home > mjuzik > Kaos u vremenu kojeg nema

kontakt | search |

ELENA: Kaos u vremenu kojeg nema (d.i.y./ bandcamp/ Jatagan Records, 2022)

Zagrebačko-riječki četverac započeo u Rijeci s gitaristom Elvis Mikcom i bubnjarom Dejanom Lipovcem doselivši se 2018. u Zagreb pronalaze pjevačicu Luciju Gašpari i basistu Jan Belana. To možda i ne djeluje kao neka osobita informacija, međutim ostvarili su već ovim prvim albumom realiziranim koncem 2021. izniman kreativan pogodak.
[  ]

Očito sjajno uvježbani i spremni za istraživačke poduhvate, a usput i dobrano naslušani s koječime, otišli su u dublju misiju rock artizma oslobodivši se utjecaja, trendly furki i šablonskih kalupa u koje su mahom sabijeni demo izvođači na svojem prvom zvaničnom radu. Potegnuli su u vlastiti, autorski legitimitet pokušavajući pronaći originalnost. Kako u stilsko-glazbenom, tako i u poetskom aspektu, donijeli su svježi i nepatvoreni duh simbioze otuđenja, melankolije, strukirano višesmislenih raspoloženja od tamnih sjena vlastite duše i društvenih tegoba sve do rijetkih trenutaka fikcijski vijugavih horizonta svjetlosti dramatizirajući ionako nepredvidljivo varljivu ćud realnosti.
[ Elena ]

Elena

Otvorivši ovaj 42 minute dugačak album, prvo na što se nailazi jesu samo 4 pjesme poduljih opsega od 9 do 12 minuta, a to već u startu može odbiti klasičnu rock audijenciju što životari svoje diskofilske užitke u pop shemama do maksimalno 4-5 minuta po pjesmi emitiranoj s neke digitalizirano medijske platforme. S druge pak strane, moglo bi se utvrditi kako je ovo neki progressive-rock pun kompleksnih aranžmana. Nije. Ili, opet, neki minimalistički mantrajući neo-folk s rock aditivima, moguće space-rock što je uvijek spreman za kojekakve intervencije i beskrajne improvizacije. Može se ponešto pronaći poput David Tibetovih mantri iz sretnijih razdoblja Current 93, malo ranih Pink Floyd s Barettom, nekih natruha Psychic TV, pa i Swans iz zadnje faze, ali sve su to samo sitnije opaske koje ne drže vodu u potpunosti.
[ Elena ]

Elena

Elena naime razvija svaku kompoziciju gitarističkim 'gain gradacijama bez izrazite upotrebe distorzije pokazujući majstoriju tkanja preplitanjem uzajamnih staccata i legata izbjegavajući suhoparnost repeticija kojih doduše ima u dinamičkim varijacijama održavanja osnovne konfiguracije ne uletavajući bezglavo u eksperiment. To gitarsko tkanje je vodeća pejzažna infrastruktura bez koje čitav sustav ovog artizma ne bi imao potpuni dekor premda se nikako ne teži primamljivim riffovima i gomili onih uobičajenih sintagmi alfe i omege na žicama dajući mnogo prostora ritam sekciji, a opet, nije kao primjerice u slučaju Bauhaus gdje je bez Daniel Asha opstanak kompozicija visio na tankim koncima. Štoviše, bend je kompaktan u svirci sa svih strana, dijagonala, paralela i periodičkog zvučnog sistema ne duplajući projiciranjem jedne te iste proporcije stvarajući bogato oslikane priče koje bi i bez libreta na hrvatskom jeziku bile zorne i jasne da im je uistinu do nečega stalo - da prikažu fabulu, što je i najčešći fazon audijencije shvaćala ona ili ne smisao lirskog kontigenta.



Ovime je praktički mnogo toga rečeno: pjesme jasno spektriraju opsesivnost unutarnjih paranoja, pomalo glibeći i u gothic-folk/ post-punk, osobito zbog gitarskih performansa nalik na čudnovate ekspresije Keith Levena iz prve faze Public Image Ltd. što se vrlo dobro uočava u uvodnoj, najkraćoj "Lutke od papira", pomalo i kompulzivno fetišiziranoj fabuli romantične depresije. Ujedno, ovo je i ritmički nabrušeniji komad na periferiji tročetvrtinskog takta u koji idealno, zajedno s poetikom sjeda mračan mezzosopran Lucije varirajući iz dubljih u vrlo visoke registre potencirajući njene glasovne mogućnosti za buduću ozbiljnu kandidaturu najbolje domaće vokalistice. Hm, ne valja zaboraviti da je i Zorica Konđa izniknula iz vrlo sličnog benda počevši kao rockerica... Još bolji primjer neo-folk sintagmi je "Ima li netko" s dugačkim psycho uvodnikom istočnjačko-tibetanskih guru frakcija, vrlo slično onima koje su The Beatles unijeli nakon upoznavanja mantri i ganji, danas se ovakav stil obično pripisuje saharskom i world-music bluesu, a što je interesantno, kompozicija nimalo ne pokazuje tendencije ka silovanju egzotike radi same egzotike korištenja u svrhu lajt-motiva. Suprotno, od nje su stvorili osebujan desetominutni komad, hipsteri bi primjetili post-rock, ali ne u ovome slučaju. Izabrani singl "Ja sam sve", inače za video komprimiran u 8, a u albumskoj varijanti razvučen na 12 minuta igra se gothic/ post-punkom The Cure i Siouxsie And The Banshees jezovito-makabričnim ugođajem ponirući i u Swans no-wave novijih datuma prateći uzlazno-silazne amplitude stvarajući dramatiku otuđenja obavijenu mistikom davši u središnjem dijelu vremena i za razmahane sviračke solo intervencije, te progressive konotacije s ambijentima i prstohvatom shoegaze tremola. Nakrcana trip mirnoćom bezbrižnog putovanja "Vlak 347" zaokreće ka synth atmosferi u harmoniji prozračnih staccata posve drugačiji kompleks kao da su stilski obrnuto proporcionalan bend istraživajući ambijentalne postmodernističke pasaže mic po mic dodavajući usklađene elemente gitare, pa laganih bubnjarskih prelaza i kratko rezanih basova oblikujući psihodeličan pokušaj post-avangarde. Bolji poznavatelji sjetiti će se Galaxie 500 formata obrade Yoko Ono "Listen, the snow is falling" i vrlo slične dinamike od senzibilno tromih početaka do relativno razbarušenog finiša koji je u ovome slučaju kreiran i na granicama obzora de-kompozicijskog noise zahvata.

I još, uzme li se u obzir da je album sniman po različitim lokacijama (garaže, dnevne i spavaće sobe, studio) na posuđenoj opremi, informativno gledajući, trebao je ispasti nemušti zgubidan koječega i svačega, međutim, ovo je uistinu prekrasno iznenađenje što djeluje kao majstorski zgoditak nekog provjerenog svjetskog producenta koji je otprve ukapirao snagu kreativnosti uputivši ih na teško prohodan teren neo-psycho rocka stvarajući poligon za mogući novi žanr. Da ovakav album imaju Britanci, van svake sumnje bi ga pogurali kao najnoviju senzaciju.

Naslovi: 1.Lutke od papira, 2.Ima li netko, 3.Ja sam sve, 4.Vlak 347

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/09/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Infinite Loop

YONIC: Infinite Loop (2020)

| 01/12/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Color Decay

THE DEVIL WEARS PRADA: Color Decay (2022)

| 30/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Tomorrow EP

LOGICAL DREAM: Tomorrow EP (2010)

| 29/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Exploration EP

INFEBIS: Exploration EP (2010)

| 28/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Eliot Alma, EP

ELIOT ALMA: Eliot Alma, EP (2022)

| 26/11/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*