home > mjuzik > Nightmares of the Decomposed

kontakt | search |

SIX FEET UNDER: Nightmares of the Decomposed (Metal Blade Records, 2020)

Četrdeset tri minute, slobodno se može reći glavobolje, kako se zove peta pjesma po redu ("Migraine") je ponovno nevjerojatna lakrdija Chris Barnesa i rotirajuće ekipe, a eto, benave li publike, album se po prvi put našao i na UK listi najprodavanijih. Odavno se zna da su Six Feet Under počeli iz čiste zajebancije spomenutog frontmena Cannibal Corpse i Obituary gitariste (Allen West, napustio ih 1998.), te da su impresionirani odličnom prijemu auditorija nastavili prangijati zasjenivši po popularnosti i matične bendove, a da praktički izuzev dva, eventualno tri albuma nisu u gotovo 3 decenije rada realizirali ama baš ništa vrijedno pažnje, značaja i spomena premda su nanizali 13 studijskih i 4 tribute albuma.
[  ]

Ali, kako se ova šala pretvorila u jako dobar posao, Barnes napustio matični bend, ostalo je nevjerojatno uvažavanje i štovanje ovog smandrljanog projekta samo zahvaljujući činjenici da je to 'bend nekadašnjeg pjevača Cannibal Corpse'. I zbog ničega drugoga se njihovi nemušto sklepani i odrađeni albumi nisu prodavali i superiorno prolazili na tržištu postavši jedan od 3-4 najbolje prodavana izvođača death metala. Eh, ali niti od toga deatha više nema ama baš ništa: još ranije su s albumom "Undead" (2012., USA no.186) najavili da završavaju s beskrajnim glumačkim parodiranjem nepodnošljivih parola, fraza i bedastoća koketiranja s mainstreamom, pa su im čak neki kritičari dali i poprilično visoke ocjene, ali, jao… To nije bio kraj već početak nečega što se dobrih 20-ak godina smatralo uspjehom masovne slučajnosti.
[ Chris Barnes - Six Feet Under ]

Chris Barnes - Six Feet Under   © 2020

Downtempovi sabijeni u proziran stoner/ death/ rock s repetirajućim riffovima, minimalističkom strukturom i glumpavo-blesavi tekstovi o razmatranju smrti i ubojstvima mladih djevojaka, o tinejdžerskim frustracijama, zombijima, ispijanju krvi da bi se stekao dojam napušenosti i još hrpetine bedastoća mogu se koliko-toliko provariti premda je o tim svim stvarima daleko komotnije i duhovitije Barnes zborio u starom bendu, ali njegov način pjevanja je nešto najkatastrofalnije što se moglo desiti. To se dalo još ranije uočiti na mnogim albumima da mu je s vremenom na račun zanemarivanja vokalnih dužnosti, a i konzumiranja abnormalnih količina THC-a glas posve 'pukao' i ovdje jedino što je mogao napraviti jest bezbožno režanje, skvičanje i škrgutanje u očajničkoj agoniji podebljanoj u nekim sekvencama čak i sa svinjskim roktanjem, a nanizavši 12 pjesama, od jedne do druge zvuči sve slabašnije i očajnije kao da je kompletan materijal odradio u jednom danu ne davši grlu niti trunka oporavka. To se odmah uočava od prve "Amputator" do posljednje "Without your life"; u svima njima mu zastaje dah, gubi se na nekim bržim linijama, klokoće i promuklo hrapavo brljavi da naprosto izaziva sažaljenje poput izgubljenih kraljeva estrade i mezimaca publike, Bareta i Miše.



A druga, niti malo bolja činjenica jest njegov prateći bend kojeg čine neki od ponajboljih glazbenika deatha, no izgleda da je ovo jedan veliki eksperiment Metal Blade Records koji se voli poigravati s neukusom: njihov je onaj grozan "St. Anger", pa "Lulu" Metallice i Lou Reeda, "The Unspoken King" Cryptopsy, "Illud Divinum Insanus" Morbid Angel i tako redom. Izgleda da su namjerno predodredili i ovaj album da postane legendarnim podsmjehom po kome će se pamtiti beskrvnost, jer kako drugačije tumačiti da je gotovo kompletan materijal sastavljen po pjesmama od svega DVA riffa koja djeluju kao da su ih odsvirali početnici, tamo neki demo bend koji još nije niti uhvatio adekvatnu brzinu? I k tome, samo "Dead girls don't scream" ima solo dionicu, a tek spomenute "Amputator" i "Without your life" su napucane kakvom-takvom energijom. Ovakvo uzbuđenje je vrlo brzo prolazno, ali i zađučujuće da ovako tužan i depresivan sviračko-vokalni performans ekipe koja je cjenjena i uvažena može proći s otiskom albuma na kome su potpuno umrli talent i kreativnost. Do sada im se moglo smijati i zabavljati se u tome koliko su namjerno izigravali primitivne death metal štrebere, ali ovo je krajnje priznanje da kad već ne mogu i nikad nisu bili kibicirani da postanu znameniti po kreativnosti, zato mogu napraviti jedan od ubjedljivo najplićih i najblesavijih metal albuma svih vremena.

Naslovi: 1.Amputator, 2.Zodiac, 3.The rotting, 4.Death will follow, 5.Migraine, 6.The noose, 7.Blood of the zombie, 8.Self imposed death sentence, 9.Dead girls don't scream, 10.Drink blood get high, 11.Labyrinth of insanity, 12.Without your life

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 04/02/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Battlestar Lemon

DEPRESSOR: Battlestar Lemon (2022)

| 08/08/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Diamonds

YAO BOBBY and SIMON GRAB: Diamonds (2019)

| 08/08/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Colab 47

SOUND_00 and LEFTERNA: Colab 47 (2021)

| 07/08/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Seven Psalms

NICK CAVE: Seven Psalms (2022)

| 07/08/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Svetla, svetlosti, reizdanje

BJESOVI: Svetla, svetlosti, reizdanje (2022)

| 06/08/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Nightmares of the Decomposed
  • Haunted (1995)
  • Warpath (1997)
  • Maximum Violence (1999)
  • Graveyard Classics (2000)
  • True Carnage (2001)
  • Bringer of Blood (2003)
  • Graveyard Classics 2 (2004)
  • 13 (2005)
  • Commandment (2007)
  • Death Rituals (2008)
  • Graveyard Classics 3 (2010)
  • Undead (2012)
  • Unborn (2013)
  • Crypt of the Devil (2015)
  • Graveyard Classics IV: The Number of the Priest (2016)
  • Torment (2017)
  • Nightmares of the Decomposed (2020)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*