakvoj srodnoj bliskosti s ostalima. Press material im je vrlo bogat opširnim pijarom, no ne navodi imena članova, kao niti neki njihov raniji dosje. Reklo bi se da su početnici s mnogo želje da već u startu naprave 'veliku' stvar, ali mišljenja sam da to neće ići samo tako. Jer bez obzira na ciljani profil, agresivno-ucviljeno-potišteno našminkani gothic image u rangu Marilyn Mansona, te svu pripadajuću furku s apstrakcijama u lirici, osnov njihovog debitantskog albuma je glazbena bezazlenost (i bezopasnost) u kojoj je očito da im svirka baš i ne leži nešto osobito. Kombiniraju zanimljiv način izražavanja koristeći distorziju harsh gitare s akustikom, malo synthova (klavir, harmonije), naglašeni bubanj, ali sami sebe reduciraju nesposobnim instrumentalnim manipulacijama u kojima je jedan repetitativni riff praktički cijela osovina glazbene strukture što i jeste glavna karakteristika gotovo svakog demo benda.



Ajde, početna industrial-metal/ rock energija pjesama "Reptoil inc." i "Monolith" sa sintetičkim odjekom gudača u pozadini, te uslovno rečeno žestokim riffovima, posebice u prvom singlu "Soulride" koji potpuno insinuira Korn (i blage, gotovo šminkersko/metalske bezazlene eksplicitnosti), kao i sasvim solidan vokal koji barem kroz ove 3 teme pokazuje zavidan nivo imitiranja Bowiea, Peter Murphyja i repanja Jonathan Davisa donekle stoje na mjestu kao zgodan pokušaj uvaljivanja žganaca (pure, proje) pod velecijenjenu ishranu nezatrovanu GMO faktorima, ali i s Marsa se uočava da osim te dobro smišljene fore s odličnom produkcijom koja je ustvari i najjači adut, od možebitnog naglog uspona neće biti ništa. Pogledajmo samo video spot; on ustvari odvlači pažnju od neinventivnog instrumentalističkog rada. Glazba je u njemu manje bitan faktor i svaki ciljani, odnosno potencijalni teen-geek gledatelj prvo će uočiti taj specifičan image kome će se prikloniti ukoliko je to 'ta' roba koju traži. Atraktivno jeste u svakom pogledu kao novo osvježenje, no vrlo daleko od robe koja bi se u ovakvom fahu mogla održati na dulje staze.

Ima ovdje još jedna slična, naslovna pjesma "Throne of collapse" koja je nešto kompleksnija s tim sintetičkim gudačima, uvodnim gitarskim doom disonantama, dinamički uređenim 'Laibachovskim' aranžmanom s obrednim bubnjevima, ali ostatak materijala je, blago rečeno, nepotrebna pjesmarica u kojoj se vokal pretvara gotovo u patetičnog imitatora vampira na nivou ucviljenog brit-pop početnika. Akustična "One world one nation" odsvirana u legatu na način najdosadnijeg romantika razvučenog na čak 8 minuta je potpuna gnjavaža kao da slušate unplugged Bon Jovija što veliča propadajuće carstvo USA, a posljednja "Beyond" ambijentalni minimalizam post-industriala a'la Einsturzende Neubauten s nekoliko zadnjih albuma na kojima su se doveli u sfere mirnog starenja bez ikakvih opterećenja.

Furka benda je primamljiva u svakom slučaju, pogotovo za ljubitelje sexy horrora i gothica gdje je eksplicitnost dovedena do određene razine pristojnosti, ali baš zbog toga Reptil i nema osobitih šansi jer se evidentno dvoumi u svojoj namjeri: jebati i biti jeben, ili se samo zagrebati po jajima, pomilovati mačkicu prve moguće priležnice bez orgazma i otići kući masturbirajući. Nezrelo, pretenciozno, bez nadahnuća i vrlo kilavo. Za klince, pubertetlije i post-adolescente kojima je seks uvijek enigma. Od ovog debi albuma Reptil ništa dobrog neće naučiti. A njihovi starci koji sve znaju o tome nimalo ne obaziraju pažnju na prva putena zadovoljstva vlastite djece. Kriteriji su se pomaknuli, nema romantike u prvom poljupcu, nema dogmatskih strahova, nema senzibilne fikcije. Sve je poznato u svim gabaritima, vrlo dosadno, predvidljivo i strahovito bezidejno zamorno ko' žgnci kad ništa drugo nema na jelovniku.

Za starca vrlo dosadan i glup album, za klinca koji tek otkriva svijet industriala, metala i brit-popa kinder-jaje s mogućim ružnim oblicima da je seks nešto abnormalno poput Billy Bob Thortona u filmu "Slim Blade" kada je i majci i njenom ljubavniku odsjekao glave oštrom kosom koja je stajala pored njihove kuće, a jadnik je živio u kolibi . 'Računam da…'

Presmiješno bezazleno. Cirkusantsko klaunovski gothic, kako je Rundek rekao 'za uplašiti mačku, pesa, teška su vremena došla, nema pekla, ni nebesa'.

Naslovi: 1.Anger empire, 2.Reptoil inc., 3.Monolith, 4.Irreversible, 5.Throne of collapse, 6.One world one nation, 7.Soulride, 8.Quantum Trojan, 9.Beyond

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 26/04/2017