Službeno četvrti album već naširoko znanih kanadskih hardcore punkera (u UK je dosegnuo samo no.187) vješti je zokret u mekše teritorije gdje se i punk i hardcore razmimoilaze skrećući sve više prema rocku i još naglašenijoj minimalizaciji stila.
Gitare su melodičnije s mnogo staccata, prostorna psihodelija je i dalje ostala, a po običaju, sve pjesme za ovaj album su ukrcali u prihvatljive formate do maksimalno 6 minuta (album iznosi 42 minute). Po glazbi ovdje su sve bliskiji Husker Du kao nikad prije, a taj odmak od nekad klasičnog hardcore-punka tekao je još od njihovih eksperimentalnih 'zodijačkih' EP-ija. Na jednom od njih ("Year Of The Pig", 2008) pronašla se i upravo naslovna pjesma "Glass boys" u trajanju od 15 minuta koja je ovdje adaptirana u samo 6 minuta i jedna je od najenergičnijih na albumu. Izgleda da je upravo od te pjesme koja je nastala još prije njihovog drugog albuma "The Chemistry Of Common Life" i krenula vitalizacija kreativnog procesa za ovaj dugosvirajući rad.

Kako su mic po mic sastavljali mozaik složenca pjesama s kojima nisu znali što da naprave jer im se nisu uklapale u konceptualnu rock-operu "David Comes To Life" (2011), inače treći studijski album, a u međuvremenu su imali i nesuglasica s matičnim Matador Records, osjeća se konfuzna zbrka koju su pošto-poto htjeli reducirati na najminimalnije gubitke. Što točnije znači da u glazbenom pogledu osim što su se smekšali, najveću pomutnju izazivaju tekstovi. Nabacani su bez očekivanog koncepta budući da su mnoge pjesme nastajale u nekakvim intervalima. Rime doduše djeluju prirodno, ali teme su zbrćkane pokušavajući ih objediniti u jedan tjeskobni opservatorij o nesigurnosti, emocionalnim poteškoćama, nesretnom djetinjstvu, te nekim metaforama koje nisu sasvim jasne. Naime, čak i da imate pred sobom kompletan libreto, misaoni proces i slijed fabule je uistinu pretežak za shvatiti što je pjesnik točno htio reći. Evo, uvodna "Echo boomer" govori o odrastanju, "Touch stone" o nekim pozitivnim savjetima, "Paper the house" ironično sagledava na što je spalo zarađivanje za život u 21. stoljeću, a gotovo u svim ostalima se osjeća nespretno sročena lirika s nizom paradoksa bez one njihove uobičajene elegancije.



Iz konteksta je vidljivo da su se tekstopisci (više članova benda je pisalo stihove) razmimoilazili u idejama i tematici katkad fiksirajući liriku za naracije, a ne za pjevanje. Ili pak, su nabacali stihove koje su pripremali za neke svoje off-projekte tako da se konkretno ne može shvatiti da li album govori o razmatranju prošlosti ili individualnim opsesijama koje neprestano variraju od teme do teme. Još jedna nesuglasica koje je ovdje najuočljivija jest Damonov vokal koji gotovo sve te stihove vrišti svojim uobičajenim manirom, a vrlo dobro se nazire da neke od tih pjesama uopće nisu pisane za njegov način interpretacije.



Kako pjesme same po sebi stoje gotovo kao singlovi, a ne zajednički koherentno povezan sklop jednog obimnog albumskog procesa, tako niti neke od ponajboljih stvari, barem u zvučnom pogledu (primjerice indie-rock "The art of patrons", post-hardcore "Warm change", psihodelična "DET"), samo zbog nezgrapne lirike, to jest, književne gustoće i raznolikosti ne mogu zadovoljiti one standarde kakve je bend postavio još prije 6 godina. Muzički je ovo sve u redu, povremeno popraćeno i back-vokalima koji više odgovaraju dream-pop estetici, ali osim solidnih glazbenih konotacija i ponekog klasičnog brzanca poput "Led by hand", teško da se u potpunosti može ostati oduševljen ovim albumom.



Očekivalo se puno bolje.

Naslovi: 1.Echo boomer, 2.Touch stone, 3.Sun glass, 4.The art of patrons, 5.Warm change, 6.Paper the house, 7.DET, 8.Led by hand, 9.The great divide, 10.Glass house

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/07/2014