Kad sam prvi puta preslušavao ovaj album, odmah sam u hipu pomislio da je ovo neki novi, vrlo moderan izvođač iz Britanije što spaja post-punk, brit-pop, industrial, elektroniku i ponešto metala, onako od oka rečeno, kad bi se Aphex Twin i Enter Shikari udružili s odličnim glazbenicima na žicama, a na vokal pozvali mlađahne Simon Le Bona i Thom Yorka da se mijenjaju za mikrofonima. Strašna kombinacija... Obilje elektronike, programiranih plesnih ritmova, synth pasaža, melodija koje šaraju sa svime i svačime, psihodelije, energije i općenitog života, cvatu na ovome albumu od skoro punih sat vremena predočavajući veoma lijepi moderni dekor kakav upravo i treba očekivati od Britanaca što u zadnjih desetak, pa i više godina nisu kadra napraviti pošteno uzbudljiv alternativan i inovantan rock album. Jedan od takvih koje jako dobro pamtim je bio debi These New Puritans "Beat Pyramid" (2008) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4187, a onda i The Chapman Family "Burn Your Town" (2011) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10721 koji su se 2013. raspali. Za oba benda sam tada mislio da su budućnost, odnosno, da bi tek sada trebali ubirati prave plodove rada. Zapanjio sam se kad sam nakon ovakvog razmatranja potražio Kekal i saznao da su iz Jakarte (Indonezija), trojac kojeg neprestano od 1995. čine Jeffray Arwadi (gitara, vokal), Leo Setiawan (gitara, vokal) i Azhar Levi Sianturi (bas, vokal). Hej???? Ne možeš vjerovati... Iz najmnogoljudnije islamističke zemlje na svijetu da dolazi ovakav moderan, ma rekao bih i premoderan bend, to je neočekivano. Ili mi, 'zapadnjaci' pojma nemamo što se tamo na dalekom istoku radi...

Kako mi se čini, Kekal spadaju u jednu od kršćanskih manjina u Indoneziji, imaju 12 albuma, svi su im na engleskom jeziku, a ovo je prvi kojeg sam slušao i prema tome ne mogu ništa konkretizirati osim ovih sat vremena u kome se spaja kršćanska vibracija, protok božanske enrgije, prihvaćanje mistične preobrazbe u kurs poznavanja Boga, čistog neiskvarenog svjetla... bez kontroliranja obmana, percepcijskih sustava koji nas hrane strahom, mržnjom i neznanjem pokušavajući nas udaljiti od ljubavi i mira utopljeni u povijesnoj amneziji ograničenoj na slijepe vidike, financijsko ropstvo otplaćivanja dugova nudeći strast materijalnog bogatstva usidrenog u vječnu petlju duboko pokvarenih stvari... Tekstovi su im poetski snažno oblikovani, puno bolje nego li mnogih kršćanskih dušebrižnika i teoloških filozofa, ispunjeni su optimizmom duše i vjerom u Krista, a to malo tko od naših 'zapadnih' fratra, pa čak i Vatikana s 'putrom na glavi' i Pape može predočiti. Ovi Indonežani znaju što je biti kršćan u islamskom svijetu, a k tome i alternativac. Vjerojatno im se svaki dan odbija u glavu što nisu muslimani... Lirika im je kršćanski bezgrešna...



Uvodna "Quiet eye" izranja iz elektronike nakratko se obrevši u black metalu, prelazi u new-wave/ noise, vokal je čisti Simon Le Bon iz najranijih dana, a onda zarola industrial kojeg obilato ima na albumu. Pjesme su im kompleksno satkane s bogatim radovima gitara; "Spiritual anarchism" black metalom, privlačnim synth melodijama nalik na Ultravox iz faze "Vienna" albuma, opakim growlovima, nenadanim prekidima ritam mašine, te imaju epicentrove smještene u niz detalja. "Inward journey" (feat. Luka Megurine) počinje poput Ultravox u vrijeme John Foxxa, onako Bowievski iz faze "Low" ili "Heroes" albuma, a i The Cure-ovski mračno odvlačeći pažnju u kompleksnu strukturu s industrial pomacima ka EBM-u i Cabaret Voltaire tretmanima u doba post-punka, "The sleep system" iz abrazivnih gitarskih dijafragmi ulazi u jedan od najljepših brit-pop trenutaka albuma, tamo kamo se ustvari čitav žanr i treba pomaknuti, a nije se maknuo ostavljajući jadnog bogataša Thom Yorka da nešto napravi. Novo iznenađenje dolazi u "Testimony", glitch/industrial elektronici prepunoj post-punk gitara ko' da se pokojni Andy Gill (Gang Of Four) probudio i odsvirao žestice na elektronsku podlogu i melodične arije, a iskreno rečeno, ovako nešto Nine Inch Nails nikad nisu napravili koliko god se trudili unaprijediti žanr. Razlog je jednostavan. Oni stoje ispred vlastitog zida kojeg ne znaju preskočiti. Kad se s daljine od pola zemaljske kugle gleda, inovacija pristiže s druge strane planete naše zemljice majčice. Baš sam taj dan, vozeći se biciklom s posla ne znam zašto vrtio u glavi pjesmu beogradskog benda Profili Profili "Majke ih guraju u metalnim korpama", koju sam kao klinac 1981. obožavao slušajući onu kompilaciju "Artistička radna akcija" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=319 , sve mi je lijepo u toj pjesmi od repetativne gitare do vokala i sasvim jednostavnih bas linija.



"Testimony" je mnogostruko kompleksnija i modernija pjesma od tog bazičnog new-wave/ post punka iako nema niti trunke one lirske otuđenosti kakvoj su bendovi težili u vrijeme punka, ovo je daleko drugačije, šminkerskije i otmjenije doba u kome je važnije biti 'hype', samo s razlikom što su ovi Indonežani otišli poprilično daleko ispred nekadašnjih Jugoslavena i današnjih Britanaca, recimo da su u ovoj pjesmi poput Cabaret Voltaire kad su smišljali avangardu u 70-im godinama. "Driven" s režavim gitarskim riffovima je opet drugačija, ispunjena lucidnim kolopletima black metala ambijenata, lepršavim tonovima i veličanstvenim gitarskim utorima i melodijama.



"Zoe" je praktički jedina akustična pjesma, moguće predviđena za hit u omjerima avangardnog black metala koji još uopće nije niti zaživio da bude poput thrasha Metallice i njihovih laganih hitova, ali tu je. Do konca albuma su još 3 odlične pjesme: "Hidden no more" od čak skoro 8 psihodeličnih minuta kolopleta elektronike, simfonijske umješnosti sludge i thrasha s progressive aranžmanima kakve baš i britanski bendovi u zadnje vrijeme i ne umiju napraviti, a onda se prešaltati u elektroniku i tromi ritam ko' da Visage kojih više nema, a i Ultravox pokušavaju revitalizirati svoje karijere. Moćan završetak pjesme, bome elektronsko-rockerski...



"Apocalypse: quantum resolution" je još jedna vrlo čudna pjesma elektro-metal konotacija, traje čak 7 minuta i uopće joj se nikuda ne žuri; iz agresivnog noise-black početka ide u šaranje psihodelijom bez pravilnog reda vožnje poput najboljih progressive metal i rock bendova, no malo tko da je ovako originalan i inovantivan. Otep? Opeth? Enslaved? Svi oni bendovi koji imaju Pink Floyd karmu. Nikako... Ovo je nešto sasvim drugačije. Vrlo slično, ali daleko modernije u zvučnom pristupu. Premda čitav album nema agresije tipične za black metal, pa niti najmanje ikonografije, ovo jest black metal s mnogo finih dodataka, ušminkanih i protokolarno defiliranih na avangardan način. Neću reći, ali pretpostavljam da bi ovako black metal mogao komercijalnije zazvučati u narednih 10-20 godina... U svakom slučaju, "Quantum Resolution" je avangardni black metal album, a čak 7 pjesama je s njega skinuto kao singlovi koji su ga najavljivali još od 2019. godine.

Naslovi: 1.Quiet eye, 2.Spiritual anarchism, 3.Inward journey (feat. Luka Megurine), 4.The sleep system, 5.Testimony, 6.Driven, 7.Zoe, 8.Hidden no more, 9.Apocalypse: quantum resolution, 10.Pneumatic union

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/01/2021