Treće službeno izdanje novosadskog EBM dueta Surreal Eternity je malčice nešto dulje izdanje od prvijenca, EP-ija "Cure Me!", te nešto dublji korak u strukturu prilično hladnog synth zvuka. U principu ovdje je riječ o stanovitom remix radu s tek jednom do sada neobjavljenom kompozicijom. Njihovo drugo izdanje, prvi zvanični album "Hate?" pod kataloškim rednim brojem Dark:Scene Records 024 smo dobili s laganim zakašnjenjem (recenzija je objavljena nedavno).
Parametri ovog dvojca su i dalje ostali isti i prepoznatljivi kroz varijacije elektronskih plesnih ritmova i ograđenih melodijskih jednostavnih linija u kojima ne daju previše slobodnog prostora da se razmašu kreativnostima, mada se u nekim kompozicijama uočava sadržajem bogata gradacija koja bi mogla otvoriti daleko slojevitije obrasce. To osobito vrijedi kod "Mass destruction" (s albuma "Hate?") koju su naknadno uobličili niški Figurative Theatre, međutim, Surreal Eternity su, kako god, suviše ograničeni na kibernetičke programe koji ih zarobljavaju u skučeni prostor gdje nema mnogo mogućnosti za intervencije. Osim toga, vokal Aleksandra je posve distorziran što čini s jedne strane solidnu protutežu čistom synth electro-pop/EBM zvuku, no s druge predstavlja nerazumljivu barijeru za spoznaju što se ustvari nalazi iza njegovih tekstova. Kada bi vokal bio čist, primjerice uvodna "Realize agonize" (prvotno objavljena na kompilaciji "D:S vol.3") bila bi sasvim solidan electro-pop u rangu mase izvođača koji podjednako zagovaraju electro, house i lagane natruhe EBM od '80-tih naovamo. Spoken-word "Trapped", inače jedina nova skladba na ovom EP-iju, jedan je od najvještijih komada zahvaljujući slojevitim gradacijama i dobrom dijelu improviziranih sekvenci kroz plesne electro-industrial pasaže, no taman kada bi se mogao očekivati pun zamah, kompozicija završava. Nastavak slične tematske minijature odražava se u još jednom electro-industrial komadu "Day by day (shadow cast Week by Week mix)", no i u njemu je prisutna boljka minimalističke površnosti koja se mogla realizirati na spretniji način. Ali bez obzira što se Surreal Eternity na ovom klasičnom plesnom home-made djelu dovode u poziciju svršenog čina gdje nemaju nikakvo adekvatno riješenje za učestalu minimalističku repeticiju, ne može im se osporiti da ne umiju napraviti jednostavne plesne electro skladbe uz šture melodije i poneko zanimljivo djelce poput završne "Realize agonize (Realized version)" gdje su prisutni riffovi distorzirane gitare.
ocjena albuma [1-10]: 6
horvi // 11/10/2009