VNV NATION: Electric Sun (Anachron Sounds/ Metropolis, 2023)
Fanovi Ronan Harrisa i sve rijeđe ekipe (bubnjar i klavijaturist Mark Jackson ga je napustio koncem 2017. i otišao u Francusku Baskiju kako bi se posvetio hobiju - proučavanju tarantula!) mogu pričati što god hoće. I veličati ga da još uvijek tematski projicira zamračene svijetove turobnosti i očaja, te nadanja i neispunjenih želja, kako nikada ne izmišlja nešto novo u putovanju ka onostranome, sivoj tugi propasti ljudskog roda, te kako je ovo post-pandemijsko vrijeme idealno da savršeno prikaže njegov odraz teškog i depresivnog raspoloženja, glavne svjetske boli. A pogotovo oni koji smatraju da je ovaj 11. album najbolji u karijeri.
Ajoj, kako je to žalosno. No, pogledajmo realno. Ljudski rod suvremenog Zapada je postao, ko' što davno reče pokojni Mark Edward Smith (The Fall) prokleti razmažen hippy svjetonazor koji samo mašta o ljubavi i miru, remiksima nekavih Tears For Fears 'posadimo sjeme ljubavi' i novim pločama Bruce Springsteena i Mark Knopflera. Odnosno, danas u 21. stoljeću ima sve, a opet nije zadovoljan s krovom nad glavom, nekom komocijom 4 zida vlastite sobe, urednim obrokom hrane, kupaonicom, možda nekim automobilom, obaveznim zaposlenjem kojeg u principu ne voli i stalno mu prigovara, tja. Ljudi su postali balava derišta zbog konzumerizma, zavisti i faktičke taštine za prestižem. Tu se ništa ne može. Žene silikoniziraju usne, grudi, bokove, tetovaža i depilacija su obavezne, anoreksija je privlačna, ma i niški genije Bokerini je pred 15-ak godina rekao 'luksuz je osećati se loše'.
Jasna stvar. Čim imaš dovoljno, tim želiš više, a frustracije se same gomilaju kada se želje ne ostvaruju pretvarajući se u mržnju tražeći spas u grešnim nakanama, ali koga to brine, pa se tako stari Judgement odvažio da poput iskusnog barmena s velikim katalogom pića nema ništa novog za ponuditi što ranije niste kušali. Improvizira blueserski s patetikom koja skoro pa da dođe na živce onomad ko' što ga i Dave Gahan serucka i drobi na zadnjih petstošezdesetosam pjesama Depeche Mode, no koga opet briga, jer tu je i pripadajuća muzičica koju je uglavnom sam kreirao uz (pri)pomoć, interesantno, dva Benjamina - Mundiglera i Lorenza.
Album je koncipiran kinematografski sa 64 minute organske svirke u punom ambicioznom pokušaju izravnog suočavanja s problematikom vitalnog pitanja 'kamo ide ovaj svijet' miješajući tamu i svjetlo na patetično pronicljiv, ali i vraški dosadan, manje-više baladičan način dramatizirajući eteričnost 'soundtrack' formata. Od laganog naslovnog uvodnika "Electric sun", Giorgio Moroderovskog disco-popa "Before the rain", Mobyjevskog drndaša "The game" prožetog klavirskim staccatima, zatim imitiranog trancea "Invictus", punky Depeche Mode sublimacije "Artifice", natruha Suicide balada ("In the temple", "At horizon's end"), gothic monumentalnosti (laganica "Run")...
Ali ima i ponekog zanimljivog komada. "Prophet" nije "No control", no može koliko-toliko uzbuditi malčice pretananim EBM flukcijama u melankoliji kojom obiluje čitavo djelo kao da je rađeno po direktivi Tončija Vrdoljaka za idealan scenarij tog suvremenog trenda, opće depresije u doba prezasićenosti, dok je vodeći singl "Wait" sukladno podudarena manifestacija duševnog ništavila podređenog materijalizmu obrušavajući se, ajde, konačno toj punkerskoj etici društvenog angažmana, no opet, najmanje 3-4 koraka udaljenog od D.A.F. konkretnosti, a također valja izdvojiti predzadnju "Sunflare" s Bowievskim šlihom izvađenim iz berlinske faze, nije na odmet spomenuti da se Ronan već godinama stacionirao u Hamburgu, velikoj prijestolnici njemačkog undergrounda gdje je iznimno popularan, a ovaj album je dosegao na zvaničnoj deutsche listi impozantan no. 5 što je njegovim glavnim uzorima Kraftwerk jedini puta pošlo za rukom sreće uspjeha tek s povratničkim "Tour De France" albumom 2003. kada su konačno dosegli no.1 u vlastitoj domovini. I nakon toga ništa više nisu objavili.
Pa i premda u svojoj domovini Irskoj, a niti u Ujedinjenom Kraljevstvu nikad nije imao zapažen komercijalni uspjeh (daleko više je voljen u USA), redovito uspjeva napuniti sale i koncertne dvorane, ovaj puta sâm sa svojom neubjedljivo patetično, gotovo cmizdravo-gnjecavom pričom, jbga, ide mu fora i štos da okupira ciljani auditorij uvjerivši ga u ispravnost glumatajuće-pozerskih, pozitivnih emocija o ovome prokletom svijetu. Daleko od toga da je ovaj album loš. Nije, ali nije niti na nivou 3-4 najbolja, dok mi u Hrvatskoj imamo daleko boljeg i originalnijeg electro-punkera Neon Lies - Gorana Lautara koji ga s audio-kazetama i minijaturnom oldschool tehnikom skoro pa iz doba ranih Cabaret Voltaire 'pojede' u tren oka. Bitan je stav, a Ronan ga je, očito izgubio tražeći se u nekom njemačkom Alphaville svijetu s asocijacijama na spomenuti Deutsch Amerikanische Freundschaft inaguirarujući praznoglavi svijet Pet Shop Boys i Depeche Mode publike, fuj! Draku dukači.