S prethodnim "Violence Unimagined" (2021) kanibali su ostvarili jedan od najvećih uspjeha karijere plasiravši se na USA no. 45 i po prvi puta se domogavši UK top-100 zasjevši na 81. poziciju između svih onih Ed Sheeranovih izdanja u konkurenciji s Dua Lipa, Justin Bieberom, Weeknd, Billie Elish, Taylor Swift, a zanimljivo, u Austriji, Njemačkoj i Švedskoj su ostvarili top-5 ili no.6. Pa onda, bio bi red da s ovim 16. studijskim albumom ponove taj uspjeh uz istu formulu. Švabe, Austrijanci i Švicarci su ih odma prihvatili (no.6, no.13, no.10), u USA su došli samo do bijednih no. 142, u UK ih ovaj puta nema na top-100 (samo na rock & metal listi no.1), te izgleda da je ovo logičan pad dolje u tržišnom pogledu. Ispadoše "Violence Unimagined" jednotjedna senzacija koncem travnja 2021. koja im je nakon oslobađanja lockdowna i pandemije omogućila omanji američki tour. Koliko mi je poznato, u Europi ih nije bilo i na žalost, nisu mogli unovčiti iznenadni hype nakon 35 godina uporne karijere. Osvećuje im se nasilništvo masakrom sjeckanja i odgađanja koncerata, ah, što će reći, prirodni hranidbeni proces. A ovaj album nije ništa drugo do li uobičajena spika smrada krvi i straha od nadolazeće smrti, patnje, zombija, nabijanja na kolac, probadanja vilama, mačetama, masovnog sakaćenja 'sjekirom u glavu', trgovanja ljudskim organima i čudno za njih - kovitlanja običnim kuhinjskim nožem. Moglo bi se pomisliti da su postali kulturniji, nježniji i humaniji, ha-ha-ha...

Chaos horrific:



Glazbeno i produkciji, ovo je blizak rođak prethodnika u komfornoj zoni šablona gdje nedostaju dublje akustične igre kakve su imali na najvećem uspjehu "A Skeletal Domain" (2014, USA no.32) što je rezultiralo većim kontrastima. Ovdje imaju nekoliko brzih tempova u uvodnim komadima "Overlords of violence" i "Frenzied feeding", dva razorna breakdown dijela sporog ritma "Summoned for sacrifice" (drugi singl) i prvog singla "Blood blind", te jedan uvjerljiv groove u predzadnjoj "Pestilential rictus", a to je već pola materijala s onim neandertalskim pristupom koji ih je zapečatio. Ostatak je švrljanje i prtljanje inverzija apsolutnog pokolja vrhunski izučenih psihopatskih ubojica, specijalista mesara s kaotičnim bijesom šampiona George 'Corpsegrindera' Fishera na malčice gitarama pretrpanom i zasjenjenom vokalu kojeg u guturalno slinavo-prgavom busanju nije baš najrazumljivije shvatiti od riječi do riječi što sve ne reži, mumlja i mrmlja u beskompromisnoj gladi i žeđi za ljudskom krvcom s brdom instinktivno užasavajuće brutalnih stihova 'more krvi dokle god pogled seže...'. Premda taj ostatak nema težinu ovih 5 pjesama, još se izdvaja naslovna "Chaos horrific" s gitarskim crust punk stavom, a pokušaj melodičnog doom/ deatha "Drain you empty" na samoj završnici je običan hibridni eksperiment, ono, ako prođe kod publike možda i nastave još nešto raditi u tom smjeru.



U usporedbi s legendarnom diskografijom, ovo nije nimalo inovantno nego revalorizirano u reciklaži ekstremnosti s tim dodatkom produkcije i gitare Erika Rutana, vođe floridskih Hate Eternal i nekoć davno članom Morbid Angel. Očekivao bi se pomak granica i istraživanje novih teritorija, međutim određene slabije točke ("Fracture and refracture" i "Pitchfork impalement") otkrivaju stereotip odavno isprobane formule tako da je ovo samo osrednja sredina prosječnosti koja još uvijek ima poticaj da si navučete Slayer majicu za lov na zombije i uživanje u krvavoj gozbi.

Naslovi: 1.Overlords of violence, 2.Frenzied feeding, 3.Summoned for sacrifice, 4.Blood blind, 5.Vengeful invasion, 6.Chaos horrific, 7.Fracture and refracture, 8.Pitchfork impalement, 9.Pestilential rictus, 10.Drain you empty

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/10/2023