Sludge je kao žanr kroz 4 decenije pokazao mnoge fleksibilnosti za obogaćivanje iznjedrivši od onih početnih tromih, rastrganih i disonantnih konotacija čitav niz inačica, a dakako i nepobitnih utjecaja na doom, grunge i post-metal donijevši različite varijacije ne samo u metalu, već i u rocku, a zaboravlja se - i u punku i u hardcoreu, sjetite se Black Flag ili još uvijek aktivnih Cancer Bats, Converge, Agrimonia, Black Tusk... Ovaj trojac iz Philadelphije osnovan 2008. od članova nekolicine manje znanih bendova (najpoznatiji je onaj čuveni Khann www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=11953 koji se zagubio prije desetak godina s današnjim basistom Jake Smithom) kroz karijeru je nanizao 7 EP-ija, 3 split izdanja i tek samo 2 albuma nije neki ziheraški odmjeren projekt orijentiran na stilski jasno prangijanje po sludgeu. Nikako, premda su im pjesme neurotično kratke, sabijene u formate od 1 do 5 minuta, a to jest već u samom početku čudnovata varijanta. Njihove šarže su bogato revitalizirane grindcore/ hardcore elementima s uletima noise i eksperimentalnih, vrlo kaotičnih dionica u kojima se ne libe odvaliti u nepoznato i neistraženo, ajde, slobodnije da se izrazim, kompleksnije konfiguracije kakve običava raditi majstor Kurt Ballou (Converge), a to uključuje i galope i psihodeliju i dio stonera s lelujavom provalijom na onaj način kako su primjerice Mastodon u svojim ranim sludge fazama dijelili legitimno kreirane albume. Možda se pričini da su u tom aspektu previše fokusirani na crossover sa željom inovacije radi samog napretka što nije loše, a s druge strane, možda premalo naginju ka samom sludgeu neprekidno iskoračavajući ka kompleksnom pristupu kompresirajući čitav album u svega 22 minute sa čak 10 pjesama.



Uvodna "Asymetric torment" ima klasičan pleteći riff gitarista i vokalista Logana s teškom ritmičkom potkom u isprekidanom stoner/ hardcore tempu bubnjeva Jake Creggera i brundavih basova, a taj način im se provlači kroz sijaset pjesama s usporavanjima i ubrzavanjima na bazi slobodnih hodova što su u nekoliko navrata isprekidani kraćim psihodeličnim intervalima poput "Pseudomessiah", "Bone thief", "Mortuary art", te dva kratka instrumentala "Interlude 1 & 2". Imaju znakovito naglašene projekcije skokova iz žanra u žanr s tek malim neskladima u kojima zasmeta pridjev 'powerviolence' jer je on nekako preblag čak i u kratkim dijapazonima "Collision of desire", "Goat snuff" i "Corpseflower", najkraćim temama koje jedva da dosežu minutu i pol. Zna se što powerviolence predstavlja, a on je u ovim slučajevima izmrcvaren učestalim usporavanjima i ubrzavanjima ne donoseći kompletnu opasnost.



Završna "The floating door" od skoro 5 minuta očitava lekciju teškog sludge manira s noise-rock frakcijama evidentno namjerno forsirajući nepovezanost dinamike, ali Bože moj, malo se ovakvih bendova može upustiti u slično izgrađenu infrastrukturu. Sve ovo skupa doima se da album traje puno više i vjerojatno bendu nije niti najmanje jednostavno ga odsvirati uživo budući da izmjenjuje žestoke vrućine s tromim i teškim hladnoćama psihodelije i čudnim vrtložnim bukama pokušavajući balansirati u tempu disanja. Stoji da ga je masterirao čuveni James Plotkin, a to je palac gore za ovaj neobično čudan izdanak sludgea s kombinacijama slow/ fastcore/ downtempo/ noisea.

Naslovi: 1.Asymetric torment, 2.Pseudomessiah, 3.Interlude, 4.Collision of desire, 5.Bone thief, 6.Mortuary art, 7.Interlude 2, 8.Goat snuff, 9.Corpseflower, 10.The floating door

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/03/2022