Evo, 2017. je iza nas, a u njoj je ostavljeno još cijelo brdo albuma na lageru za recenziranje što ih nisam uspio dofatiti, ili sam ih namjerno ostavio jer ništa bitno ne utječu na moj osobni kardiogram da bi ih morao rješavati i pisati o njima u trenutku objavljivanja. A baš upravo takav je ovaj drugi album danskog četverca iz Kastrupa pored Kopenhagena. Svaki bend se dakako trudi dati najbolje od sebe, a s obzirom da je ove Dance upecala Dr.Music Records, etiketa prvenstveno okrenuta hard rocku i r'n'r-u, nije uopće teško za pretpostaviti u kojim gabaritima se gibaju njihovi stilsko-zvučni performansi. Od prve pjesme "Black canvas" iz zvučnika dopiru vrlo dobro poznati obrisi etike Bon Jovija, a i sam vokal gitariste Thomas Trolda lako je poistovjetiti s njime. Tematika je također znana: lijepe žene, neke promiskuitetne, neke malo teže dostupnije, pa malo stimulanasa, opijata, unutarnjih emotivnih demončića i slična scenografija r'n'r-a, ali na vrlo plitak način, onaj zabavni od kojeg nitko neće postati niti pametniji, niti gluplji, ali bolji ili lošiji. Uglavnom se sve ovdje svodi na ziherašku bezbijednost poput tekstova Vatre i Bryan Adamsa. Malo nekog sladunjavog šmeka, zavodljivosti za mainstream i radio eksploataciju, pa im se dostatno komunikativne pjesme po ničemu ne razlikuju od mačiozma Lenny Kravitza i glam rockera 80-ih, onih koji su poput Guns'n'Roses koketirali između metala i hard rocka. Ma uostalom, svi znate takve priče i takve pjesme uključujući i finski Him.



No, ne treba biti prestrog u tome. The Killerhertz nisu bend koji teži da izgori za nečim novim i da ostavi trag u progresivnoj kulturi r'n'r-a. Njihov je osnovni moto da recimo poput Opće Opasnosti ili Divljih Jagoda naprave neke nezaboravne mainstream pjesme na koje će otkidati tinejdžeri do maksimalno 22-23 godine, a to je ciljana publika koja ih i zanima. Ne interesiraju ih pametnjakovići koji će drobiti o njihovoj lošoj fikciji da s njihovom glazbom i stavom rock neće dobiti nikakve nove konture, zanima ih prvenstveno odjek audijencije, a u to uopće ne treba sumnjati. Parafrazirati da je ovo glazba loše kvalitete, neumjesno je; bend se služi provjerenim formama zavodljivih hard rock riffova i umjerenih tempova, taman za nadopunu prostora u radio eteru između Aerosmith i Def Leppard, a tu se može svašta pronaći i to je njihov opseg kojim se kreće ovaj čitav album u kome, iskreno, nisam pronašao niti jednu zanimljivu pjesmu za sebe, ali to ne mora značiti da auditorij na koji pucaju neće. A du ću album ponovno slušati, siguran sam da neću.

Naslovi: 1.Black canvas, 2.The curse of 2.7.7.0., 3.Teenage rebelion, 4.Shades of night, 5.Persuit for perfection, 6.A mirror's portrait, 7.Crash and burn, 8.Savior, 9.When the curtains fall, 10.Renegade patrol

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 11/01/2018