home > mjuzik > Est

kontakt | search |

EL JARA: Est (Great County Rekords, 2024)

Može se pretpostaviti da bi rad gitariste Mile Rukavine iz DC5, žestokog rock benda iz Donjeg Pazarišta pored Gospića mogao biti instrumentalan s obzirom da se ne petlja u vokale. I to je teoretski jedina 100% točna hipoteza. Sve ostalo dođe kao naklapanje, elem otprilike onako kako li sam zamišljao da će biti krcat riffovima, energijom i općenitom rokačinom, ma nadebelo sam se prevario jer je ovo sasvim drugačiji stil i izraz koji s matičnom jezgrom nema ama baš nikakve zajedničke poveznice, te bez znanja o autoru prve asocijacije bi bile Šumski ili Dorinigo.
[  ]

Kad se suočimo s ovakvim zasebnim djelom, neosporno jest da je autor velikog talenta, sofistikacije i konciznosti, skoro da se zapitamo što li to on sve nije kadra napraviti i kamo se zaputiti. Ovih nepunih 50 minuta, priznati ćemo, jest obiman zalogaj, (ne)suvislo pretenciozan i potrebit, pun je slojevitih formata, bogatih nadogradnji s duhačima i samo on zna sa čime već jer je u startu napravio album koji se doima organski živ i analogan sa bubnjevima, basom, kombinacijom električne, akustične i amplificirane gitare, a možda je u samoj infrastrukturi veliki dio toga programirane prirode (provjereno: nije), no ne bih cjepidlačio što sve stoji iza ovoga budući da je početni efekt prilično iznenađujući, čak i blago jazzy kad krene fina plesna balada "Bome est" prepletena staccatima i psihodeličnim dekorom trombona Nikola Kropekas latino elementima Antonio Carlos Jobima, taman za letargičan ugođaj prebacivanja dosadne, trome i lijene, uvijek izmrcvarene nedjelje popodne kada se više ne razmišlja o prošlovečernjem subotnjem tulumu nego se mislima i emocijama gubi energija na razmišljanje o grubom ponedjeljku...



Rock kao figura je rijetko zastupljen, nalazi se u "Donesi Klintu i dečkima", tek samo u tragovima špageti-western surfa na način kako su to nekoć oldschool bendovi insinuirali veliku produkciju za masne pare, nikako The Shadows, više pokojni Dick Dale (umro 2019.) i još uvijek živući Duane Eddy (85 mu je godina) koji su imali daleko zanimljivijih, ali ne toliko uspješnih zgoditaka izuzev daleko najpopularnije "Peter Gunn" (UK no. 6) premda je Eddy imao još najmanje 5-6 velikih hitova, ali prije skoro više od 6 desetljeća, što su, nažalost zaboravljeni. Po te dvije uvodne teme jasno je da se ovdje ne treba očekivati neki unaprijed predmnijevan sadržaj: "Militärgrenze afrotanz" skače barem u sredinu 80-ih s isprekidanim funk šlihom afrobeat/ bluesa u kombinaciji wah-wah, staccata, reverba i lagane distorzije otvarajući putešestvije za nove izazove, nešto na tragovima "Remain in Lights" Talking Heads i one čuvene Brian Eno & David Byrne kolaboracije "My Life in the Bush of Ghosts". Najkraća "Zvjezdarnica kod Pipija" (2.32) uz laganu d'n'b ritmiku puni psihodeličnost impresije noćnog neba, a bome ima i kraći izlet u neočekivani space/-krautrock. Meni je šteta što se nije razvila u dulju temu, inače tipični stilizatori od ovakvih sjajnih poteza naprave kompozicije od desetak minuta, maltene čitav album.



Jedan od vrsnih pogodaka je rasplesani afro-funk "These soles are about to burn", naravno s duhačkom sekcijom, pa recimo u tempu genijalnog Đure Dobranića (Kudikamo?), a tu se otvaraju i relacije ka Fela Kutiju, ovaj puta u skraćenom pop formatu kakve primjerice imaju The Neville Brothers, Ivan Neville, a bome i The Chemical Brothers. Produkcija je vrlo prihvatljiva, može se osjetiti i dašak big-beat Propellerheads uz sjajan drajving miješanja basova, chug gitare Neil Rodgersa i tih Kropekovih duhačkih vragolija vozeći kompletnu priču uzmimo, vrlo poletne, pa i uzbudljivo smiješne teme, prevedeno na naški 'ovi đonovi će se razdrti', naravno od plesa. Dodao bi da sam u ranoj mladosti, taman nakon odsluženja JNA, koncem 80-ih radio kao šustar popravljajući cipele raznih vrsta, a i pravio sam ženske salonke, klompe, čizme, natikače, pa sam naučio između ostalog, ljude cjeniti i prepoznavati upravo po obući. Jednom mi je došla gospođa s totalno neurednim i apsolutno smrdljivim opancima za štalu da ih popravim, a ja si mislim, jebate, ak' su ti ovakve cokule, kak' ti tek izgleda veš? A onda dođe lik koji je zdrobio potplate skupocjenih lakiranih šuza, sve sam mu morao mijenjati, ostao je samo gornji dio, taj je vjerojatno bio plesač 'can't touch this' MC Hammer jer teško da možeš izhoblati đonove na jednoj-dvije svadbe ili na koncertima. Zna se, šustar ima najlošiju obuću, zidar kuću koja se oće srušiti, krojač nosi prnje, automehaničar vozi skrpanu drgulicu, ali DJ ima najbolju mjuzu. Ovu bih temu rado stavio na vinil pa da se vrti po svim klubovima i mjestima gdje ljudi još uvijek plešu na relativno modernu glazbu. Ritam je ovdje no.1, a samo da dodam, ne bi ste vjerovali čime sam se sve bavio da preživim i to s velikim užitkom u svakom trenutku...



"Abeokuta - Manchester - Gospić" je nastavak ovog čarobnog funk putovanja. Abeokuta je veliki grad u Nigeriji odakle je baš spomenuti Fela Kuti (i još mnogo značajnih glazbenika), zna se što je Manchester koji se ovdje točno osjeti u ritmici poput Renija (The Stone Roses) i madchester-pop fakcije, ubrzane "The fools gold" himne (1989., UK no 8), a ovaj majstor je stavlja u opseg Donjeg Pazarišta, ma nemereš vjerovati! Onoliko koliko se pričalo i pisalo o The Stone Roses sa svom pripadajućom famom, ova tema zaslužuje isto toliko mjesta u našim medijima kao komparacija nekih najboljih dance-rock pjesama, uključujući Simple Minds, U2, Echo and the Bunnymen, naravno i Happy Mondays i The Charlatans, pa i samog Bowiea iz berlinske faze, ma i prije nje. Drugi središnji dio albuma je "Katzedorf sommer blues", nježna balada vođena trombonom, razbarušenom The Cure monotonijom u polureggae štimungu i s bluesom ima veze u vodećoj melodiji unakrsno protežirajući i trip-hop u polulijenom raspoloženju ko' što sugerira naslov 'mačkovac', selo u velo ljetno popodne, a nije onaj iz bećaraca pokojnog Kiće Slabinca vraćajući se opet na neke sentimentalne slike post-adolescencije bivše velike Jugoslavenske federacije kada si nešto htio biti, nešto imati, a nisi ništa imao, čak niti neki pošteni bicikl, pa sam jedne godine posadio 2 rali luka u nadi da će se neki dobar dinar zaraditi, angažirao hrpu prijatelja da mi pomognu, naravno cugalo se do besvijesti i napušavalo jer tada THC nitko nije kontrolirao, muriju to uopće nije zanimalo i kratko rečeno, sve je otišlo u pičku materinu jer je trebalo pljunuti u šake i raditi. Ma, nema veze, urodio luk, auh, po najvrelijem suncu smo ga iskapali i vadili, moje i bakino dvorište je bilo prepuno luka, čistili smo ga danima glavicu po glavicu i spremali u jutene vetrenjačke vreće, one u kojima danas kupujemo krumpir, a moji macani (imao sam ih nekoliko) su se koprcali po vrelom luku, a moj napušeni frend mi kaže i pita 'pogledaj te mačke, njima je najljepše, kaj misliš, kakav bi to trebao biti muzičar da dočara i prikaže ovu scenu, ovaj trenutak, ovaj osjećaj ovakve vizije?'. Pa, evo sad sam ga dobio s najmanje 35 godina zakašnjenja, bivši ex-Yu prijatelju što si me nebrojeno mnogo puta zajebo', a i baš zbog luka, između ostalog... Odavno sam flegma, naučio me Žalosna Sova da se pravi ratnik ne osvrće na svračje graktanje.



Još jedan neobičan acid "Taipan Pete" staccato delay kombinacijama gitare i trombona, isprekidanih ritmova fila prijatan anti-klišej/ dub/ world-music na kojeg se čak i može malčice zatancati, no jedan je od najlaganijih komada i uranja u duboki san, čist lako se od njega zaspi da nije potreban nikakav alkaloidni stimulans, "Ispod amfore" lagano uljuljkava finom gradacijskom melodijom kontrapunkta reggae/ latino sa psihodelikom trombona i repetiranim reverbima, uzeti ću si da je smisao za ovako nešto imala novosadska Laboratorija Zvuka i zagrebački Haustor u rijetkim trenucima, više će podsjetiti na Manu Chao i desert world-music ambient: to su one čudne, mnogo puta zanemarene skladbe koje bezprimjetno prođu kroz uši auditorija, a sadrže dostatan sadržaj vitalne esencije, te onda dođe nakon ovakve letargije "Slanina", kratki komad (nepune 3 minute) surfa u umjerenom tempu čija fabula neizmjerno podsjeća na sve ove pizdarije s eutaniziranjem naših najdražih svinja i sjebanih seljaka, kao da melodija priča 'gdje su nestale sve te svinje/ jel' itko vidio da su spaljene, uništene kao zabranjeni cd i filmovi u Iranu i Saudijskoj Arabiji, zabranjeni satelitski programi i internet/ imam dojam da su dio velike pljačke koju danas kupujemo za cijenu dvaput veću'.

Tu su još dvije zadnje teme "Dim na Acouncagui" i "Zaspivanje" koje ne bježe mnogo od utabane stilizacije; nema postmodernističkih furki, sve ovo i jeste dio hipsteraja, onog s alternativnog aspekta, ali u sjajnom dekoru, te kako sam album slušao mnogo puta ne vjerujući da je to Mile, prvo sam kontaktirao bubnjara Baju iz DC5 jer mi je prije cirka nekoliko mjeseci osigurao prevoz mom sinu na neki izlet u Liku, da ga pitam o ovom iznenađujućem albumu, no ništa nije znao, te mi dao Miletov broj. Kad sam nazvao Mileta i razgovarao jedno pola sata, ustanovio sam da je čovjek mladi genije koji još nema 30 godina.

Zavidim na ovakvoj kreativnoj mladosti iz Like. Slušati pojačano kao The Chemical Brothers, Cabaret Voltaire, Fela Kutija, James Browna, Šumski, Talking Heads, Doringo, XTC, Haustor, Steely Dan i još hrpu odličnih autora koji se nisu prodali mainstreamu. Ovaj album održava istinsku kvalitetu kreativnog umjetničkog hrvatskog renomea.

Naslovi: 1.Bome est, 2.Donesi Klintu i dečkima, 3.Militärgrenze afrotanz, 4.Zvjezdarnica kod Pipija, 5.These soles are about to burn, 6.Abeokuta - Manchester - Gospić, 7.Katzedorf sommer blues, 8.Taipan Pete, 9.Ispod amfore, 10.Slanina, 11.Dim na Aconcagui, 12.Zaspivanje

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/01/2024

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Live in Paris 1973

CAN: Live in Paris 1973 (2024)

| 26/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Zgodovina harmonike, glasba iz romana

MATEJ KRAJNC: Zgodovina harmonike, glasba iz romana (2023)

| 25/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: The Mandrake Project

BRUCE DICKINSON: The Mandrake Project (2024)

| 24/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hormonic B.C.

MORGAN HALL: Hormonic B.C. (2024)

| 23/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Kapitan je bil buldog

MATEJ KRAJNC: Kapitan je bil buldog (2023)

| 22/02/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*