Realize je bend iz Arizone koji je dosad bio debelo pod utjecajem (da ne kažemo potpuno generična kopija) Godflesha. Meni osobno najveća boljka benda su bili vokali koji su mi bili prenaglašeni i nedovoljno… Ah nezahvalno za reć ali brutalni? Što je najgore nije ništa što malo distorzije i smanjivanje u konačnom miksu da se utope u glazbi ne bi popravilo. Preda mnom se sada nalazi treći album, prvi za novi label jer izgleda da više nisu na Relapseu, pa da pročačkam malo šta su to oni skuhali u svoje dvije ljudske minute. 'Oblivion in their eyes' počinje elektronskom sekvencom, ali kako su sve pjesme na ovom albumu kratke, brzo prelazi na riff dok će elektronika poslužiti kao nadopuna u bridgeu, osjetan napredak u vokalima jer su ih sada provukli kroz vocoder pa tako više naginju na Minstry iz faze 'The land of rape and honey'. Uhhh dosta toga ovdje bih osobno promijenio. Riff na kraju bih stavio kao noseći i od toga gradio pjesmu, elektronike bi bilo čak i više jer stvar ovaka kakva jest zbilja ne ostavlja neki pretjerano dobar dojam osim što su popravili vokale. 'Body Collapse' je kaotična stvar gdje se isprva redaju atonalna pila od gitare i riff, dok je noseći riff malo bolji od prethodnice, da bi stvar negdje na polovici krenila u potpuno drugom pravcu. Svaki segment ove stvari je komotno mogao biti svoja pjesma, a dosad nisam čuo ništa što bi makar nalikovalo na chorus. U tom aranžerskom dijelu je bend malo podbacio, ali tko zna, možda je namjerno iako sumnjam. 'In silence' je sporija i zvuči kao da se Al Jourgensen dere preko pjesme Godflesha, malo je dulja u odnosu na prethodne, ali samo zato jer ima tih sporijih dijelova, negdje poslije pola pjesme kreće elektro sekvenca da bi se pjesma vratila na svoj najveći adut- dobar laganiji godflesh riff, i onda promptno to pokvarila prelaskom na ni manje ni više nego blast beat. Pokušaj da se industrial metal prilagodi trajanju hardcore punk pjesme nije najbolje uspio.



'Unknown fear' počinje kao powerviolence stvar (???) da bi kasnije prešla u lagani riff koji bih nazvao geisha core u nedostatku adekvatnog vokabulara. Kraj pjesme je dobar, i čudi me da nisu malo više iskoristili lead gitare pri aranžiranju prethodnih stvari jer bend zvuči najuvjerljivije upravo u ovim izmjenama godflesh leadova i hardcore riff gitare. 'Killing party' je usprkos elektronskom početku čisto Godflesh stvar i dosad najbolja na albumu jer ne djeluje kao nabacana hrpa riffova, ali i ona pati od te aranžerske boljke da je sve ovo moglo biti tako bolje da su pjesmu malo razvili u bilo kojem smjeru- godflesh dijelovi su se mogli malo više ponavljati, hardcore utjecaj je trebalo razvit kao nositelja pjesme. Ovako ostajemo uskraćeni kao auditorij jer ono što valja ne traje dovoljno,i nije dovedeno do svog logičnog zaključka. Niti ne moraš imati choruse ako si dobro razvio prethodne riffove i napravio od njih koherentnu cjelinu. Šteta jer su na moment zvučali kao da su se sabrali.



Nakon intermezza pod nazivom 'Din' pjesma 'Predawn gloom' počinje kao i mnoge dosad- industrial electro sekvencom koje više neće biti u pjesmi, nastavljajući sa Godfleshevskim leadovima i potiče glavu na banganje, ali opet te izmjene, prebrzo ide iz bangerskog moda u sporinu i bridgevi koji uopće ne vode brigu o takozvanom flow-u pjesme. Ajde ovdje bar ima ok prijelaz pa hardcore riff ne djeluje kao da je uletio nogom kroz zid. Kraj pjesme je kakofonija Godflesh gitara u ritmu kao da je blast, i to se izmjenjuje sporim riffom koji se tu pojavio tek sada. Ufff koji bućkuriš od albuma, da mi netko dođe sa ovakvim albumom na mastering prvo bih ga mesarski iskasapio, produljio dobre dijelove da se malo više ponavljaju, bass bi mi bio okosnica za praviti vokale i njih bih tražio da se nanovo snime tako da pjesme ne budu samo izmjene godflesh i više sludge riffova, a od vokala bih zahtijevao da nešto i otpjeva jer jebiga- izabrali su stil gdje se sve to može, i doveli sami sebe do točke da su postali predobri za pankerski minimalizam, a očito nezreli za ozbiljnije aranžmane. Ironično da se sljedeća stvar zove 'Subtle movement' jer nijedan movement na ovom albumu dosad nije bio suptilan. Ista boljka, pjesma počinje elektronikom pa naglo prestane, pa bubanj koji isto prekine, pa opet i onda idemo u riff, doduše ova stvar bez obzira na te nagle prekide još djeluje dobro, pogotovo zbog življeg riffa kojim se donekle iskupljuje za sve nedovoljno ponovljene ambijentalnije dijelove prethodnih pjesama. Hardcore banger od riffa napokon radi ono što je pola njih na ovom albumu trebalo- ponavlja se dvaput sam i dvaput sa lead gitarama. Zasad najbolja na albumu.



'Afterimage' je godflesh na steroidima ali opet sa tim naglim prekidima koji onemogućavaju slušatelja da se uživi u stvar. Plakao bih nad ovim silnim potencijalom koji album pokazuje, ali kratkoća pjesama jednostavno ne dopušta nijednom segmentu da se razvije i nametne- a doslovno svaki od njih bi to mogao. 'Nature bot' slijedi isti obrazac ali je barem tek ispod dvije minute pa nema vremena zasrat i note i kajdanku sa očajnim aranžmanima. Koliko bi ovaj album bio bolji da im je netko samo uzeo mastere i napravio od njih koherentne pjesme. Sve je tu, samo da se fino kopipejstaju dobri riffovi i ubace prelazi na bubnju pa da ti nagli prekidi budu jedan aspekt, recimo iz žeščeg dijela u elektroniku, a ne da na cijelom albumu punom vrhunskih riffova imaju dva do tri dobro složena dijela pjesme. Nije eksperimentala nego traljavost i lijenost.

'Wishful thinking' je utjelovljenje onog o čemu govorim, napokon stvar koja ne djeluje kao da je album produciralo 5 različitih producenata odvojeno jedan od drugog bez ikakvog obzira na rad ostalih. Nije trebalo doći nego do jedanaeste pjesme na albumu da bi dobili pravi proizvod. 'Voice like cold running water' je elektronski intermezzo koji je mogao biti uvod u dobru stvar upravo da je neki od mase dobrih riffova na ovom albumu jednostavno uletio i odnio stvar u drugom pravcu. 'You obey' isto obećava, kao više hardcore pjesma figura sasvim solidno a zvuči kao da je trebala biti druga na albumu dok opet ne ulete te nagle izmjene koje nemaju ni glavu ni rep. Ovu nakupinu genijalnih, no loše posloženih pjesama od albuma kraju privodi stvar 'Crest dispersal', koja je još najbolja na albumu, pogotovo jer ima vocodirane growlove pa još najbolje evocira rani Godflesh ili prva dva Pitchshiftera.

AAAAAAA!!!!!! Pošto novosadski jezik nije baš rafiniran u nijansama, na engleskom ću ovaj album nazvati 'a great album executed poorly'. Nepovezano, nabacano a doslovno svaki njegov segment individualno zvuči GENIJALNO. Jest da se još uvijek nisu izvukli iz sjene Godflesha, ali su imali priliku napravit tako dobar album gdje bi se industrial metal kombinirao sa hardcoreom i mrvom sludge utjecaja. Ovako meni uz upitnike iznad glave ostaje pitanje- Pa čovječe ako ja nakon prvog slušanja pizdim što ti je album ovako nabacan kako to da vama nije kroz vjerojatno stotine slušanja došlo do toga da ga uredite? Album koji je mogao biti njihov iskorak, ako već ne u autentičan stil, onda barem da budu kvalitetno generični. Ovako ostaje zdvajanje nad onim što je moglo biti. Šteta, jer sam iskreno navijao za ovaj album.

Naslovi: 1. Oblivion In Their Eyes, 2. Body Collapse, 3. In Silence, 4. Unknown Fear, 5. Killing Party, 6. Din, 7. Predawn Gloom, 8. Subtle Movement, 9. Afterimage, 10. Nature Bot, 11. Wishful Thinking,
12. Voice Like Cold Running Water, 13. You Obey, 14. Crest Dispersal

Sa kolosalnim žaljenjem:

ocjena albuma [1-10]: 5

marko šiljeg // 30/09/2023