Evo, ovako stoji na facebook stranici ovog američkog trojca iz Seattlea - 'interesi: skladanje glazbe, ozljeđivanje/ noise/ metal/ fuck'. Dovoljno za početak? Hm, pa sad baš i ne treba biti uvjeren da se ovdje sve razumije što se pod tim smatra. Ovo zadnje je sasvim logično, no čini mi se da ovi više tu radnju upriličuju na koncertima jer noise/ metal kakav sviraju ima neke vrlo čudne konotacije. Stvar je u tome što imaju neobičan kompozitorski pristup s vrlo malo melodije i prosto me baš zanima kako upamte aranžmane, te kako ih izvode na koncertima. Naime, njihova glazba jest bučna i ima nekih post-metal/ shoegaze referenci, a daleko je od klišeja thrasha, klasičnog heavyja, noise-rocka ili nekog drugog teškog žanra. Njih trojica - Demian Johnston (vokal, gitara), Shane Mehling (bas) i Phil Petrocelli (bubnjevi, svira i s Jarboe) nekoć su radili u Kiss It Goodbye, Playing Enemy, Jesu i Undertow, a otkako su u ovoj formaciji (od cirka 2009. kad su s Kenji Siratorijem objavili prvi EP) upustili su se u vraški posao skladanja glazbe koja zvuči kao da su dekompozicijske dijelove spojili s krešendima. No, to nije nimalo jednostavno u njihovom slučaju jer prije svega vole minimalizam i, što je posebno interesantno, dionice ne ponavljaju već ih redaju jednu za drugom svaki puta u drugačijem obliku, odnosno nikad se ne vraćaju na ono što su odsvirali. Odsviraju samo jednom, to ponove 'nekoliko više puta' cirka u opsegu od minutu-dvije (koji put i znatno kraće) i onda pređu na nešto skroz drugo tako da im je glazba unatoč prividne linearnosti itekako kompleksna, slojevita i vrlo zahtjevna, kako za sviranje, tako i za slušanje.

Evo tipičan primjer je najdulja "We speak in lowercase" od 14 i pol minuta, a sastavljena je, koliko sam brojio, od čak 12 različitih dijelova koji se ne ponavljaju. Prva etapa traje 2.15, druga seže do 2.45, treća lagana u kojoj se pojavljuje relativno 'clean' vokaliziranje do 4.03, pa slijedi nešto zamršeniji dio sa slobodnijim hodom basa i dinamičkom gradacijom 'gain gitare do 6.23, onda noiserski razvaljen s vrištanjem do 7.15, znatno brži što diže tempo ka 8.05, još brži 8.28, pa sporiji solo basa i bubnja do 9.10 kad im se priključuje gitara, u 10.00 dolazi snažna distorzija, u 11.00 laganiji dekompozicijski noise/ post-rock koji se postupno pretvara u melodiju i održava sludge/ doom krešenda do 14.00, da bi se u zadnjih 30 sekundi samo jedan ton distorzije valjao u fade-out. Huh! Ne znam, nisam siguran, ali ovo je pravo jebanje i ozljeđivanje centralnog nervnog sistema mada se sve odvija spontano poput kadrova filma koji su otpočetka do kraja drugačiji.

Bend osim 4 studijska albuma ima i gomilu EP-ijeva i singlova (oko dvadesetak), te kolaboracije s A Death Cinematic, Pink City, Dephosporus, Thou (pisali smo o njima), Hieress, Throat i nećete vjerovati - s Morrisseyem na EP-iju "We do think so" objavljenom 2017. za The Mylene Sheat! Prisutni su i na gomili kompilacija, a čak 7 puta su uvršteni na d.i.y. kompilaciju "West Coast Tour Noise Diaries" koja, izgleda nema završetak već se dobrano zahuktava. Ovaj četvrti album "A Sense Of Rest" (smisao odmora) je vrlo klaustrofobičan svojom kompleksnošću: kompozicije im uglavnom imaju format rock-rapsodije poput životnog soundtracka one osobe koja se neprestano trudi da nešto ostvari, ali joj to nikako ne uspijeva, pa čak niti ne može pronaći svoj mir. Ok, nije ovdje jedan lik u priči, ima ih više. Svi se bave uzaludnim razmatranjem života stvarajući individualne slike što se, kao i sam naziv albuma nameću paradoksno bolesnom šalom kada se primjerice jedan od likova polije benzinom i u nedoumici je da opali šibicu ili upaljač.



Implicitno upakirani vokal ćelavog i trbušatog Demiana s vriskovima ima ambiciju predodžbe svakog lika o kome se govori pokušavajući unijeti mirniju i delikatniju atmosferu, međutim opći dojam albuma je stalni nemir od prve "The accelerationist", preko "Not-for-sale bodies" u kojoj se glavni lik dvoumi da se oda prostituciji kako bi preživio i fokusiranog centra "Kettle logic" (logika vodokotlića), jedne od 'pristojnijih' "I got to glory" (izabrana za jedini video) sve do posljednje, poprilično seksističke "Scratched off the canvas". Mogao bi ovaj album u tom spektru ponuditi površnom slušatelju poantu da predstavlja samo jedan dio ljudskih emocija, onih bijesnih i nervoznih frustracija, međutim govori o ljudskoj krhkosti kad nadođu problemi. Kroz ovakve omnibus priče što koji puta zapadnu u monotoniju, osobito nakon četvrte-pete pjesme, odigrava se suptilno rastrgana radnja puna dramatike, oštrih sukoba i kojekakvih premisa što između ostalog predočava i artistički dizajniran nadrealistično - apokaliptičan omot (autor Farel Dalrymple) s djetetom koje pokušava pružiti ruku i spasiti očajnika što bježi iz zadimljenog, bombardiranog, zatrovanog i oronulog grada i civilizacije. Vrlo čudno postavljena glazbeno-sviračka strategija mimo utanačenih klišeja. Pomislilo bi se da je Seattle, jedan od najvažnijih gradova u povijesti rocka propao s novim idejama. Nije. Great Falls (veliki slapovi) sa samo 3 instrumenta (+ vokal) vraćaju nadu u pravu budućnost koja ne mora nužno biti za bend i komercijalno uspješna. Da ih neki novi MTV progura, možda bi prošli, ali Demian nije privlačan i mlad ko' pokojnici Kurt Cobain, sportski razvijen atleta gromkog vokala Chris Cornella, nema karizmu vitkog Layne Stayleja s naranđastom pletenicom od brade, a niti onu avangardnu sposobnost gitarskog umijeća Jimi Hendrixa. A bome nije niti pozer poput proračunatih Eddie Veddera i Billy Corgana. A, zna se, danas je 'fasada' bitnija od sadržaja. Jbga...

Naslovi: 1.The accelerationist, 2.Not-for-sale bodies, 3.Kettle logic, 4.We speak in lowercase, 5.Thousands every hour, 6.Baldessari height, 7.I got to glory, 8.Scratched off the canvas

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/06/2019