home > mjuzik > Dose Your Dreams

kontakt | search |

FUCKED UP: Dose Your Dreams (Merge Records/ Arts & Crafts, 2018)

Da svaki iole jači bend i izvođač trebaju s vremena na vrijeme generalni stilski remont činjenica je koja stoji i govori o prošlosti rocka što se stubokom mijenjala baš upravo zahvaljujući mnogim transformacijama i metamorfozama. A evo, kad je osvanuo ovaj album kanadskih razjebanaca i kad se ukazala slika i prilika frontmena Damian Abrahama u prepolovljenom izdanju zahvaljujući strogim dijetama (od nekadašnjih 200 kila, sada je skinuo barem polovicu, ako ne i više!!!), moglo se naslutiti da se nešto bitno desilo. A nije naodmet ne spomenuti da je baš upravo on bio pretečom današnjih hipstera kad je kao ogromna ćelava momčina s bradurinom paradirao zagrebačkom Močvarom 7.VII 2009. što me potaklo da se nasmijem do suza kad je lijepio plastične čaše po tijelu tražeći staklenu flašu da si je razbije o glavu. Od tadašnjih 150 kila došao je na 200 (oko 2013/14) i nevjerojatno, skinuo ih je kroz protekle 4 godine, sva čast. A mi se jadnici borimo da skinemo 5-10-20 kila viška i to nam nikako ne uspijeva…
[ Fucked Up 2018 (Damian Abraham u sredini s kapom i bradom) ]

Fucked Up 2018 (Damian Abraham u sredini s kapom i bradom)

Takve preobrazbe se doduše ne primjećuju podrobno u uvodnoj kompoziciji "None of your business man" mada ima podulji ambijentalni intro klavijatura kakve su znali prakticirati na onim svojim EP-ijevima po kineskom zodijaku kada umiju napraviti skladbe od po 12-15-20 minuta. Stvarčina je u svojoj suštini i dalje bijesna, uronjena u hardcore punk i donosi sve njihove prepoznatljive figure s minimalističkim gabaritima. Pa, čak se to može reći i za narednu "Raise your voice Joyce", ali primjećuje se skuliraniji ritam koji vuče na đusku. U završnici se čak pojavljuje i saksofon, a kad se tako nešto desi s ovakvim bendom, može se pretpostaviti da se ovdje dešavaju globalni zaokreti. Jest, da. Od treće "Tell me what you see" praktički počinje nova faza benda. Disco ritam, sve više ženskih pratećih vokala i arija basistice Sandy Mirande, a sve manje žestokih gitarskih riffova, te se sve počinje pretvarati u scenarij nalik na Blondie, da bi potpuna preobrazba uslijedila u potpuno neočekivanoj "Normal people" s pitkim elektronskim uvodom i umjerenim plesnim tempom potpuno se poistovjetivši s new-wave/ post-punk transformacijama idealno se poklopivši za prvi singl i prateći video s pričom o tome kako oni danas proživljavaju i doživljavaju 'normalan život'. Sarkastično i otkačeno, sumnjali ste? Ali daleko mirnije. Uz to, završni dio je potpuno elektronske figure koje se nastavljaju u "Torch to light" s tek malim učešćem početnog, ali vrlo kratkog punk riffa. Šaputavi vokal, takt pojačan 'kravljim zvonom' i poziv na disco podij s harmonijama klavijatura i minijaturama klavira. A "Talking pictures" bi se sasvim komotno mogla prikrpati svim onim današnjim indie rock imenima koja u svojem osnovnom temeljcu gaje utjecaje Roxy Music i Bowiea. Dakako, jedini prepoznatljivi element je kreštavi Abraham, a od pjesme do pjesme mijenjaju ga Ben Coock i prvi originalni vokalist Josh Zucker - Gulag, tako da u nekoliko stvari Fucked Up apsolutno ne zvuče onako kako su do sada zvučali, primjerice u "The one I want will come for me" gdje se prizove duh britanskog new wavea 80-ih i montaža melodičnog Husker Du pop-punka.



Od nekadašnjeg hardcore punka, ovdje su samo preostale naznake u "House of keys" i tek djelomice u "Living in a simulation" i "Accelerate" s razmekšanom gitarskom spregom, dok je sav ostatak od sveukupno čak 18 pjesama potpuno uronjen u spomenute gabarite disco-punka i indie rocka. Naslovna "Dose your dreams" zbog izostanka Abrahamovog vokala, te s posve iznenađujućim sintetičkim orkestracijama zazvuči kao kombinacija Bee Gees i Chak-Chak-Chak (!!!), "How to die happy" s gostovanjem Alice Hansen je lagana i baladična, "Two I's closed" pak posve ambijentalna elektronska hipsterija s vokalčićima nalik na The Beach Boys, a "Mechanical bull (feat. Ryan Tong)" potpuno elektronska rasplesačina na granicama oldschool EBM-a i post-techna. Zadnja "Joy stops time (feat. Miya Folick)" je, pak obol krautrock utjecajima, najdulja je (skoro 8 minuta) i u hipnotički plesnom ritmu podebljanog synthovima okončava ovo posve neočekivano izdanje.



Ha, sad nešto predbacivati bendu na ovakvom generalnom zaokretu nepotrebno je. Onaj osnovni stil i dalje im je ostao isti minimalistički, no gitare i distorzije su zamijenili mekšim 'gain tretmanima, te obiljem klavijatura i elektronike. Hardcore tempovi su posve izbačeni prepustivši mjesto disco frakcijama punka, a sve skupa pokazuje one transformacije žanra za koje su najzaslužniji Public Image Ltd. i The Clash kad su koncem 70-ih punk odveli u funk, disco, ambijentalnu glazbu, psihodeliju i eksperimente. Da li je sve ovo loš potez u strategiji ne treba preuranjeno tvrditi. Pokazati će javno mnijenje i donekle relativno gledajući, pozicije na top listama, te upotreba njihovih pjesama na radio eterima, a ovdje, bome imaju toga štošta zanimljivog za ponuditi srednjoj struji i prikrpati se poklonicima indie-rocka. Ne treba tvrditi da je ovaj značajan zvučni iskorak generalno veliki pogodak za ovakav bend, ali zrelost koju sada doživljavaju i koju žele naplatiti na račun svih onih kojekakvih eskapada (i bedastoća), sasvim je opravdana, no opet, ne treba biti strogo uvjeren da je ovakav disco punk idealno rješenje jer je teško uopće zamisliti nekoć otkačenog i ogromnog debeljka Abrahama kako pleše dance i tapka u ritmu disca kad se dobro zna kakav je i što je kadra ponuditi publici kad razgolićen vrluda među posjetiteljima. Kao novina, sve je ovo dobrodošlo, možda se iskristalizira neki jači hit medijskih okvira koji bi im dobro sjeo na sve ove godine upornog rada, reći će se i zasluženo, ali svi fanovi jako dobro pamte prethodnih desetak godina diskografije i njihovu maksimalnu otkačenost koju, na svu sreću Fucked Up još uvijek povezuju s punk-psihodelijom. Hardcorea skoro pa da više nema, ostao je samo punk kao ideologija u jednoj daleko blažoj, mekšoj i komercijalnijoj verziji hrabrog pop/ disco eksperimenta. Samo je šteta što ove disco-punk pjesme još nisu konkretno predočili na youtube, već su namjerno izabrali dvije hardcore-punk koje još uvijek, ali nedovoljno govore o njihovoj, hm, definitivnoj transformaciji. Lukavi su. Idu mic po mic.

Naslovi: 1.None of your business man, 2.Raise your voice Joyce, 3.Tell me what you see, 4.Normal people, 5.Torch to light, 6.Talking pictures, 7.House of keys, 8.Dose your dream, 9.Living in simulation, 10.I don't wanna live in this world anymore, 11.How to die happy (feat. Alice Hansen), 12.Two I's closed, 13.The one I want will come for me, 14.Mechanical bull, 15.Accelerate, 16.Came down wrong (feat. Jennifer Castle & J. Mascis), 17.Love is an island in the sea, 18.Joy stops time (feat. Miya Folick)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/09/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Umwelt

ALL MY MEMORIES: Umwelt (2018)

| 15/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: The Sound Of Music

LAIBACH: The Sound Of Music (2018)

| 14/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*