home > mjuzik > Over the Overlords

kontakt | search |

NAKED RAYGUN: Over the Overlords (Wax Trax! Records, 2021)

Mnogi su vjerojatno skočili od nestrpljenja kada se ovaj prastari punk/ post-hardcore bend iz Chicaga 2006. ponovno okupio najavivši novi album, prvi nakon 1997. i nekoliko hiatusa, no dobio se samo živi zapis "What Poor Gods We Do Make" s nastupa na trodnevnom Riot Festu gdje su svirali sa Cock Sparrer, Bad Brains, Bad Religion, Butthole Surfers, Danzig, Misfits, The Jesus And Mary Chain i još gomilom punk, hardcore, psychobilly i indie-rock izvođača. Tada su obećali novi album, ušli su u studio, ali su se stalno razilazili i okupljali mijenjajući postavu. Na koncu je stari basist Pierre Kedzy i umro od raka 9. listopada 2020. ne sudjelujući na ovome, konačnom povratničkom studijskom albumu, prvom nakon 23 godine diskografske pauze.
[  ]

Originalno oformljeni još 1980. s gitaristom Santiagom Durangom i frontmenom Jeff Pezzatijem (obojica su imali role i u Albinijevom Big Blacku), slabašnom i neuvjerljivom furkom na punk verziju indijanskih pokliča Adam And The Ants, ali kultni debitantski EP "Basement Screams" su realizirali 1983., a na album "Throb Throb" čekali do 1985. promijenivši stil u pionirski post-hardcore , no tada se i postava stubokom izmijenila. Ploča je tiskana u svega 400 primjeraka i danas je pravi raritet za kojeg valja izdvojiti i po 200-300 dolara. Nanizavši nakon toga 5 albuma što su oscilirali kakvoćom i svaštarijama ("Understand?", 1989. im je bio najslabiji), razišli su se 1992. po vlastitim projektima i manje-više neuspješnim bendovima Effigies, Pegboy, The Bomb i Silver Abuse.
[ Naked Raygun ]

Naked Raygun   © 2021

Ne može se reći da kao bend nisu imali svojih vrhunaca od albuma na album koketirajući sa žanrovskim fuzijama jedno vrijeme imajući i duhače koji su postali zaštitnim znakom nekih pjesama sa saksofonom John Haggertya, jedno vrijeme i gitaristom koji ih je napustio 1989. Evoluirali su od bučnog post-punka do nečeg vrlo bliskog alternativnom punku koji je svoje odrednice imao i u Pixies zvuku; zadrti fanovi ih smatraju jednim od najvećih alternativnih bendova što je i pretjerano s obzirom na konkurenciju druge polovice 80-ih, no ovaj povratnički album pomiruje i sjedinjuje tu njihovu alternativnu fazu s pop-punkom, noiseom i klasičnim post-hardcoreom prije pojave Fugazi koji su žanru dali prepoznatljiv pečat i trade-mark za budućnost.



Pomalo je groteskna stvar koja se uočava da je album sniman u nekoliko faza jer se razilazi na sve strane, kako po zvuku, tako i po stilu. Uvodni dio od prvih 5-6 stvari aludira na žestoku noise-punk ostavštinu sa čudnovatom produkcijom gdje je vokal Pezzatija u visokim registrima svako malo tonući u visoke gitarske frekvencije, posebice u kratkoj "Go the spoils" (samo 47 sekundi), Fugazijevskoj "Living in the good times" (ima i naknadni miks Paula Bakera s insinuacijama Ministry, pogodan za čagu), Pixies obojenoj "Soul hole baby" s višeglasjima i 'up&down' breakovima što više duguju onoj alter fazi u dinamičkom minimalizmu, a tu valja dodati također klasičan Pixies tretman laganije i neurotične "Suicide bombs". Drugi dio je ostavština suvremenika 80-ih, točnije Husker Du što se povlači kroz melodično galopirajuću "Superheroes", pop shemom ozarenu "Treat me unkind", zafrkanciju "Broken thing" na pragovima Descendents i standardnog pop-punka, a rockerska "Amishes" donosi i najzanimljiviji lirski segment pričom o frustriranom životu uspoređujući ga s Amišima koji unatoč višestoljetnom konzervativizmu vole kriomice gledati lijepe djevojke.



Treći dio počinje kratkim skitom "Eric's across the street" koji se kao lajt-motiv provlači od instrumentalnog uvodnika "Intro" završavajući u pet i pola minuta dugačkom "Outro outre", jednim te istim međuigrama snimljenim na istom sessionu s eksperimentalnim i psihodeličnim izbojcima neobičnog krautrocka koji s temeljnim punkom i nema neke osobite povezanosti; uostalom i jazz-rock klavijature ovdje igraju vitalnu figuru uz isprekidani ritam bojne koračnice, ali se mora priznati da je za njihov stil ovo ipak predugačka minimalistička instrumentalizacija bez nekog jačeg faktora izuzev improvizacije. Tu su se smjestili post-punk/ indie-rock komadi "Black and grey" previše nalik kombinaciji Joy Division i Mission Of Burma u svjetlijoj varijanti, melodično mirna pop-punk posveta pokojnom organizatoru Riot Festa "Ode to Sean McKeough" i najmirnija "Farewell to arms" koja bi više odgovarala prvoj fazi Manic Street Preachers, posebice kao dopuna epohalnom singlu "Motorcycle emptiness" objavljenom taman u suton prvog zvaničnog razlaza Naked Raygun koji baš i nisu imali neki osobiti prijem u Britaniji i Europi, no pjesma fakat zvuči ko' brit-pop 90-ih s duhačima i revijalnim dekorom. Čudno je da su za završnu uvrstili staru živu verziju "Knock me down" (drugi album "All Rise", 1985.) s punom snagom riffova i čistim komičnim Pezzatijevim vokalom kao da ima barem 25 godina aludirajući da bi ovako mogli zvučati na koncertima, odnosno turneji, ako do nje dođe. Snimak je iz perioda kada su se nakratko skupili 1997., objavili živi album "Free Shit" (2001), a Quarterstick Records im je po prvi puta sve albume objavio na CD-u.



Jest, ovo ovdje je znatno drugačija slika od onih zafrkantskih i poletnih mladića kojima uspjeh i nije bio nešto važno u dostignuću revno ostavši na renomeu malih klubova i kultnog statusa kojeg i nisu njegovali premda im je Richard Branson iz Virgin Records ustupio vrijeme za 3 najpotentnija albuma koncem 80-ih u svojoj alternativnoj etiketi Caroline Records specijaliziranoj za progressive rock, punk, post-punk i alternativni rock, a ta avantura je prošla minorno i nezapaženo spram recimo vremenski sukladnih albuma Youth of Today, Hole, Monster Magnet, Primus ("Frizzle Fry"), Smashing Pumpinks ("Gish"), Suicidal Tendencies ("Joint he Army") ili White Zombie. Nisu se najbolje snašli u prelazu na veću etiketu i to ih je koštalo svjetskog neuspjeha koji im je bio takoreći nadomak ruke poput Sonic Youth ili R.E.M. Ovim povratničkim albumom niti najmanje ne pokušavaju revalorizirati ili opravdati komercijalni neuspjeh jer gro punk populacije danas uopće malo više zna za njih. Starci su kojima je ovo možda zadnji album jer u 60-im godinama života glumatati napola mlađeg mlatimudana može se samo inscenirati materijalnim pobudama, a one u ovome slučaju nisu iste kao kod Iggy Popa, Charile Harpera ili Mick Jaggera. Dobar povratak staraca u prijatnoj energiji koju ne moraju glumatati.

Naslovi: 1.Go the spoils, 2.Living in the good times, 3.Soul hole baby, 4.Vija's big organ, 5.Superheroes, 6.Treat me unkind, 7.Suicide bomb, 8.Broken things, 9.Amishes, 10.Eric's across the street, 11.Black and grey, 12.Ode to Sean McKeough, 13.Farewell to arms, 14.Outro outre, 15.Living in the good times (Paul Baker mix), 16.Knock me down (live)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/08/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*