home > mjuzik > Hidden

kontakt | search |

THESE NEW PURITANS: Hidden (Angular/ Domino Records, 2010)

Koliko god bili oduševljeni s njihovim prvijencem "Beat Pyramid" (2008), otprilike toliko u istoj mjeri većina fanova bi mogla ostati razočarana s ovim drugim albumom koji će teško sjesti na prvo slušanje. Vjerojatno sa željom da ne naprave onu uobičajenu 'grešku drugog albuma', ova mlađahna ekipa iz Southend-on-Sea, gradića udaljenog nekih 30-tak kilometara istočno od Londona na obali Sjevernog mora krenula je u sasvim novu avanturu - ogoljeni minimalistički svijet gdje su se mnogi autori opekli.

Potpuno promjenivši zvuk i ogolivši ga do gole kože, ovi tanani mladići, dva brata blizanca Jack (vokal, gitara, kompjuter, samplovi) i George Barnett (bubnjevi, udaraljke, trake), te Thomas Hein (bas, samplovi, prateći vokal, udaraljke) i jedna djevojka, Sophie Sleigh - Johnson (synth) otišli su gotovo u kazališni eksperimentalni pop-performance koji skoro da i nema nikavih bitnijih poveznica sa njihovim sjajnim debijem. Kao da od banda kome se smješila publika širokih razmjera žele napraviti čisti art sastav za male klubove gdje u principu na minimalistički skrojenu glazbu dolazi redovito maleni broj ljudi. Ne treba zaboraviti da su u Zagrebu na Rokaj Festu 2008. svirali ispred The Fall pred nekoliko tisuća posjetitelja.
Veoma je čudno što su se odlučili napraviti ovakav album koji bi više odgovarao nekim kratkotrajnim pop hirovima The Residents, Laurie Anderson, Tuxedomoon ili mnogo bliskijim Bjork i Mick Karnu (ex-Japan) koji već tri puna destljeća slovi kao najbolji fretless bas gitarist na svijetu s odličnim albumima koji su sasvim površno prihvaćeni u javnosti. Tome u prilog govori i nekoliko poveznica što These New Puritans povezuje s navedenim veličinama, ali to nikako ne pridonosi njihovom značanjije bitnijem kredibilitetu. Pjesme su im ostale i dalje plitke i tanke sa minimalističkim tekstualnim tajanstvenim repeticijama Jack Barnetta koji je barem na prvijencu djelovao kao da će se pretvoriti u artističkog Mark E.Smitha. Zatim, praznina koja uvelike djeluje na evidentno koketiranje sa avangardom (primjerice Meredith Monk) koju su uklopili u svoj komorni pop nikako ne odgovara kratkim obrascima uobičajene pop-pjesme od neke 3-4 minute gdje je obilato prisutan pojam 'alternativnog' i 'indie', u njihov, ne baš skučeni svijet, unio poprilično veliku konfuziju samo sa željom da naprave što kreativniji rad koji će se moći mjeriti barem sa Radiohead eksperimentima ili kurentnijom novijom scenom na čijem čelu stoje Bleeding Heart Narrative.

No, unatoč prevelikoj želji za evidentnim promjenama, ovaj band je uspio sklepati album koji istovremeno zvuči i kreativno i prozirno poput najlona s debelim natruhama ostavštine Bauhaus, Dali's Car (pa i nekih kreativnijih momenata Ultravox), pri čemu je naglasak stavljen na egzotiku, a ne na suštinski sadržaj. No, opet s druge strane kada se promotri, ne može se osporiti da These New Puritans nisu napravili čudnovato 'skriveni' album pun mistike i 'tajanstvenih' insinuacija koje su specifično naglašene 13-točlanim duhačkim orkestrom, prepariranim pianom, pratećim vokalom Heather Marlatt (iz dream-pop banda Salem), dječjim zborom i još nekolicinom instrumentarija koji je adaptiran u elektro-akustičnoj sferi. Sa producentom Graham Suttonom (znan po radu sa Bark Psychosis i Boymerang) koji im je osigurao komorni zvuk, band je, mora se priznati, zakoračio u pop-eksperiment čiju je budućnost vrlo nezahvalno odrediti. Da nema prepoznatljivog tananog i dahtavo-šaptavog vokala Jack Barnetta, teško da bi se po nečem drugome moglo zaključiti da je ovdje riječ o bandu koji je prije dvije godine oduševio sjajnom niskom numera sa debi albuma.

Uvodna "Time xone" sa duhačima u komornom raspoloženju prije će navesti da je ovdje riječ o modernoj klasičnoj glazbi, a ne o, uvjetno rečeno, rock bandu, no već sljedeća, a ujedno i najdulja kompozicija na albumu, "We want war" donekle podsjeća na raniji zvuk, ali on je posve prilagođen novom izrazu u obrednom, gotovo plemenskom ritmu s elektronskim inačicama između r'n'b i laganih natruha plesnog industriala pomješanog s neo-folk primjesama. Pjesma je vrlo bogatog aranžmana koji je minimalistički građen s učestalim vokalnim pratnjama i obilatim pozadinskim melodijama duhača u elegičnom raspoloženju. "Three thousand" kroz čudnovati pop spoj elektronskih basova, grubo naglašenih ručnih činela, klavirskih loop minijatura i minimalistički ogoljene melodije je vrlo mračna pjesma čiji se nastavak odražava u ekspresivnoj "Hologram" s obilatim izletom u komorni piano neo-klasicizam na razmeđi 'popističnijih' ugođaja primjerenih za Meredith Monk ili nekadašnje radove Laurie Anderson. Bez obzira na posve jednostavan r'n'b ritam u skladbi "Attack music" uz podosta plitke i predvidljive elektro-akustične prateće efekte, album se ravnomjerno giba u zacrtanom komornom art-pop ugođaju skoro bez ikakvih otklona u rock koji je tek tu i tamo naglašen sa sitnim, mahom zanemarenim gitarističkim sekvencama. Tako niti skladbe "Fire-power", "Orion", "Canticle", "Drums courts-where corals lie", "White chords" i posljednja "5" ne donose ništa drugo osim pretpostavljenog ogoljenog melodično-ritmičnog r'n'b sklopa s kojim su posve izašli iz miljea indie-rocka u eksperimentalni komorni pop s artističkim predznacima.

Definitvno je da su These New Puritans ovim albumom izašli iz rocka mada je netko, možda i nehajno, priljepio najljepnicu 'art-rock' na njega. Imaju daleko više veze s art pojmovima (otprilike kao Dali's Car, Mick Karn ili Bauhaus u nekim fazama), no o rocku je ovdje nezahvalno govoriti. Na estetici koju su uobličili kroz 11 pjesama im se nikako ne može zamjeriti, kao niti na kompaktnim minimalističkim opservacijama pop melodija, no diskutabilan je njihov eksperimentalni poriv koji ih je nagnao da naprave nesuvisli i vrlo težak kompozitorski korak s mnoštvom glazbenika što sve u konačnici djeluje kao da je u ekipi prisutno tek četvoro-petoro aktivnih ljudi. U svakom slučaju, vrlo čudan i neočekivan album na čije će rezultate trebati pričekati.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/02/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*