Album zagrebačkog rock-kvarteta koji je objavljen prije godinu dana tek sada dolazi do nas... Band i album (a i omot) na visini zadatka, ali promocija je marginalna.
Unazad nekoliko godina Scroll je slovio kao pritajena nada hrvatskog rocka i konačno su došli u poziciju da posve dokažu sve one pozitivne epitete koji su ih redovito krasili na upečatljivim nastupima uživo. Još uvijek se o njima govori kao o mladom bandu mada postoje dulje nego što je to navedeno na officijelnoj web stranici i došlo im je vrijeme kada su potpuno sazreli za album. I to ne bilo kakav, već album s kojima pomiču neke standarde hrvatskog rocka. Barem onih kada su u pitanju debi albumi. A u principu, kada se saberu dojmovi, njima se naprosto živo fućka za hrvatski rock jer uopće ne zvuče kao hrvatski rock band i osim po tome što žive u Zagrebu nemaju apsolutno nikakvih drugih dodirnih točaka s kurentnom domaćom scenom. Sve tekstove izvode na engleskom jeziku koji je vrlo dobro adaptiran zahvaljujući vokalu Marku (ili Mraku) koji ničime ne odaje prisutnost boljke slavenizma engleštine koji je u principu obavezan dio narodnog običaja u rockera ex-Yu koji se uhvate u koštac sa engleskim jezikom. A i čest je slučaj da i oni ovozemni bandovi i izvođači koji su u inozemstvu već dulji niz godina imaju felere i omaške u engleskom jeziku... Stoga je već ovo velika rijetkost za domaću scenu na kojoj se na prste obje ruke (možda i noge) mogu nabrojiti oni koji s engleskim barataju solidnije od Gopca kada je snimao "Live in Amsterdam" ili Prljavog kazališta koji odlaze u Ameriku svirati gaže za hrvatsku dijasporu (da ne spominjemo felere Sanadera i hrvatskih političara).
Osnovani su 2005. (mada se sjećam da su 2007. izjavili da postoje 4 godine) i dolaze sa zagrebačke Šalate, te su u početku svirali uz nekolicinu vlastitih skladbi i popriličan broj obrada (Pixies npr.), a u prve četiri godine rada su se uz nastupe po Zagrebu i okolici mogli pohvaliti s nastupom u inozemstvu (Trst!). Sastav čine Mrak-Mark Mrakovčić (vokal, gitara), Filip Romac (gitara), Tony Mrakovčić (bubnjevi) i Leon Čuljak (bas). Već sama činjenica da su gotovo kompletan materijal uvježbavali i izvodili godinama, te su ga sami snimali, miksali i producirali dovoljno govori o njihovoj kompetentnosti i potkovanosti. I to je još jedan dodatan plus jer se nisu spotaknuli u vlastitu zamku stupanja u 'studio' što je također velika boljka naših bandova koji se doslovce 'sprćkaju' s produkcijom i studijskim radom na svojem prvom javnom izdanju. A svakako nije na odmet da se ne spomene mastering albuma koji je obavljen u Eastergate Media Studios u Kaliforniji. Scroll su na svojem demo-materijalu iz 2007. (
s omotom od 'pergament' toaletnog papira) kojeg su snimali u kućnim uvjetima prikazali visoki obećavajući rejting isprepličući niz starijih tekovina rocka, punka, post-hc-a i grungea sa novijim i suvremenijim izdancima indie-rocka, te su na ovaj debi uvrstili čak 6 od tada 7 zabilježenih kompozicija. Naravno, one su na ovom officijelnom izdanju dobile sasvim novi zvuk i nešto drugačije aranžmane, te su dodali još 8 kompozicija koje su u međuvremenu dorađivali.
Prava slika koja pruža totalni uvid u ovaj album jesu njihove kompozicije. Raznolike su, pršte tempovima i varijacijama, različitim dosjetkama, ritmovima, melodijama, harmonijama i stilskim preobrazbama. Kada sam prvi puta preslušao ovaj album zapitao sam se da nisam kojim slučajem stavio pogrešan cd u player, ne vjerujući samom sebi da je u pitanju band iz Hrvatske kojeg sam 2007. gledao kao predrupu Skaut
u KSET-u, 3.IV 2007. Tada su bili odličan band uživo nakon čega nisam dobio gotovo nikakvu informaciju da band radi i postoji, kad odjednom negdje duboko pretražujući myspace, naletjeh na njih. Da se ne okoliša, ovaj band je napravio sjajan debi album koji nažalost nije medijima dovoljno poznat jer su dečki sami svoji majstori u skladu sa novom izdavačkom kućom Ephenty Records iz Zagreba. Nigdje se ne promoviraju, nikome nisu poslali svoj album na recenziju (osim na muzika.hr, gdje je recenziju čitalo više od tisuću ljudi i soundguardian) i kao, to je dovoljno... Ma, s ovim materijalom doslovce bi trebalo zabarikadirati i zatrpati sve medije do kojih se može doći. Pa i Hrvatski radio, zašto ne?! Ovo nije album tipa 'bilo pa prošlo', ovo je trud koji je otprilike blizak labinskim The Orange Strips. Samo momci uz svoju sviračko/kompetentnu spregu nisu poput Valdeta uključili i promoterski dio biti 'sam svoj majstor'. Kao da će netko drugi promo rad učiniti umjesto njih... Treba se podijeliti najmanje 100 komada albuma u promo svrhe, pa će onda netko od neznaš-kojih ljudi pokrenuti stvar.
Elem, album je raznolik do daske. Uvodna "Bitterone" sa svojim početnim akustičnim taktovima valcera kao da je predloška za neki hit zabavnjačkog radijskog ili sličnog festivala postaje čvrsti rock-punk pun glasovnog izgaranja s podrhtavajućim vokalom koji ima nekih blažih dodirnih točaka sa ne previše frenetičnim Serjom (System Of Down). Međutim, ovo je nešto neuvjerljiviji dio albuma koji blago zalazi u emo. Odmah dolazi jedan od najjačih komada "P.Ephenty" (lingvistička caka 'people faces noise and time'), snažan spoj grungea i post ostataka ovog stila, te "Soap" prvi singl koji je objavljen s albuma. Ovdje Scroll pokazuju svu svoju razigranost kroz laganiju temu koju umješnom nadogradnjom pretvaraju u plesnu atmosferičnu baladu kojoj dinamiku dodaje vokal i zavodljiva igra solo gitare. Vrhunac albuma tvore dvije skladbe "Gadget" i "Tales". U prvoj su spojeni jasni utjecaji ranih RHCP i funk orijentiranih Jane's Addiction s frenetičnim refrenom koji im može donijeti i gromoglasne ovacije zbog 'na-na-na-na' napjeva (opet Serj, a i Gogol Bordello), dok je druga akustičan komad pojačan vrlo domišljatom i emotivnom orkestracijom koja priziva uz brit-pop imena i neke od vrsnih majstora koji su se u ovakvom okružju snašli kao riba u vodi (Byrds, Dylan, Simon and Garfunkel, Van Morrisson, N.Young ili R.E.M. na primjer). Nastavak albuma donosi još mnoštvo mahom raznolikih skladbi. Od brzih valja izdvojiti odriješiti grunge hard/glam-rock komad "Tired eyes" (pa negdje u stilu prva dva albuma Pearl Jam pomiješanog sa Bowieom iz prve polovice '70-tih), eksplozivni plesni garažni punk-pop "Cou rouge" u kojem isprepliću svašta; od mjestimičnih The Hives riffova, plesnog 'claphands' rockabilly ludila The Cramps do posve otkačenog vokala koji mrmlja i mumlja na crtić način kao da se pripremio u najmanju ruku za neku zvrkastu sinhronizaciju Tom i Jerrya, da bi predzadnji dio skladbe bio sasvim netipičan pop-blues prije samog frenetičnog završetka. Još jedan slabiji dio albuma je skladba "Wordless" koji je za klasični koncept od 43 minute možda i nepotreban gdje su primjerice mogli duljinu nekih pjesama produžiti u improvizacije umjesto što su se ovdje bacili na bespotrebnu igrariju sa Pearl Jam. Od laganijih skladbi do kraja albuma vrijedi izdvojiti vrlo lijepu akustičnu "Pieces" u kojoj se ponovno pojavljuju lagane primjese orkestracije, ali i vrlo pritajenog šarenog aranžmana, hitoidna "Nothing but a play" sa izmjenama mirnijeg i žešćeg gitarskog odnosa (kao i orkestracija, točnije pozadinskih klavijatura), te jedan od originalnijih komada cijelog albuma "Beauty as bait" koji ima magiju pjesme s gradacijskom melodijom u kojoj su prisutne lagane i žešće sekvence. Treba spomenuti da neke sintagme u aranžmanskom pogledu ponavljaju kroz album, no Scroll su ih umješno uspjeli postaviti na mjesta koja su u ovome slučaju i pripadajuća. Posljednja "Blue trains" je u tome najnetipičnija skladba koja je izvedena na klasičan ležerniji unplugged način (bez električne gitare), ali sa orkestracijskim zvukovima klavijatura gdje je jasno da Scroll imaju mnoštvo aduta koje mogu izbacivati iz rukava kada im se jednostavno prohtije.
Činjenica da su album snimali u svojoj adaptiranoj d.i.y. garaži skoro punih 6 mjeseci, da je zvanično objavljen 22.II 2008. i da nisu od svega toga ubrali ništa osobito, govori o čistoj sirovoj snazi ovog vrlo modernog banda koji je svoj prvijenac oivičio sa suvremenim rock pjesmama s kojima domaća kurentna scena još nije niti upoznata. Jest, velika mana banda je što imaju tekstove na engleskom, ali valja se nadati da album neće nestati u katalogu 'prohujalih priča' poput mnoštva ovozemnih izvođača na inozemnom jeziku. Klinci još od vremena Overflow naovamo su pokazali da se može uspjeti ako postoje dobre pjesme. Tko se više sjeća onog propalog pokušaja Steam Roller i albuma "City kids"? Bio je to vrlo dobar album na engleskom, moderan za ono vrijeme, ali bila su to neka sasvim druga vremena koja s ovime debijem Scroll odavno nemaju prepreku 'željezne zavijese'. Managment danas igra bitnu ulogu, te da ga Scroll imaju negdje u Britaniji ili u USA (isti je slučaj i sa The Orange Strips), s ovim albumom bi mogli komotno kupiti novi studio i bezbrižno razmišljati o budućnosti svojeg rada. A koliko se samo bandova i izvođača uspjelo izgurati iz svojih ne-engleskih jezičnih područja i napravilo velike svjetske uspjehe...
Od sve ove priče zaboravih na odličan omot pri čemu se posebno izdvaja psihodeličan fantastično-nadrealistični mini plakat koji se nalazi u jednom od tri džep-pretinca. Lucidan i pomalo apstraktno/halucinogen sanjarski prikaz kao da ga je radio ovovjekovni Hyronemius Bosh za Pink Floyd ili barem Emerson, Lake and Palmer koji su znali prakticirati čudnovate omote albuma.
horvi // 23/04/2009