Bez obzira što su se moji Hrvati okrunili titulom vicešampiona svijeta u nogometu i 16.VII (srpanj ili jul) 2018. napravili nezaboravan doček u Zagrebu kome sam i sâm bio svjedokom da se konačno moj narod u nečemu može složiti, a to je da smo momentalno najbolji u nogometu mada nismo svjetski prvaci jer smo si sami zabijali golove, isto tako treba odati svako poštovanje našim susjedima iz BiH da su ako ne u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, onda u rocku vicešampioni ili barem pretendenti za no.3 što se tiče ukupnog skora svih Slavena kad je gitara, odnosno 'žica i palica', distorzija, rock and roll i autorska pjesma u pitanju. Ne bih globalizirao u suštinu, ali mnogi pokazatelji upućuju da su najbolji Slaveni u rocku braća Srbi, Hrvati drugi, a onda slijede BiH, Poljska, Makedonija, Slovenija, Bugarska, Češka, Rusija, Ukrajina, Crna Gora, Bjelorusija i na koncu Slovačka. Okey, to je moj subjektivni stav razmatrajući brojne pokazatelje koji govore da su Srbi odvajkada bili bolji, napredniji i moderniji u rocku od Hrvata. BiH je do sada imala mnogo sjajnih rock bendova u koje valja uključiti i mainstream od Bijelog Dugmeta, Vatrenog Poljupca, Divljih Jagoda i Dubioze Kolektiv, preko Indeksa, Crvene Jabuke, Letu Štuke i Plavog Orkestra; kakvi su - takvi su, neki fenomenalni, neki stvarno seljački da mi se kardiogram ozbiljno narušio kad sam ih slušao i gledao te šabanizirane generacije kakvu je jednom imao i onaj zabavnjak od Tutti Frutti benda Nenada Ninčevića i još mnogih da ne nabrajam Hari Mata Hari, Merlin i slične užase, ali opet, to je moj subjektivni stav preko kojeg nisam mogao preći niti u vrijeme najveće popularnosti Dugmića kad su mi u JNA 1987. neki zadrti stelibani tvrdili da je Alen Islamović i album "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" najbolji album svih vremena, ali šta da radiš s takvima kad nikad nisu znali za SCH ili Kongres. A danas nemaju pojma da u BiH postoje Andrija, Claymore (Kleimor) i još najmanje 20-tak uistinu kvalitetnih autorskih bendova širom federacije, kakva god bila. Najbolje ih je ostaviti da uživaju u svojoj prividnoj idili isto kao i sve one koji tvrde da su Nike, Adidas i Puma najbolje firme za sportsku odjeću i obuću. Ma jesu, malo brus. One su samo najrazvikanije. Njihovi se skupi artikli isto tako raspadnu kao i od onih firmi čija je roba 5 puta jeftinija. Sve je to isti đavo, samo se muzika alternativnih BiH bendova ne raspada. Koža je, koliko sam uspio shvatiti bend iz Tuzle ili njene bliske okolice. Zapanjio sam se kad sam poslušao ovaj debi album, a uistinu nisam znao odakle su. Prvo sam mislio da su srpski bend, vjerojatno iz Niša, neko novo otkriće Zdenka Franjića jer imaju ekavice u tekstualnom izričaju, ali, bome imaju i ijekavice u nekim riječima. Teško mi je bilo dokučiti, a veliko iznenađenje mi bilo kad sam počeo malo detaljnije čeprkati otvorivši prvo pozadinu omotnice na kojoj stoje citati Dubravke Ugrešić, hrvatske postmodernističke književnice, rodom iz Kutine u kojoj su navedeni neki važni medikamenti za ovaj album i za bend, a govore o značenju kože.

Sam bend je startao 2013. na inicijativu gitariste i pjevača fenomenalnog glasa Elvisa Ibrahimovića koji je, po mojoj procjeni, ma za barem 10% jači i ubjedljiviji od odavno pokojnog Milana Mladenovića, a mjuza koju ovdje bend prikazuje na 40-tak minuta apsolutno autorskog materijala je strahovito potentan alternativni rock koji bi bez ikakvih problema mogao vrlo brzo zaživjeti u svim slavenskim državama, uključujući i Rusiju, Ukrajinu, Poljsku, Češku, Bugarsku i Slovačku jer je MODERAN i otpjevan na srpsko-hrvatskom ili bošnjačkom, odnosno bosanskom jeziku, kako me jednom ispravio Teno iz SCH da on pjeva na bosanskom, a ne na bošnjačkom. Glazba i stil benda su dvije fantazije rocka što spajaju, pazi sad: post-grunge, punk, rock, stoner i alternativni/nu-metal; drma punoćom energije od prve do zadnje sekunde poput Bad Seasons iz Tuzle koji pjevaju na engleskom što je Maliku Terziću, Damiru Piriću & co, inače mojim jako dobrim poznanicima otegotna okolnost zbog koje nisu poznati u širim razmjerima. Stihovi koje pjeva i gromko izvikuje Elvis su znamenito sročeni fokusirajući se u najvitalniju bol svih nas Slavena: osviješteni su socio-političkom ideologijom bježeći od nje, ali je ona itekako prisutna isto kao i kod Štulića, Rundeka u vrijeme Haustora ili, još striktnije, ima i artističkih formata poput ništa manje velikog Slavka Remenarića što je u nekim pjesmama Boe unio takav košmar o kome sam razmišljao po 30-tak godina šta li ti njegovi tekstovi predstavljaju sve dok ga jednom prilikom u interviewu nisam priupitao ono što me oduvijek zanimalo - sofisticirana prizma dotičnih pjesama. E, pa to bend Koža ima u sebi. Tu su vicešampioni, ako ne, bome i lirski rock šampioni nas Slavena. Bosanska je tuga pregolema, ne zezam se. Bosanci imaju najbolje književnike, a s ovime se pokazuju, fakat i najboljim rockerima raspredajući o vitalno bitnim stvarima u životu kao što su preispitivanje individualnosti, humanizam, povratak čovjeka čovjeku, opraštanje grijehova i simbioza zajedništva u kolektivu općeg kaosa kakav vlada u najrazjebanijoj slavenskoj državi.

Oni su to postigli na poetski inteligentan način: nikoga ne optužuju za sve probleme koje imaju, prvo polaze od sebe i samog sebe napadaju, a pri tome znaju da nimalo nisu krivi što im se dogodilo, a tu bi sad trebao čitav demagoški diskurz za pojašnjenje što bi najbolje raspravili Miljenko Jergović i Ante Tomić, no da skratim, Koža i Elvis nisu tamo neki novi Zabranjeno Pušenje, Kurtovići, a kamoli Bregovići, elem, zajebanti koji su komercijalno prodali furku plebejskoj raji ko' ribama razbacan mamac šake kukuruznog šrota/ proje da se u gomilama fataju mrežama. Evo, za informaciju, album je snimljen kod još jednog mojeg dobrog poznanika Dražena Mulaosmanovića gitariste iz tuzlanskog benda No Rules, pa ako hoćete, sve je ovo subjektivno mišljenje jer poznajem ljude, a kako ih ne bih poznavao s obzirom koliko se već dugo bavim ovim poslom. Treba poznavati najbolje zanatljije, a ovom prilikom je mr. Mulaosmanović ostvario svoj 'tour de force' već u prvoj uvodnoj skladbi "Iza zida" s ogromnim učešćem početnih samplova i eksperimenata što traju gotovo jednu čitavu minutu unoseći nemir u slušatelja, a nakon toga rokne strašan gitarski riff ispaljen iz topovčine da sam se smrznuo! Nije to onaj šminkerski stoner razvodnjenih QOTSA, već punokrvni, gotovo metal utor koji se čeka još od Nirvane i posrtanja Metallice u mekše teritorije. Pjesma ima kompleksne periode, čak su pojačani i s atmosferičnošću klavijatura i pripadajućih efekata, ali gitara, breakovi, tempovi a'la post-grunge čine svoje: od ovog se jednostavno ne može ostati pasivan - pet i pol minuta istinskog užitka oivičenog sa završnim samplovima gudača! Elem, početak je fantastičan!



I onda slijede biser do bisera: "Nazad u prirodu" ima osjeta nu-/alternativnog metala, glavni hit "Treba se radovati" kombinira početnu akustiku s new-wave akcentima kao da su Idoli iskrsnuli iz mrtvih albumom "Odbrana i poslednji dani" objavivši neku smetnuto zaboravljenu pjesmu koju, eto, slučajem nisu uvrstili na njega, a mogao im je biti veći hit od "Kenozoik", "Odbrana", "Poslednji dani" i neurotične "Nemo" koju je teško nadmašiti zbog Krstićevog pomahnitalog vrištanja koje mi je jedno od najboljih i najoriginalnijih učešća ijednog slavenskog vokaliste u rock pjesmama. A onda, jako interesantno, dolazi pjesma "Mrak", ma teško je za vjerovati, uvodna melodija zvuči ko brat-bratu, melodija sa sjajnog, ali nepravedno zapostavljenog albuma Filma "Zona sumraka" (1982), gdje su bile dvije genijalne instrumentalke, pri tome mislim na temu "España" koju su meštri iz benda napravili prigodom odlaska NAŠE jugoslavenske reprezentacije na svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolsku 1982. gdje smo prošli jako jadno, a imali smo fantastičnu ekipu veličanstvenih sportaša.

Da ne zaglibim, ovaj debi album sjajnih glazbenika iz BiH ne upada u šabanističko-nacionalne konvencije, nije postavljen s takvim gardom i nema niti najmanju pretenziju da bi mogao biti sredstvo za pučku razonodu poput Dugmeta ili nekog ultra razvikanog izvođača namijenjenog širokom plebejskom plemenu: jak je, moćan, upečatljiv, autoritativan i razara ideološko-emotivnim spektrom tema od kojih manje-više raja, onaj najveći auditorij okreće glavu jer ih slabo konta. Stoga je ultimativna snaga još veća ne obećavajući nikakav tobožnji elitizam, ne poziva na pripadnost nekom određenom narodu, a još manje ne zagovara nikakvu neoliberalnu reality ili populističku koordiniranost parola i slogana kakvi su česti u ambicioznim rock pjesmama.

Drugi dio albuma je nešto mekše zvučne supstance uronjene u new-wave/ gothic, mada se osjećaju ponekad i stoner/doom/ post-grunge natruhe s adekvatnim eksplozivnim nabojem u refrenima (apokaliptična "Strah", "Pad sistema", "Upomoć") uz tek samo jednu laganicu na kraju albuma ("Divan dan"). Ova ekipa ima velike adute u rukama s ovih 8 pjesama (jedan je kraći 'intro') položenih na autorski legitimitet s mnogo osebujnosti i afiniteta prema modernim strujanjima 21. stoljeća. Ne podliježu nikakvim retrospekcijama oživljavanja starih duhova mrtvih heroja od kojih je, istina, većina još i danas aktivna, ali u zamjetno lošoj kreativnoj kondiciji, već s ovime albumom Koža jasno dočarava komplementarnost kurentnog trenutka služeći se svojim produktom nastalim iz promatranja i osluškivanja svjetske produkcije. I nije točno kao što tvrdi naziv albuma da danas nisu nitko. Štoviše, već su samim albumom postali netko što će vrijeme nesumnjivo pokazati.

Naslovi: 1.Iza zida, 2.Nazad u prirodu, 3.Treba se radovati, 4.Mrak, 5.Intro za strah, 6.Strah, 7.Pad sistema, 8.Upomoć, 9.Divan dan

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/07/2018