Velika je rijetkost na metal sceni da postoje one-man bandovi. Xasthur je jedan od njih i autorski je projekt Scott Connera iz Alhambre (Kalifornija, USA) koji je počeo s radom 1995. Također je poznat i pod pseudonimom Malefic, a ime Xasthur objašnjava kao kombinaciju riječi 'xastur' i 'xenaoth' uzetih iz nekih knjiga o morbidnjaštvu koje je gutao kao tinejdžer. Svirao je i u nekolicini neuspješnih death metal sastava, te se prvi puta zvanično pojavljuje na split albumu sa skupinom Orosius 1999. i od tada neprestano radi glazbu u svom kućnom studiju na 10-to kanalnom magnetofonu sam svirajući sve instrumente. Osim šest albuma potpisanih kao Xasthur ima još tri EP-ija ("A Darkened Winter", 2001., "Suicide In Dark Serenity", 2003., "Xasthur", 2006.), tri demo materijala, osam split albuma sa izvođačima Acid Enema (2001.), Nachtmystium (2004.), Angra Mainyu (2004.), Leviathan (2004.), Nortt (2004.), Striborg (2007.), Cryostasium (2007.) i spomenutim Orosius, te učešće na tri 'Tribute' albuma (za izvođače Ildjarn, Burzum i Judas Iscariot), a prisutan je i na dvije kompilacije. Sva izdanja objavljivao je za nekoliko različitih nezavisnih etiketa, te ga se uglavnom može pronaći na Hydra Head Records, Displeased Records, Southern Lord Records, Total Holocaust Records (iz Švedske) i Battle Kommand Records, a tokom karijere povremeno je ugostio i nekoliko glazbenika koji su mu ponešto odsvirali na njegovim radovima. To su bili M.H. kao session pjevač i ambijentalist, Ritual (bubnjevi) i Khaija 'Blood Moon' Ausar (klavijature).

Ovo je Xasthurov prvi album gdje se pojavljuju akustični bubnjevi (prije je koristio ritam mašinu), a glazba je tipičan black metal gotovo bez tekstova jer se Maleficevo pjevanje svodi na ispuštanje bolnih, jezovitih i nerazumljivih krikova poput noćne more. Sam za svoj rad kaže da mu je cilj praviti glazbu o demonima koji ubijaju ljude na spavanju, te mu je stoga glazba izuzetno spora i troma, prepuna košmarnih psihodeličnih ambijenata i više nalikuje na razlivene noise/psycho pejzaže My Bloody Valentine i Sonic Youth eksperimente iz '80-tih nego li na metal. Premda je album dosta maglovit, produkcijski pomaknut u mrak i u nerazgovjetne ambijentalne sadržaje, format je vrlo jednostavan i zbog toga zanimljiv jer nema nikakvih uobičajenih metal sekvenci ili gitarskih solo dionica. Uz tek nekoliko bržih skladbi ("Soulless elegy", "Oration of ruin", "Legacy of human irrelevance"), album obiluje sporim, gotovo post-rock ritmovima i dugačkim psihodeličnim melodijama koje više duguju ostavštini The Cure i ranih Cocteau Twins iz '80-tih nego li bilo kojem metal izvođaču. Osobito naslovi "Dehumanizing procession" i "Funerals drenched in apathy". Bogate i monotone harmonije odsvirane su na gitari i klavijaturama, dok su ritmovi premda loše i nečisto snimljeni ipak dostatni da pruže rijedak užitak u ovome tromom black metalu koji nije ništa drugo nego li tipičan gothic-rock izdanak koji se trpa u metal samo zbog Maleficevog žanrovskog opredjeljenja i njegove prošlosti kao člana death-metal skupina. Prvi dio albuma čine uglavnom gitaristički krojene melodije, dok u drugom dijelu težište kompozicija preuzimaju isto takve mračne i trome harmonije klavijatura koje su u posljednjem broju "Unblessed be" jedini naglašeni instrument u gotovo posmrtno karminskom raspoloženju uz dodatak violončela.
Album koji se podjednako preporučuje darkerima, metalcima, ali i obožavateljima post-rocka i ambijentalne glazbe.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/03/2008