Bas zanimljivo koliko su u stvari Gordon Anderson i Stephen Fry slicni. I jedan i drugi su umjetnici koji su kreativni i inteligetni do te mjere da granice s genijalnoscu. I jedan i drugi ostavljaju dojam potpune opustenosti a ipak su u pozadini duboko depresivne osobe. Gordon, nakon sto je zbog spomenutih problema u samim pocecima napustio Beta Band, snimio par dobrih albuma kao Lone Pidgeon, napokon se s Aliens-ima vratio korjenima. Jer Aliensi su u neku ruku originalni Beta Band jer osim Gordona tu su jos dva clana Beta Benda. Iako je vec prvi album "Astronomy For Dogs" bio zavidno ostvarenje, drugi album "Luna" je sve osim tradicionalno teskog drugog albuma. Na "Luni" Gordon je izbrusio sve sto je napravio na "Astronomy For Dogs", pojacao psihodeliju do krajnjih granica i napravio malo remek djelo. Vec uvodna "Bobby's Song" traje ni vise ni manje nego 10 minuta i u cjelini zvuci kao da je nekih 100 pjesamam spojeno u jednu. Nastavak rastura u istom stilu pa se tako prvi single "Magic Man" vec nakon prvog slusanja istice kao jedina pjesma koja ima glavu i rep dok je sve ostalo jedna velika psychosimfonija.



Skidamo kapu Gordone u nadi da ce mu zdravlje biti dobro pa da dobijemo jos puno Aliens albuma!

ocjena albuma [1-10]: 9

kris // 02/10/2008